Na marginama Bosne: Povratak u otpisane krajeve

Enver Šero rodio se u Sarajevu 1956. godine. Otac Emin je iz Sokolovića, a majka Hana iz Setihova. Školovao se u Sarajevu i stekao zvanje pravnika. Krajem osamdesetih napušta zemlju i odlazi u Italiju. Ondje je pokrenuo vlastiti biznis, proizvodnju namještaja i elemenata za enterijere. Dobro je razvio posao, a njegova firma imala je unosne poslove po cijeloj Evropi. Nakon više od dvadeset godina uspješnog poslovanja i komotnog života, tamam kad je trebao uživati u svemu što je izgradio, Enver sa suprugom Fatimom, Pribojkom, 2010. godine napušta Italiju, Evropsku uniju, sigurnost i komfor, i dolazi u Sokoloviće. Da živi, stari i ostane u selu u kojem nije rođen

 

Što je čovjek stariji, sve više razmišlja o svojim korijenima i porijeklu. Istražuje ko su mu bili preci, čime su se bavili, kako su živjeli. Valjda je to prirodna, duhovna dimenzija svakog od nas, da sazna odakle je i čiji je.

Resići potječu iz Rudog, mjesta na samoj istočnoj granici Bosne i Hercegovine, smještenog na Limu, desnoj pritoci Drine. Pitom je to kraj s prelijepim pejzažima, ugodnom klimom, bogat vodom. Plodna zemlja davala je dobar urod. Rađalo je voće, posebno šljive, jabuke, orasi, a pamti se i uzgoj kvalitetnog duhana. Nekad je Rudo bilo uz samu rijeku, na njenoj lijevoj obali. “Veliki povodanj” jeseni 1896. godine Rudo je zbrisao s lica zemlje. Kažu da je tada od građevina ostala samo munara džamije Mustafa-paše Sokolovića, osnivača ove varošice. A Drina je te godine razorila Foču, Goražde, Višegrad, Skelane kod Srebrenice, te čitavo donje Podrinje od Zvornika do Rače, gdje se ulijeva u Savu. Nakon te katastrofe, Rudo je izgrađeno na jednoj uzvišici s desne strane Lima.

IMA RUDO MEHMED-PAŠU, ALI I ZAJKU

Prošlost ovog kraja je živopisna, bogata. Prema istraživanjima rahmetli profesora Ibrahima Pašića, čitav ovaj kraj bio je naseljen i živ mnogo prije dolaska Slavena na Balkan. Okolna brda, polja, vodotoci nose gotska, tračka, ilirska i latinska imena. Sam toponim Rudo dolazi od gotskog “rot”, što znači crveno, a rijeka Lim nosi latinski naziv (“limes” znači granica).

A ništa nije slučajno jer je ovaj kraj od pamtivijeka na granici, između Istoka i Zapada. Nekad su se baš ovdje dodirivala dva rimska carstva, kasnije austrijsko i osmansko. Danas je na razdjelnici Bosne i Srbije. Ali, jedno se nije mijenjalo nikad, Rudo je uvijek bilo u Bosni, odvajkada njena krajina. Sad petljanci petljaju oko njegove teritorije, valjda hoće dio da otkinu Srbiji.

Iz ruđanskog sela Sokolovići je i najpoznatija bošnjačka porodica Osmanskog carstva. U velikoj mjeri zbog Andrićeve Ćuprije na Drini, najveće osmanske državnike povezivali smo s Višegradom, a Rudo je ostalo u drugom planu. Ubrzo nakon što je Drugi svjetski rat zahvatio balkanske zemlje, u ovoj varošici je 22. decembra 1941. godine osnovana prva velika jedinica NOV-a. Dan osnivanja Prve proleterske brigade narednih pet decenija u socijalističkoj Jugoslaviji obilježavan je kao Dan armije.

Našlo se Rudo među prvima na udaru oružane agresije na Bosnu i Hercegovinu. Nadaleko je poznat zločin jedinice Milana Lukića nad Bošnjacima Sjeverina, oktobra 1992. godine. Žrtve su bili Bošnjaci, građani Srbije, koji su išli na posao. U ovom kraju vođene su teške bitke za odbranu Bosne. Jedna od najvećih bosanskih pobjeda desila se upravo na ovom području, kada je oslobođena gotovo trećina teritorije općine Rudo. Hrabri ruđanski vitezovi sve do polovine 1993. branili su taj komad bosanske zemlje s desne strane Drine. Velika neprijateljska ofanziva, 28. maja 1993. godine, u kojoj su, pored srbijanskih jedinica, učestvovali dobrovoljci iz Rumunije, Rusije, Ukrajine, slomila je otpor branitelja. A posebnu težinu nosi podatak da je, od ukupno devet heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata u Bosni i Hercegovini, ruđanski kraj dao dva: Safeta Zajku, iz sela Gaočići, i Safeta Hadžića, iz Strgačine.

Nema dileme, junački je to kraj, na marginama teritorije, države i društvenih zbivanja. Na ruđanskom području bilo je osam džamija, sve su uništene, ali svaka je obnovljena. Prije nekoliko dana otvorena je i posljednja obnovljena džamija u Međurječju. Ali džemata nema. Kažu da u cijelom kraju nema ni stotinu povratnika. A nekada su Bošnjaci bili većina u ovom dijelu Bosne, uostalom, kao i u cijelom Polimlju i Podrinju.

