Nej – od Sumera do Bosne

Kada se spomene bošnjačka muzička tradicija, ono na što najprije pomislimo jesu saz i pjesme koje su nastajale “kucanjem” u njegove žice. Iako je ovaj narodni instrument zasigurno jedan od najupečatljivijih simbola naše profane muzičke ostavštine, nikako ne smijemo zaboraviti i na ostala dugo prisutna glazbala na bosanskohercegovačkim prostorima koja predstavljaju jednu od komponenti u mozaiku kulturnog identiteta bosanskih muslimana. Nej je jedan od instrumenata koji je jako dugo vezan za prostore naše države, a nezamjenjiv je u islamskim duhovnim pjesmama i pojedinim islamskim vjerskim obredima i manifestacijama

 

Piše: Mirza ABAZ

Nej je drveni duhački instrument star oko 3.000 godina, a prve pisane podatke o njemu pronalazimo u spisima čiji su autori najvjerovatnije bili pripadnici stare sumerske civilizacije. Njegov najstariji primjerak trenutno se čuva na Univerzitetu u Philadelphiji i smatra se da su ga upravo koristili Sumerani. Kako je vrijeme prolazilo, tako je i njegova upotreba postajala sve masovnija. Trenutno postoji oko 20 vrsta neja, od kojih su najzastupljeniji “yildiz”, “supurde”, “kiz”, “mansur” i “sah”. Razlika između pojedinih vrsta ovog instrumenta primarno se ogleda u njihovoj dužini, a ta razlika obično iznosi oko 10 cm. Veličina neja dosta utječe i na samu melodiju, tj. što je nej veći, to su tonovi dublji i prodorniji. Boja i tonovi zvukova koje nej proizvodi inače su melanholični i tužni, što ga čini posebnim u odnosu na sve druge srodne instrumente koje uglavnom karakteriziraju vedriji tonovi.

Ovaj specifični duhački instrument izrađuje se od šećerne trske, koja obično raste uz jezera i rijeke. Zanimljivo je da se u prošlosti najčešće za izradu neja koristila trska iz Hidžasa, tj. iz regije na zapadu Saudijske Arabije, a danas je najpogodnija trska za izradu ovog svirala ona iz Antakije, tj. iz pogranične regije Turske i Sirije. Za razliku od ostalih duhačkih instrumenata, nej nema tzv. pisak, a, samim tim, potrebna je posebna vještina kako bi se uopće proizveo zvuk, što nije slučaj s frulama, flautama, klarinetima itd. Nej obično ima sedam rupica za sviranje, šest s gornje i jednu s donje strane, a dio šećerne trske od koje se izrađuje uobičajeno ima devet podioka (članaka).

Kada se spomene bošnjačka muzička tradicija, ono na što najprije pomislimo jesu saz i pjesme koje su nastajale “kucanjem” u njegove žice. Iako je ovaj narodni instrument zasigurno jedan od najupečatljivijih simbola naše profane muzičke ostavštine, nikako ne smijemo zaboraviti i na ostala dugo prisutna glazbala na bosanskohercegovačkim prostorima koja predstavljaju jednu od komponenti u mozaiku kulturnog identiteta bosanskih muslimana. Nej je jedan od instrumenata koji je jako dugo vezan za prostore naše države, a nezamjenjiv je u islamskim duhovnim pjesmama i pojedinim islamskim vjerskim obredima i manifestacijama.

HAZRETI MEVLANA, NEJ I REBAB

Saudin Šahinović interpretator je neja koji je vještinu njegovog sviranja usavršavao tokom studiranja u Turskoj. Prvi dodir s nejom imao je 1997. godine, a danas je jedan od rijetkih bh. učitelja sviranja ovog krajnje specifičnog instrumenta. O porijeklu neja i njegovoj ulozi u islamskoj duhovnosti kaže:

“Iako je u narodu uvriježeno mišljenje da je nej orijentalnog porijekla, to nije tačno. Muslimani ovih prostora gledaju na nej kao na sviralo orijentalnog porijekla uglavnom iz razloga što su prve informacije o njemu dobili kroz tesavvuf. Nej je star gotovo tri milenija i smatra se da su ga izumili Sumerani, ali je tačno da je za njegovu globalnu popularizaciju zaslužan Mevlana Dželaludin Rumi. Mevlana je ovom instrumentu dao jednu posebnu dimenziju tako što ga je povezao s čovjekom, tj. on je nej definirao kao najpristupačnije sredstvo pomoću kojeg svoju poruku može prenijeti čovjeku. Čak se i u prvih nekoliko bejtova Mesnevije govori o neju, pa je i to jedan od razloga zašto povezuju Mevlanu i nej. Međutim, interesantna je činjenica da Rumi nije znao svirati nej, već se prenosi da je svirao rebab. Rebab je instrument najsličniji današnjim guslama iako postoje određene razlike: tijelo i drška izgrađeni su mu od kokosovog oraha, ima tri žice i poprilično opor zvuk. Za vrijeme Rumija najpoznatiji svirač neja bio je Hamza, za kojeg se smatra da je prvak u sviranju ovog instrumenta, tj. kutb-i nayi Hamza-dede.”

