Nasko Budimlić, nakon svih ovih godina

Nasko Budimlić jedan je od najvećih i najvažnijih bh. muzičara. Član Divljih jagoda, profesor klasične gitare, koautor projekta “Tri hafiza” i vlasnik muzičke škole u Münchenu, u kojem živi od početka agresije na BiH. Nasko Budimlić (56) govori za Stav, što je prvi njegov veliki intervju nakon skoro dvije decenije

Prošle su godine otkako je dao posljednji intervju, a nije da nema što reći, iako kaže da se nikada nije volio eksponirati u medijima. Gitara je njegova najveća ljubav, ali je poznat kao jedan od najboljih bubnjara bivše Jugoslavije. Uz Dragana Điđija Jankelića, možda i najbolji. Veliki muzičar, uz Seada Zelu Lipovaču kičma Divljih jagoda. Akademski školovan, profesor gitare, živi u Münchenu. Vodi tamo svoju školu muzike, obučava djecu i s njima osvaja nagrade. I tu je ispred svoga vremena, baš kako što su Divlje jagode s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća bile bend koji je bio deceniju ispred svega onoga što se u Jugoslaviji sviralo u to doba.

“Bila je to kvalitetna muzika, za to vrijeme možda i prekvalitetna”, sjeća se Nasko Budimlić. “Sretan sam što se naša muzika i danas može pustiti bez da se posramiš. Čak i na Zapadu. Puštao sam naše pjesme strancima, njima nije jasno da se nekada tako sviralo kod nas. Pričali smo o tome jednom kada je Deep Purple svirao u Münchenu. Kažem im da je nama član Deep Purplea svirao ploču. Ništa im ne bude jasno. Uobličio sam svoju životnu želju. Da sviram, da budem popularan, da to bude kvalitetno. I da nešto zaradim.”

PURPLE I “MARQUEE”

A taj s kojima su Jagode svirale, pa strancima bude nejasno, zove se Don Airey, klavijaturista Deep Purplea i Whitesnakea. Bio je u Londonu 1986. godine gost na snimanju albuma. Divlje jagode potpisale su ugovor s engleskom izdavačkom kućom, bili su zvijezde iako su došli iz istočnog bloka. Klavijaturistu im je osigurala izdavačka kuća. “Don je već tada imao titulu sira i, čim je ušao u studio, našli smo se”, sjeća se Budimlić. “Njemu tada nije bilo jasno da neko takav poput nas može doći s Balkana. Nakon snimanja, došao je i na naš koncert u klubu ‘Marquee’, zajedno s Keithom Emersonom. Pitao je treba li svirati s nama. Sretan sam što je radio s nama, dao je cijelog sebe svirajući na albumu. Zele je producirao album. Don ga je pitao kako nam može pomoći. Zele mu je rekao: ‘Samo sviraj!’ Nismo na njega gledali kao na zvijezdu. Na snimanje je došao u nekoj staroj Bubi. Nije se ni ponašao kao zvijezda, samo što je imao neke instrumente koji nama nisu bili dostupni u narednih pet-šest godina. Zanimljivo je to da su svi ti poznati i priznati, zapravo, veoma ‘normalni’ ljudi, pri zemlji, realizirane osobe koje su ostvarile svoje snove. Mala je raja teška…”

Nasko je još kao dječak, školujući se u Bihaću, počeo istraživati i druge instrumente. U srednjoj je školi počeo svirati bubnjeve. Tako se i sreo sa Seadom Zelom Lipovačom, svojim daljim rođakom koji ga je pozvao u svoj bend. Zele ga je nazvao Divlje jagode. Prvi nastup zajedno imali su 1978. godine. Nedugo kasnije, Nasko svira na sjajnom albumu Stakleni hotel. Zele, Nasko i basista Zlatan Čehić, iako je kroz bend prošlo mnogo muzičara, ipak su ostali svih ovih godina stub Divljih jagoda. “Sa Zelom sam proveo više vremena nego sa suprugom i djecom. Cijeli smo život zajedno i, kada nisam svirao u bendu, svaki bismo se dan čuli. Stalno sarađujemo, radili smo različite projekte, od ‘Tri hafiza’ do filharmonije. Uvijek smo u dosluhu, nikad nam se ništa ružno nije desilo. Zele je takav. Ko ga voli, voli. On je svirač, nije folirant. Sjajna osoba za druženje iako to ne pokazuje. Skriva tu svoju vedrinu.” London je stigao kada su Jagode bile na vrhuncu, poslije albuma Vatra. Tamo su Nasko i Zele snimali album na engleskom jeziku.

Nakon toga, Nasko se vratio u Jugoslaviju, odslužio vojsku i postao profesor gitare u srednjoj školi. “To je moja tajna, gitara je najveća ljubav. Niko nije ni znao da sviram gitaru, da se njome bavim. Cijeli se život bavim gitarom, cijeli život kupujem note. U Frankfurtu se održava najveći svjetski sajam instrumenata. Tamo provedem cijeli dan na gitarama, na bubnjevima deset minuta”, priča Nasko.

