NEDŽAD LATIĆ NADMAŠIO SAMOG SEBE: “SARAJLIJE NADZIRU S MUNARA”

Govoreći na promociji svoje knjige Orwellovo Sarajevo, koju su moderirali najprisniji i najbliži saradnici i intimusi Envera Kazaza – Šejla Hukara i Suad Beganović – Latić je u jednom trenutku ustvrdio kako se građani Sarajeva nadziru i špijuniraju ne samo s visokih novosagrađenih građevina nego, ni manje ni više, i s munara sarajevskih džamija!!!

Svašta se tokom posljednjih nekoliko decenija moglo pročitati i čuti od ovdašnjih javnih ličnosti, svakakvih malicioznih budalaština i besmislica, no nedavne verbalne halucinacije Nedžada Latića, koji već ionako ima nekoliko (s)hitova u top deset “greatest shits” izjava objavljenih na prostoru Bosne i Hercegovine, ipak pretendira na samo zlato.

Govoreći na promociji svoje knjige Orwellovo Sarajevo, koju su moderirali najprisniji i najbliži saradnici i intimusi Envera Kazaza – Šejla Hukara i Suad Beganović – Latić je u jednom trenutku ustvrdio kako se građani Sarajeva nadziru i špijuniraju ne samo s visokih novosagrađenih građevina nego, ni manje ni više, i s munara sarajevskih džamija!!!

Sve to, naravno, u režiji “režima”, tj. u režiji SDA i Islamske zajednice.

Promišljajući o ovakvoj Latićevoj tvrdnji, koje se 1992. godine nekako nisu sjetili ni Risto Đogo niti najparanoičniji SDS-ov kadar, može se doći do zaključka da je Latić djelomično u pravu! Građane Sarajeva zaista nadziru, ali ne s munara niti s bilo kojih visokih građevina, nego samo s jedne, i to one najviše – s tornja! Onog tornja kojeg Latić već neko vrijeme vjerno opslužuje, a kojeg dobar dio Sarajlija odavno naziva Sauronovim tornjem.

Posmatramo li u svjetlu takvog otkrovenja Latićeve izjave koje su u svojoj islamofobičnosti i šovinizmu gotovo bez presedana, onda postaje jasno gdje su one smišljene i u koju svrhu. Ono što i nije toliko jasno jeste koja je Latićeva uloga kao sluge ovdašnjeg Saurona: da li je on jedan od devet nazgula koje toranj šalje da gradovima i poljima šire strah i užas ili je “usta Sauronova”, izaslanik koji lažima iz tornja truje um, crni srca i u očaj baca sve njegove neprijatelje?

Odgovor je da Latić nije ništa od toga, u ovoj priči on nije veliki negativac nego samo Golum – sažaljenja vrijedno biće iz jednog drugog vremena, umorno i klonulo, ali gonjeno neutaživom željom i sjećanjem na vrijeme kada je i ono nosilo “prsten moći”, ili mu se barem tako činilo, a koje sada služi onoga ko mu je obećao da će ga opet moći makar dotaknuti.

Metafore nastranu, strašno je kakve će sebi monstruozne izjave neki ljudi dopustiti, pritom se zaklanjajući iza vrijednosti i simbola na koje upravo nasrću onim što govore i pišu.

 

PROČITAJTE I...

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

Nisam na početku napomenuo, ali nije ni važno, hodža je bio momak, možda i pušćenac. Uglavnom, žene uzase nije imao pa se počelo govorkati kako je hodža već bacio oko na ovu, pa na onu. Po narodu je hodža svakog dana begenisao drugu. Zbilja je, ipak, bila drugačija. Sigurno ste pomislili kako nije begenisao nijednu. Niste u pravu, ali ću vas opet iznenaditi. Hodža se do ušiju zatreskao, ali ne u jednu nego u dvije, i to, nećete vjerovati, rođene sestre. Znam da se čudite, ali vam pripovijedam sve kako je bilo i kako je do mene stiglo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!