Naš put do Dženneta

Svakog ramazana moja žena pripremi neki “jedinstven” sadržaj za djecu. Ovog im je napravila kutijice s dobrim i lošim djelima. Kad urade nešto “dobro” ili “loše”, napišu na papir i ubacuju u kutijice. Tako im vježba pisanje i podiže svijest o dobru i zlu. Ko bude imao više dobrih djela, dobit će kućicu za barbike. Ko bude imao više loših, nema napolje nekoliko dana i čuva Omera dok mama bude sterala veš. Nad procesom će bdjeti sveprisutno oko moje žene, tog plemenitog meleka pisara

Sve je počelo s tim zdjelicama za dobra i loša djela. Mislim, svađale su se one i prije, ali, čini mi se, nikad kao ovih ramazanskih dana. Ili su mi se, možda, čula toliko izoštrila da više ne mogu trpjeti ni uobičajene stvari.

Svakog ramazana moja žena pripremi neki “jedinstven” sadržaj za djecu. Pretprošlog ramazana napravila je poseban kalendar sa surama: jedna sura – jedna nagrada. Tako su Nura i Hatidža utvrdile što su znale i naučile ponešto novog. Nije možda lijepo privikavati djecu da sveti nauk uče iz interesa, ali kako ih drugačije motivirati? Osim toga, koliko vidim, i Svete knjige nude sasvim konkretne nagrade za konkretna djela, tako da djelujem u okviru vlastite konstitutivne tradicije. E jedino Rabija el-Adevijja i ateisti rade dobra djela “bez interesa”. Koliko je to pametno i zaista izvodljivo – ne znam.

Prošlog su učile dove. Izvuku iz čaše papirić s nekom dovom i pročitaju naglas pred iftar. Tako su vježbale čitanje i učile šta treba željeti u životu. Ne znam tačno odakle je žena vadila ove dove, ali dosta ih je bilo nerazumljivih, posebno za djecu. Naprimjer: “Gospodaru naš, od Tebe tražimo zaštitu od lepre, ludila, gube i svake bolesti. Molim Te da meni i mojoj porodici podariš dobro zdravlje i lijepu pamet.” E onda treba Nuri objašnjavati šta je lepra, šta je guba, a ne znamo ni sami. Ili: “Gospodaru, pređi preko hrđavih djela naših.” Pa objašnjavaj kako to Bog može “prelaziti” preko nečega. A vrijeme iftara i ja “jedem malu djecu”.

E ovog ramazana im napravila kutijice s dobrim i lošim djelima. Kad urade nešto “dobro” ili “loše”, napišu na papir i ubace u kutijicu s dobrim, odnosno lošim djelima. Tako im vježba pisanje i podiže svijest o dobru i zlu. Ko bude imao više dobrih djela, dobit će kućicu za barbike. Ko bude imao više loših, nema napolje nekoliko dana i čuva Omera dok mama bude sterala veš. Nad procesom će bdjeti sveprisutno oko moje žene, tog plemenitog meleka pisara.

“To je samo nagrada na ovom svijetu”, objašnjava im žena dok se one unaprijed raduju kućici za barbike, “a na onom svijetu je nagrada Džennet. A tamo, nema šta nema.” I onda kreće opis Dženneta: prelijepe bašče, divani, jastuci, rijeke od meda i mlijeka. Nura pravi grimasu i uzvikuje: “Fuj”, pošto mrzi i med i mlijeko.

“Hoće li biti rijeka od čokolade?”, pita Hatidža, a oči joj se cakle.

“Pa da ne možeš da kakiš”, kvari joj Nura ćejf po običaju. Hatidža stvarno ima tvrdu stolicu uslijed prejedanja čokoladom i zna provoditi sate na tuti dok ga ne izbaci. A kad ga izbaci, slavimo svi zajedno.

“Od te čokolade neće boljeti guza”, pojašnjava im mama i dalje u teološkom tonu.

“A šta ako se Hatidža upiški? Je li to dobro ili loše djelo?”, pitam čisto informativno.