“Stalno kupujem gitare, donosim ih svaki dan. Imam i problema s porodicom zbog toga. Gitaru sviram 24 sata, ona je sa mnom stalno. U gepeku uvijek imam dvije. Za bubanj za svoju dušu nemam vremena. Bubanj sviram svaki dan u školi, sedam‑osam sati. U Njemačkoj predavači ne sviraju s djecom, slušaju ih. Ja sviram s djecom, to mi je puno ljepše, tako da sam usviran kao nikada u životu.” Gitaru svira za svoju dušu, kada ima vremena, i to akustičnu, jer električnu i ne voli previše. “Zelu je to čudno. On ne svira akustičnu gitaru. On je u drugom svijetu. Ne znam ništa o električnoj gitari. Čak to i ne volim, to mi je nekako strano tijelo. Nekada sviramo zajedno kod njega kući. Ima jako dobre akustične gitare, stoje mu u stanu, ne koristi ih i stalno se borim da mu uzmem neke od njih. Zele je kao dječak svirao klavir pa prešao na gitaru i od tada svira električnu.”

SRETAN ČOVJEK

Poznavaoci muzike kažu da je teško reći ko je najbolji bubnjar bvše Jugoslavije. Nekima je to Nasko, drugima Điđi Jankelić. “Điđi je svirao nestvarno, moj je stil bio potpuno drugačiji. Kada se Điđi pojavio, ja sam ga gledao i ništa mi nije bilo jasno. On je tada bio ne uvježban nego preuvježban. Mi smo i danas ostali poznati bunjari i možda je i to boljka te mlade raje. Teško ostaju u muzici. Teško je biti popularan, a biti bubnjar. Ljudi se me prihvatili, nisam ja to baš htio. Nisam se nikada nametao, nisam davao intervjue. Kažu i da sam uvijek smrknut. A nisam, samo tako izgledam. Uvijek se smijem. Ja sam sretan čovjek. Svirali smo. Nismo se folirali.” Nasko kaže da mu se popularnost kao bubnjara jednostavno – potrefila. “Bubanj sam svirao baš kad mi se sviralo. Pokušavam to objasniti mladim bubnjarima, da ne prave greške u životu. Imamo strašnih muzičara, ali nisu napravili ličnu kartu. Na zapadu je taj ID sve. Ja sam to nekako uspio, izvojevao sam to. Zato mladima uvijek govorim da ne skidaju tuđe stvari, da sviraju onako kako osjećaju. Imao sam priliku raditi s nekoliko mladih bubnjara, svirali su onako kako sam ja svirao. To nije dobro. Moraju svirati na svoj način, moraju nešto napraviti. Jedan od mojih najboljih prijatelja jeste Dado Marinković, jedan od najboljih bubnjara na Balkanu. Svirao je s Parnim valjkom, Dinom Merlinom, Gibonijem…, ali ne svira ništa svoje. Svira nešto što je već neko svirao. Meni to nije O.K. Ne znam, nekako sam uspio da sviram svoje. Možda zato što sam išao u muzičku školu, što sam studirao, što sam bio u muzici. Bubanj sam uvijek svirao, nisam ga lupao. Barem tako kažu. Primijete to ljudi, možda sam i zato ostao poznat.”

Tvrdi da bubanj nije ključan kada je u pitanju zvuk. Ključna je, kaže, ruka. “Volim starog Ludwiga, stalno ganjam jedan primjerak iz šezdesetih, ali nikako da dođem do njega. Ima jedan na BHT‑u u Sarajevu, ali oni znaju da to vrijedi, pa ne žele da mi ga prodaju. Postoji par bubnjeva koje želim, ali ljudi se samo nasmiju kada ih pitam da mi prodaju. Volim tog Ludwiga iz 1959. godine. Nisam pretjerani fanatik ‘drveta’. Naravno, što je skuplji, to je bubanj bolji, ali svirao sam ja i na skalamerijama koje zvuče dobro. Mislim ipak da je stvar u ruci. Zvuk mogu napraviti i od ničega. Kad već pitate, breza je za mene najljepše drvo od kojeg se može napraviti bubanj.”

Iako su Jagode bila preteča metala u Jugoslaviji, Nasko nije imao problema niti okušati se u potpuno drugačijoj vrsti muzike. Svirao je “narodnjake”, nakon rata sa Zelom Lipovačom nosio je i projekt “Tri hafiza”. “Svirao sam s dvojicom ‘narodnjaka’ koji su u vrijeme svojih najvećih uspjeha od mene tražili da sviram čvrsto. U to je vrijeme Halid Muslimović bio planetarna zvijezda i svirao sam mu pet albuma koji su dosegli milionske tiraže. On je od mene tražio da sviram kao bubnjar Divljih jagoda. S Harisom Džinovićem sam, također, snimao ploču. Zahtjevan je čovjek, poznaje muziku i dugo smo radili zajedno. Kako sam to pomirio u sebi? Nisam ja Nijemac, znam odakle dolazim i osjetim sevdah. Svirao sam i s hafizima tradicionalne ilahije na tvrđi način, ali prilagodljiv za uho. Stvar je jednostavna. Ili si svirač ili nisi. Sve mogu svirati osim džeza. Džez nikada nisam razumio, niti sam ga slušao niti sam ga svirao”, kaže Nasko. Tvrdi da BiH ima muzičara koji je podjednako sjajan u svakom žanru muzike.

