NE SPOMINJI LJUDE S DVA NADIMKA

Bilo je to zaista neobično prijateljstvo. Odrasli su u komšiluku i svako je imao svoje muke. Najednom su postali nerazdvojni. I osjetljivi na nadimke. U početku su ih pokušavali zvati Šljivotres i Biber, ali to je postalo opasno. Nadimci su opasna stvar

Neprestano sam mislio na čašu vode. Zašto je nisam popio, pitao sam se, dok sam silazio niz ulicu i osjećao žeđ? Ne znam ni zašto sam bio žedan. Od mornog sna možda? Na svu sreću, pristojna domaćinska okrepčevalnica, kako bi se reklo na jednom od bliskih nam jezika, bila je odmah tu. Čim sam ušao, vidio sam nešto neobično. Poznati dvojac bio je tu. Dugo ih nisam vidio. Gledali su ravno u mene. Gorostas i patuljak, što nije bilo toliko uočljivo dok su sjedili. Ispred njih su bile dvije čaše. Jednako velike. U jednoj providna, u drugoj tamnocrvena tekućina.

– Krivo si pomislio! – viknu malehni.

– Otkud znaš šta sam pomislio?

– Nije to teško. Pomislio si da smo se vratili starim navikama.

– A vi pijete…

– Himber!

– I vodu… – nekako otužno reče krakati.

– Šta je tu čudno? I ja sam baš poželio čašu vode. Mogu li kod vas…

– Ukoliko baš želiš… – i lica im se nekako produžiše.

– Čašu vode – viknuh. – Ne. Bokal.

– Opasno se akšamlučilo… – uvrlji se u mene Susam.

– Jok, bolan. Na lijekovima sam.

Radoznalost im splasnu. Podbočaj podiže svoju čašu i iskapi je do dna.

– Baš sam bio žedan – reče.

I Susam popi skoro pola svoje čaše.

– I ja sam ožednio.

– Čudna neka voda – rekoh – kao da su je pravili od šljiva. A i himber miriše na grožđe.

– Sve je u današnje vrijeme moguće.

Bilo je to zaista neobično prijateljstvo. Podbočaj ogroman (čak bi i na košarkaškom terenu bio uočljiv), a Susam malešan – jedino ne bi upadao u oči u osnovnoj školi. Odrasli su u komšiluku i svako je imao svoje muke. Najednom su postali nerazdvojni. I osjetljivi na nadimke. U početku su ih pokušavali zvati Šljivotres i Biber, ali to je postalo opasno.

– Nisi mogao pobjeći ni jednom ni drugom – pričao mi je jednom Gelender.

– Kako to?

– Šta kako? Podbočaj golem, stigne te u dva koraka, a Susam voli bacati kad se razbjesni, sve što uhvati, bokal, čašu, pepeljaru… Problem je u tome što pogađa…

– Znači, tako je to?!

– Ima i gore. Kako se zove crni susam?

– Ćurekot.

– Tačno. Vidiš, to kad čuje, poludi. Ne voli tu riječ ili taj nadimak, ko bi znao…

– Zanimljiva priča.

– Da, zanimljiva. Jedanput ga je neki jadničak tako nazvao i jedva je ostao živ. Čak ga je i Podbočaj skidao s njega. Ne bi vjerovao koji je to bijes.

Učini mi se da je Gelender tu i nastavih razgovor u svijesti, razgovor kojega sam se sjećao. Tad se nisam mogao odmah dosjetiti o čemu je riječ.

– Ne znam šta je to podbočaj.

– Šta znaš, čovječe? To je motka. Kad revna domaćica stere rublje u avliji, podboči s tom motkom konopac koji se opustio. I to je sve. Motka je, bezbeli, dugačka… kao Podbočaj, naprimjer.

Sad izgledaju mirni.

– Izgledaju, ali ne bih ja u to previše vjerovao. Možda su se dozvali pameti, a možda samo glumataju jer im se tako dopada.

Ne vjerujem da je iko, osim njihovih najbližih rođaka (ukoliko su ih imali), znao njihova imena. Ostaje, dakle, poštar koji donosi račune i policajci koji su nekoliko puta pisali neophodne zapisnike.

A nadimci, to smo već kazali – opasna stvar. Pričalo se čak da je malehni, tj. Susam, amidža Podbočaju. Oni koji se razumiju u porodične odnose znaju da je to moguće. I kako. Neki od njih možda znaju i čitavu priču, iako ja, ipak, nešto ne vjerujem u nju. Priča kao priča. U njoj se ponekad dogode stvari koje iznenade i samog pripovjedača. Podbočaj je od djetinjstva volio ulični nogomet. I stalno su ga zvali da s njima igra jer je (valjda zbog visine) uvijek imao poseban osjećaj za gol. Problem je bio u tom što su ga u porodici zadužili da pazi na očevog brata, koji je bio mlađi i mnogo manji od njega. Često se znalo dogoditi da ga namjesti negdje sa strane dok on igra lopte. Bilo je tu smiješnih stvari. A ni on nije više imao istinsku igračku koncentraciju jer je stalno pogledavao gdje je amidža i je li sve u redu s njim. Nestašni Susam stalno je navijački mlatarao ručerdicama i neprestano pokušavao ući u igru.

Minule su godine, a on jedva da je nešto narastao. A Podbočaj gotovo prerastao podbočaje. I ko zna zašto, počeli su se družiti. Postali su nerazdvojni. Bio Susam Podbočaju amidža ili ne. Uvijek su imali o čemu razgovarati i dobro su se razumjeli. Podbočaj je slušao Susama, ali i Susam, vrlo često, Podbočaja. Znalo se u čemu je jedan majstor, a u čemu drugi. Spominje se tu i priča o Podbočajevoj ženidbi koja je pošla po zlu, kažu sve zbog Susama, ali o tom na nekom drugom mjestu. Dok sam o tom razmišljao, oni skočiše na noge.

– Idemo – reče Susam.

– Idemo – potvrdi Podbočaj.

Pođoh s njima do vrata. Podbočaj podiže Susama, stavi ga na ramena kao sinčića i krenu prema čaršiji. Susam je veselo mlatarao nožicama.

 

 

 

 

PROČITAJTE I...

Uronio sam i pred očima su mi počele bljeskati slike svega što pamtim. Kažu da se tako nešto događa i kad se opraštamo od ovog svijeta. Ne znam ko je to ispričao, ali ne vjerujem da je to neko od onih ko se vratio samo zbog te priče

Čim me je vidio zamišljenog, lice mu se opet smorilo. I postalo mnogo starije. Ko zna ko ga čeka u kući i je li danas išta zaradio? O kom je sve brinuo? Mlađim sestrama? Braći? Nije mu bilo do zajedničke šutnje. Pružio sam mu ruku i nešto novca u njoj. Gledao je upitno. – Za skarabeje – rekoh. Poslovno je potvrdio glavom i uzeo novac. Potom se ispravio i uzdignuo na svojoj devi. Dječak. I odjahao je. Iščeznuo u oblaku pješčane izmaglice

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!