Naš put do Dženneta

Svakog ramazana moja žena pripremi neki “jedinstven” sadržaj za djecu. Ovog im je napravila kutijice s dobrim i lošim djelima. Kad urade nešto “dobro” ili “loše”, napišu na papir i ubacuju u kutijice. Tako im vježba pisanje i podiže svijest o dobru i zlu. Ko bude imao više dobrih djela, dobit će kućicu za barbike. Ko bude imao više loših, nema napolje nekoliko dana i čuva Omera dok mama bude sterala veš. Nad procesom će bdjeti sveprisutno oko moje žene, tog plemenitog meleka pisara

Sve je počelo s tim zdjelicama za dobra i loša djela. Mislim, svađale su se one i prije, ali, čini mi se, nikad kao ovih ramazanskih dana. Ili su mi se, možda, čula toliko izoštrila da više ne mogu trpjeti ni uobičajene stvari.

Svakog ramazana moja žena pripremi neki “jedinstven” sadržaj za djecu. Pretprošlog ramazana napravila je poseban kalendar sa surama: jedna sura – jedna nagrada. Tako su Nura i Hatidža utvrdile što su znale i naučile ponešto novog. Nije možda lijepo privikavati djecu da sveti nauk uče iz interesa, ali kako ih drugačije motivirati? Osim toga, koliko vidim, i Svete knjige nude sasvim konkretne nagrade za konkretna djela, tako da djelujem u okviru vlastite konstitutivne tradicije. E jedino Rabija el-Adevijja i ateisti rade dobra djela “bez interesa”. Koliko je to pametno i zaista izvodljivo – ne znam.

Prošlog su učile dove. Izvuku iz čaše papirić s nekom dovom i pročitaju naglas pred iftar. Tako su vježbale čitanje i učile šta treba željeti u životu. Ne znam tačno odakle je žena vadila ove dove, ali dosta ih je bilo nerazumljivih, posebno za djecu. Naprimjer: “Gospodaru naš, od Tebe tražimo zaštitu od lepre, ludila, gube i svake bolesti. Molim Te da meni i mojoj porodici podariš dobro zdravlje i lijepu pamet.” E onda treba Nuri objašnjavati šta je lepra, šta je guba, a ne znamo ni sami. Ili: “Gospodaru, pređi preko hrđavih djela naših.” Pa objašnjavaj kako to Bog može “prelaziti” preko nečega. A vrijeme iftara i ja “jedem malu djecu”.

E ovog ramazana im napravila kutijice s dobrim i lošim djelima. Kad urade nešto “dobro” ili “loše”, napišu na papir i ubace u kutijicu s dobrim, odnosno lošim djelima. Tako im vježba pisanje i podiže svijest o dobru i zlu. Ko bude imao više dobrih djela, dobit će kućicu za barbike. Ko bude imao više loših, nema napolje nekoliko dana i čuva Omera dok mama bude sterala veš. Nad procesom će bdjeti sveprisutno oko moje žene, tog plemenitog meleka pisara.

“To je samo nagrada na ovom svijetu”, objašnjava im žena dok se one unaprijed raduju kućici za barbike, “a na onom svijetu je nagrada Džennet. A tamo, nema šta nema.” I onda kreće opis Dženneta: prelijepe bašče, divani, jastuci, rijeke od meda i mlijeka. Nura pravi grimasu i uzvikuje: “Fuj”, pošto mrzi i med i mlijeko.

“Hoće li biti rijeka od čokolade?”, pita Hatidža, a oči joj se cakle.

“Pa da ne možeš da kakiš”, kvari joj Nura ćejf po običaju. Hatidža stvarno ima tvrdu stolicu uslijed prejedanja čokoladom i zna provoditi sate na tuti dok ga ne izbaci. A kad ga izbaci, slavimo svi zajedno.

“Od te čokolade neće boljeti guza”, pojašnjava im mama i dalje u teološkom tonu.

“A šta ako se Hatidža upiški? Je li to dobro ili loše djelo?”, pitam čisto informativno.

“Loše!”, grmi žena.

Nisam se složio s tim. “Ali valjda djela podrazumijevaju slobodu volje. Ona sanja da je na tuti, pa se upiški. Ne radi to namjerno.”

“Ako je tako”, namiguje mi žena, “zašto se onda ljutiš kad se upiški?”

“Nisam se upiškila nego oznojila”, vrišti Hatidža i kreće u fizički obračun sa mnom.

Hatidža će, uvjeren sam, završiti s više loših djela. Ima takav temperament da se “loša djela” lijepe za nju. (Pokupila je od mene sve najgore.) Već je prvog dana uspjela skupiti solidan iznos: rovila nos, rekla ružne riječi, gurnula Omera, gledala “Lud, zbunjen, normalan”, odbila oprati ruke kad se vratila spolja. Imala je i nešto dobrih djela: pomagala mami praviti kolače, pojela je sve iz tanjira, naučila suru “Qadr”, pokupila igračke, zabavljala Omera dok je ovaj plakao kao lud.

Nura je druga priča. Ona je na mamu. Mudrica. Planski će imati više dobrih djela i zaradit će tu kućicu za barbike. Osim toga, mogu misliti šta će sve prijaviti kao dobra djela. Bacila vrapcu mrvicu hljeba. Rekla “selam alejk” Zibi. Maknula kamen s puta. Vježbala ilahiju. Pih!

I tako navečer Nura uglavnom ima više dobrih djela i izaziva Hatidžu, na što joj ja upišem jedno loše djelo i ubacim u zdjelicu. Onda Hatidža izaziva nju. Upišem i Hatidži loše djelo, na što ova počinje cmizdriti. Odmahujem rukom i izlazim iz sobe.

Ali me brzo na poprište vraća velika vriska. Sobom lete papirići. Hatidža je poderala Nurina djela. Nura je uzvratila. I sada su, začudo, obje sretne i svi se smijemo osim plemenitog meleka pisara. Zdjelice su bile uništene i više nije bilo moguće evidentirati konačni skor. Možda je tako i najbolje.

Pred spavanje, Hatidža, koja iz nekog razloga spava s ronilačkim naočalima na licu, pita zijevajući: “Mama, kad će se više završiti ovi dani pa da svi idemo u Džennet?”

 

PROČITAJTE I...

Iako oslabljena, i dalje postoji tradicija pravljenja šarenih svijeća, ali je, nažalost, sve manje onih koji to prakticiraju pa tako današnja djeca nemaju sreće da osjete tu radost. Kupovala bi se svakom djetetu po jedna šarena svijeća pa su djeca čekala čija će prva izgorjeti, odnosno čija će duže trajati, to je bilo veselje kao današnja dječija radost uzrokovana slatkišima. Bila je to posebna radost za djecu, zbog koje su s uzbuđenjem dočekivali novu hidžretsku godinu

Sabit Milinkić rođen je u Turiji. Prije odlaska u Sydney (1986) radio je u Fabrici sode u Lukavcu. Radio je u nekoliko multinacionalnih kompanija (automatsko vođenje industrijskih sistema), a trenutno je zaposlen u finskoj kompaniji “Valmet”. Objavio je dvije knjige poezije (Kofer, 2014. godine, i Sa ovih daljina, 2017. godine), kao i autobiografski roman Izet. Svjedok jednog vremena, 2009. godine, ali i nemali broj tekstova publicističke prirode koji uglavnom govore o Bosni i Hercegovini i povijesnoj tragediji njenog naroda

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!