Šahinović ističe da je i za vrijeme Mevlane, kao i danas, bilo onih koji nisu voljeli muziku i koji su s vjerske strane percipirali muziku kao nešto negativno. Važnost muzike u duhovnoj nadgradnji muslimana objašnjava parabolom o Rumijevom sviranju rebaba:

“Mevlani je jedne prilike, dok je svirao rebab, prišao jedan čovjek i rekao mu da zvuk njegovog instrumenta podsjeća na običnu ‘škripu’. Mevlana je potvrdio riječi slučajnog prolaznika, ali je istakao da oni različito čuju tu ‘škripu’. Rumi je kazao kako prolaznik čuje škripu koja nastaje zatvaranjem vrata, a da on čuje škripu otvaranja džennetskih vratnica. Poruka ove priče je univerzalna i predstavlja jasan odgovor svima onima koji preispituju moralnu ispravnost slušanja muzike. Dakle, muzika je svakako nešto pozitivno, ali to zavisi od činjenice kako ju čovjek proizvodi i koristi. U duhu ove hikaje spomenut ću i interesantnu činjenicu da nejzen, tj. svirač neja, tokom sviranja odražava svoje trenutno duhovno stanje, ali isto tako, sviranjem može utjecati i na duhovno stanje slušača.”

HISTORIJA NEJA U BOSNI I HERCEGOVINI

Jedna od prvih građevina koje je dobilo Sarajevo nakon njegovog formalnog osnivanja u 15. stoljeću bila je mevlevijska tekija na Bentbaši. Oko tekije i njenih popratnih objekata kasnije su se počela graditi i druga zdanja, što je doprinijelo urbanizaciji grada Sarajeva. U historiju nastanka današnjeg glavnog grada naše države, pored bejtova Mesnevije, utkani su i zvuci neja koje su sa sobom najvjerovatnije donijeli osmanski mevlevijski derviši.

“Ako ćemo suditi prema pisanim podacima, nej su u Sarajevo donijeli mevlevijski derviši za vrijeme osvajanja Bosne od strane Osmanske carevine. S druge strane, postoje usmene predaje da su prije službenog osvajanja Bosne od strane Osmanlija ove prostore sporadično posjećivali horosanski derviši i da su možda oni ti koji su u Bosnu donijeli ovaj instrument. Kako god bilo, korisno je istaći da je tekija na Bentbaši bila specifična po tome što su se njeni derviši strogo pridržavali postulata mevlevijskog reda do u najsitnije detalje. Šejhovi sarajevske mevlevijske tekije provodili su u hizmetu po hiljadu i jedan dan, što je jedan od preduvjeta za dobijanje titule mevlevijskog šejha, a što nije polazilo za rukom mnogim šejhovima iz Konye. Do 1957. godine ta je tekija imala svoga šejha i svoje derviše, ali je dolaskom komunističkog režima na vlast objekt srušen i danas je, nažalost, vrlo teško pronaći bilo kakve materijalne ostatke vezane za tekiju. Kruži priča da se na lokalitetu Bentbaše danas jedino može pronaći nekoliko nišana koji pripadaju njenim šejhovima i dervišima. Par se puta pokretala inicijativa za obnavljanjem tekije i njenih popratnih objekata, a na nama ostaje da vidimo šta će se dešavati u narednom periodu”, govori Šahinović.

Vrsni alim, mesnevihan i bivši reisul-ulema Džemaludin ef. Čaušević također je bio jedan od redovnih posjetilaca mevlevijske tekije, a zanimljivo je istaći kako je na manifestaciji njegovog preuzimanja funkcije reisa svirao orkestar nejeva.

“Jedna u nizu predaja vezanih za nej jeste i ona o inauguraciji novog reisul-uleme Džemaludina ef. Čauševića iz 1914. godine, koja je bila održana prema jednoj verziji u Gazi Husrev-begovoj, a prema drugoj u Carevoj džamiji u Sarajevu. Kazuje se da je iz poštovanja prema novom reisu, koji je ujedno bio i muhib tekije na Bentbaši, došao tadašnji šejh Ruhija sa svojim mutribom, tj. mevlevijskim orkestrom, kako bi kompletnu manifestaciju ispratio zvukovima neja. Dakle, u to vrijeme sviranje neja se izvodilo i u haremima džamija”, ističe Šahinović.

Jedan kuriozitet vezan za Sarajevo i islamsku duhovnost jeste da se u prijestolnici Bosne i Hercegovine Mesnevija tumači preko 500 godina, što predstavlja svojevrstan pandan samoj Konyi. Šejh Fejzulah ef. Hadžibajrić za vrijeme boravka u Konyi osamdesetih godina 20. stoljeća, inače centru mevlevizma, iznenađen je bio činjenicom da se u tamošnjoj centralnoj tekiji uopće ne tumači Mesnevija.