“Amar Češljar. Sjajan bubnjar. Svira narodnjake, džez, pop, rok… I sve to svira strašno. Njegov pogled na muziku identičan je mom. Amar svira. Stvar je u muzikalnosti, a ona se ne može naučiti. Rodiš se i moraš iskoristiti talent. Ništa drugo osim muzike ne znam raditi. Da slomim ruku, ne znam kako bih živio. Svoj život sam u potpunosti posvetio muzici.”

KAMP U BIHAĆU

Nasko Budimlić završio je u Bihaću Srednju muzičku školu, u Sarajevu Muzičku akademiju i postao profesor klasične gitare. Rat ga vodi u Njemačku, gdje i danas živi. Tu i vodi svoju školu. “Prije nekoliko dana osvojili smo prvenstvo Bavarske s jednim dečkom koji je nevjerovatno talentiran, a ima svega 13 godina. Nije to mala stvar, sada idemo na savezno takmičenje. Ogroman je to uspjeh jer je pobijedio u konkurenciji učenika muzičkih gimnazija”, s ponosom će Nasko. U školi je trenutno 56 djece, na čekanju za upis njih još 15. “Prva stvar koju ih učim jesu note i muzičko opismenjavanje. Bez poznavanja nota ne može se učiti svirati. Note su osnova, tek pri kraju školovanja, kada se ide na ferije, onda sviraju šta hoće, da budu opušteni”, priča nam.

“Teško je raditi, svirati 56 sati sedmično, ali je muzika u pitanju, pa nije teško izdržati. Idemo na takmičenja, sviramo koncerte, radimo puno humanitarnih akcija. Najviše sviramo za bolesnu djecu. Za Božić smo odsvirali četiri koncerta na pedijatrijskim klinikama. Sjednemo u dva auta s djecom, potrpamo instrumente i idemo svirati humanitarne koncerte.” Nasko organizira i kampove za svoje učenike, posljednji je održan u Hrvatskoj. Sada želi kampove organizirati u BiH, u svojoj Krajini, kako bi djeca koja o Bosni znaju samo to da je u njoj bio rat i da iz nje dolazi njihov učitelj naučila više.

“Prije nekoliko dana sam bio u Bihaću kako bih dogovorio rad kampa uz pomoć firme ‘Aduna’, koja u svom vlasništvu ima hotele, kampove, organizira rafting. Razgovarali smo i mislim da će iduće godine kamp biti u Bihaću. Da njemačkoj djeci pokažem tu Unu, rafting, da vide kako je prelijepa naša zemlja. Tu je i muzička škola u koju sam ja išao, tu radi moja prijateljica koja je doktorirala gitaru, i od nas imaju šta naučiti. Napravit ćemo muzički kamp za petnaestak djece iz Njemačke i iz Krajine.”

Rođen je u Prijedoru prije 56 godina, no, u svoju čaršiju rijetko ode. “Uvijek kažem da sam ‘ispod Kozare’, iz Prijedora, iz epicentra Krajine, iako Bihać volim najviše na svijetu. Tamo sam išao u školu, tamo sam proživio mladost. Iz Prijedora sam mlad otišao u svijet, prvo u Bihać, pa dalje u Sarajevo. Zbog rata sam završio u Münchenu. Ne idem često u Prijedor, nažalost. I kada odem, dane provedem na mezarlucima. Teško mi je… Puno ljudi koje sam poznavao u Prijedoru više nema. Ne dešava mi se tamo ništa lijepo. Češće sam u Bihaću, svi koje tamo poznajem su živi.”

 

 

 

PROČITAJTE I...

Nakon albuma Firma Ilegal, grupu napušta Adisa Zvekić, glavni vokal, koautor tekstova i jedan od osnivača “originalne Dubioze”, zbog, kako je svojevremeno izjavila, “nedostatka slobode i prostora kako bi se ostvarila kao umjetnik kakav želi biti”. Već se tada moglo naslutiti da će bend pretrpjeti određenu transformaciju, ali da će u konačnici pribjeći općoj komercijalizaciji, bukvalizaciji i banalizaciji originalnog umjetničkog izražaja, niko nije očekivao, a trebao je

“Svakom moćnom, društveno pozicioniranom pojedincu narod lakše prašta, jer od njega očekuje neku pomoć, milost, sitnu ili krupnu uslugu... Ljudi najsurovije sude najslabijima, a za bogate i uticajne uvijek se nađu i riječi utjehe i riječi razumijevanja. Ljudi ljude uglavnom posmatraju kao nosioce neke zamišljene društvene gravitacije i uvijek prilaze onima za koje misle da su uticajniji”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!