“Loše!”, grmi žena.

Nisam se složio s tim. “Ali valjda djela podrazumijevaju slobodu volje. Ona sanja da je na tuti, pa se upiški. Ne radi to namjerno.”

“Ako je tako”, namiguje mi žena, “zašto se onda ljutiš kad se upiški?”

“Nisam se upiškila nego oznojila”, vrišti Hatidža i kreće u fizički obračun sa mnom.

Hatidža će, uvjeren sam, završiti s više loših djela. Ima takav temperament da se “loša djela” lijepe za nju. (Pokupila je od mene sve najgore.) Već je prvog dana uspjela skupiti solidan iznos: rovila nos, rekla ružne riječi, gurnula Omera, gledala “Lud, zbunjen, normalan”, odbila oprati ruke kad se vratila spolja. Imala je i nešto dobrih djela: pomagala mami praviti kolače, pojela je sve iz tanjira, naučila suru “Qadr”, pokupila igračke, zabavljala Omera dok je ovaj plakao kao lud.

Nura je druga priča. Ona je na mamu. Mudrica. Planski će imati više dobrih djela i zaradit će tu kućicu za barbike. Osim toga, mogu misliti šta će sve prijaviti kao dobra djela. Bacila vrapcu mrvicu hljeba. Rekla “selam alejk” Zibi. Maknula kamen s puta. Vježbala ilahiju. Pih!

I tako navečer Nura uglavnom ima više dobrih djela i izaziva Hatidžu, na što joj ja upišem jedno loše djelo i ubacim u zdjelicu. Onda Hatidža izaziva nju. Upišem i Hatidži loše djelo, na što ova počinje cmizdriti. Odmahujem rukom i izlazim iz sobe.

Ali me brzo na poprište vraća velika vriska. Sobom lete papirići. Hatidža je poderala Nurina djela. Nura je uzvratila. I sada su, začudo, obje sretne i svi se smijemo osim plemenitog meleka pisara. Zdjelice su bile uništene i više nije bilo moguće evidentirati konačni skor. Možda je tako i najbolje.

Pred spavanje, Hatidža, koja iz nekog razloga spava s ronilačkim naočalima na licu, pita zijevajući: “Mama, kad će se više završiti ovi dani pa da svi idemo u Džennet?”

 

PROČITAJTE I...

“Osjetio sam kao da me nešto podiglo sa zemlje. Geler me je pogodio u lijevu stranu lica, izbio mi lijevo oko, polomio mi nos u 43 komada i glava mi je pukla u 12 komada. Uvijek sam uz sebe imao maramicu kojom sam brisao znoj s čela kada igram fudbal. Kada sam se probudio, dirao sam se da osjetim jesu li mi ruke i noge u redu. Osjetio sam nemoć i tešku glavu, nisam mogao disati, nisam više ništa vidio. Mislio sam da mi je ta maramica pala preko očiju, zgrabio sam za lice i trznuo jer sam želio da skinem to s lica, da progledam, a zapravo sam svoje oko trgnuo koje je bilo izbijeno. Prepao sam se i počeo sam da vrištim. Bio sam pokriven nekom dekom jer su mislili da sam mrtav”

I zaista, u “Mošćanici” kao da je vrijeme stalo. Kao da su ljudi oni starinski i nikome od njih ne smeta što, ako dođu u terminu između 9:30 i 14:30 sati, skoro uvijek moraju čekati da neko završi jelo, kako bi onda oni mogli sjesti i uživati u čarolijama “Mošćanice”. A ne smetaju im ni drvene tapacirane klupe i stari stolovi na kojima se poslužuje hrana. Memo tvrdi da je u “Mošćanici” važan kvalitet usluge i higijena, i to mu je na prvom mjestu. “Nikad mi nismo išli na to da to bude nešto napucano, vjerovatno zbog toga što nam je babo stalno govorio: 'Najvažnije je šta se u tanjiru donese, a namještaj nije bitan'”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!