POZICIJA NEJA DANAS

“Uz pomoć interneta, danas se nej može nabaviti bez većih problema, ali je upitna njegova praktična upotrebljivost. Također, samostalno učenje ovog instrumenta izuzetno je kompleksno iz razloga što je potrebno savladati određene tehničke finese, a to je vrlo teško postići bez određenih uputa. Prvi nej, koji je, srećom, vrlo kvalitetan, dobio sam na poklon od svog susjeda koji ga je kupio u Turskoj neposredno nakon okončanja rata. Nažalost, od rušenja mevlevijske tekije skoro da i nema dobrih svirača neja u našoj zemlji. Saznao sam da je zadnji ‘pravi’ nejzen bio dotični hadžija Mustafa Beglerbegović, koji je preselio šezdesetih godina. Navodno, a vjerujem da jeste, šejh Abdulah ef. Fočak također je znao svirati nej. U kojem omjeru, na koji način i koliko profesionalno ga je svirao, nije ni bitno, važno je da je bio jedan od čuvara kulture sviranja neja. U tekiji Potok u Sarajevu čuva se nej star minimalno 40 godina i za njega se smatra da je pripadao šejhu Abdulahu ef. Fočaku”, objašnjava Šahinović.

Od šezdesetih godina prema ovamo ne postoji tačan spisak ljudi koji su na području Bosne i Hercegovine svirali nej. Prije nekoliko godina pokušala se organizirati instruktivna nastava za sve one koji su voljni naučiti svirati ovaj instrument, ali nije uspjela zadržati kontinuitet. Ipak, Institut “Yunus Emre” u Sarajevu nedavno je otvorio svoja vrata za sve one koji žele naučiti svirati nej, a funkciju glavnog instruktora obavlja Saudin Šahinović.

“Kada govorimo o poboljšanju situacije s praktičnom primjenom neja, moram kazati da smo u zadnje dvije godine povukli konkretne poteze, konkretne radnje koje su u konačnici donijele i konkretne rezultate. To se ogleda u organiziranju kursa neja koji se održava pri Institutu “Yunus Emre” u Sarajevu. Na početku smo imali dvije grupe polaznika, a kasnije smo dobili i treću. Čak smo na dodjeli certifikata za polaznike održali i jedan mali koncert domaćih i turskih ilahija, čime smo ponovno oživjeli tradiciju koja je 40-50 godina bila zapostavljena na ovim prostorima. Naredni upisni rok bit će organiziran početkom septembra, a svi zainteresirani detaljnije informacije mogu pronaći na Facebooku Turskog kulturnog centra ‘Yunus Emre’. Dosadašnja praksa je bila, a nadam se da će se i nastaviti, da svaki polaznik od Instituta dobije na poklon i jedan nej provjerenog kvaliteta, čime direktno povećavamo broj nejeva i nejzena u našoj državi. Također, apeliram na sve naše mlade ljude koji studiraju u Turskoj i koji imaju volje, želje i vremena da pored svojih fakulteta upišu i kurs neke umjetnosti. Zaista je šteta da u zadnjih 20 godina nemamo novih nejzena, kaligrafa, ebruzena itd. Velike su mogućnosti i prilike”, zaključuje Šahinović.

Bajro Hodžić jedan je od svršenika kursa sviranja neja u sarajevskom centru Instituta “Yunus Emre”. Svoj put do dobijanja titule nejzena opisuje:

“Ljubav prema neju nešto je posebno. Prvi put sam nej uzeo u ruke prije 15-ak godina i od tog momenta mi je bila velika želja da savladam osnove njegovog sviranja, ali bio sam svjestan da ću to teško postići bez učitelja. S obzirom na to da sam poprilično u tesavvufu, najveća podrška pri učenju sviranja neja bio mi je šejh. Jedne prilike, dok sam samostalno svirao nej, kraj prostorije u kojoj sam vježbao prošao je šejh, čuo je moje sviranje i prokomentirao je: ‘Bajro će naučiti svirati nej.’ To mi je dalo nevjerovatnu snagu i ohrabrilo me u namjeri da ostvarim zacrtane ciljeve. Godinama sam tražio pravog učitelja, a nedavno sam ga, uz Božju pomoć, i pronašao u Institutu ‘Yunus Emre’. Dragi Bog me počastio da učim pred Saudinom Šahinovićem, prvim nejzenom naše države, a vjerovatno i regije. To je čovjek koji se zaista trudi prenijeti znanje i koji se nesebično zalaže za svoje učenike.”

 

PROČITAJTE I...

Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno

Vraćanje tražitelja azila preko granice bez razmatranja njihovih slučajeva protivno je Zakonu o azilu Evropske unije, Povelje EU o temeljnim pravima i UN-ovoj Konvenciji o statusu izbjeglica iz 1951. godine, objavio je “Human Rights Watch”. Evropska komisija treba pozvati Hrvatsku, članicu EU, da zaustavi i istraži vraćanje tražitelja azila u BiH i tvrdnje o nasilju nad njima. Isto bi tijelo trebalo pokrenuti pravni proces protiv Hrvatske zbog kršenja evropskih zakona

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!