Zbog takve historije, zbog mojih predaka, prirodnih ljepota i bosanskih heroja, nikad nisam zaboravljao gradić na kraju Bosne. I obiđem ga, ponekad. Ali o Rudom sam, kao o jednom posebnom bosanskom fenomenu, intenzivno počeo razmišljati nakon što sam upoznao neobično zanimljivog čovjeka, rekao bih, bosanskog viteza savremenog doba, Envera Šeru. Ustvari, na razmišljanje o mističnoj vezi koju čuvamo s krajevima iz kojih potječemo, čak i kada smo rođeni negdje drugo, natjeralo me čuđenje koje je u meni probudila njegova životna priča. Šta je to što zove insana da se vrati onamo odakle je potekao, u neki nerazvijeni zaboravljeni kraj, da ostavi raskoš modernog života, bogatstvo i komfor? Kakva je to ljudska duša koja se uspije osloboditi želje za materijalnim bogatstvom? A takvi ljudi postoje, žive među nama, susrećemo ih. O njima mnogo ne razmišljamo. Ne zanima nas kako žive, kako se osjećaju, jer to je njihova briga, nije naša.

NIJE SE VRATIO DA SJEDI I ODMARA

Enver Šero rodio se u Sarajevu, na Ilidži, davne 1956. godine. Otac Emin je iz Sokolovića, a majka Hana iz Setihova. Prema onome što je poznato, porodica Šero je u vrijeme Osmanlija u Bosnu došla iz daleke Španije. Enver se školovao u Sarajevu i stekao zvanje pravnika. Krajem osamdesetih napušta zemlju i odlazi u Italiju. Ondje je pokrenuo vlastiti biznis, proizvodnju namještaja i elemenata za enterijere. Dobro je razvio posao, a njegova firma imala je unosne poslove po cijeloj Evropi. Radili su i za naše tržište, a projekt po kojem su bili prepoznatljivi jeste unutrašnje opremanje sarajevskog Hotela “Evropa”. Nakon više od dvadeset godina uspješnog poslovanja i komotnog života, tamam kad je trebao uživati u svemu što je izgradio, Enver sa suprugom Fatimom, Pribojkom, 2010. godine napušta Italiju, Evropsku uniju, sigurnost i komfor, i dolazi u Sokoloviće. Da živi, stari i ostane u selu u kojem nije rođen. Svu životnu porodičnu ušteđevinu uložio je da obnovi staru porodičnu kuću i zasadi veliki voćnjak, a nakon toga da izgradi novu sa svim pratećim objektima. Kad se obnavljala džamija u Sokolovićima, Enver je bio najveći vakif. Njemu je pripala čast da džamiju otvori.

Nije se Enver vratio da sjedi i odmara. Zarađeni novac uložio je u Sokoloviće, a svoju fizičku i intelektualnu snagu daje zajednici. Samo ne zna koliko će još dugo imati kuveta jer je zagazio u sedmu deceniju života. Tužan je, kaže, jer vidi kako bogato kulturno naslijeđe propada, a prirodna bogatstva niko ne koristi. A nema ni naroda. Zna on da ovaj kraj ima perspektivu, da ima šansu. Ali ne smije ostati prepušten sam sebi. Rudo je na dobrom mjestu, uz cestu koja vodi za Sandžak. Prolazi se tuda često, jedino što se rijetko ko zaustavlja, a još rjeđe zadržava. Svi žurimo u Sarajevo, u njemu je život.

Ima Enver sjajnu ideju, da se  u Sokolovićima izgradi spomen-kuća velikog vezira Mehmed-paše, jer je tu rođen. Nije mu mjesto u Višegradu, u “Andrićgradu”, nego upravo u Sokolovićima. Ako bi se takva ideja ostvarila, Rudo bi itekako dobilo na značaju. Kada se završi brza cesta Sarajevo – Goražde, do istočne granice moći će se stići za sat i po, a put će biti ugodniji. E tu je šansa. Jedna od atrakcija jeste i “Vodeni Ćiro”, turistički brod koji svoje putovanje započinje u Setihovu, a završava uz Drinu, u Ustiprači.

Prije dvije godine Enver Šero je, kao nezavisni kandidat, osvojio mandat u Skupštini Opštine Rudo, i tako nakon duge pauze vratio Bošnjake u lokalnu vlast. Svoju poziciju koristi da pomogne povratnicima, da u Rudo privuče što veći broj ljudi koji su ga napustili. Ne može sam. Nije istočna granica Bosne samo Enverova, nego je i naša. Niko nema pravo odreći se bosanske limske doline, od Ustibra do Međeđe, gdje se Lim ulijeva u Drinu. Tamo je i čast i obraz, koji valja sačuvati.

Nije lahko živjeti na istočnoj granici, na margini društvenih zbivanja, tamo gdje nisi dobrodošao. Ipak, Enver i takvi kao on žive i ne predaju se, ne gube nadu. Vjeruju da će doći bolja vremena za zaboravljene krajeve. Njegova životna priča dokaz je žilavosti i tvrdoglavosti naroda ruđanskog kraja, koji je predodređen da brani i čuva Bosnu.

PROČITAJTE I...

“Uvijek kad mi ko da ili bajramluk ili šta sebi onako da kupim, ja to stavim u kasu, neću da trošim. Ne volim pare da trošim u budalaštine. Ne volim ni igračke plaho, nisam više mali. Zato sam kupio sebi ovce i kauč u svojoj sobi. Hoću da držim janjad i da budem prvo najveći farmer u Pobuđu, a onda i u cijeloj Bosni i Hercegovini. Ali oko njih ima podosta posla”

Dešavanja iz oslobodilačke akcije “Sana 95” velikim su dijelom predmet optužnice protiv Dudakovića i njegovih ratnih saradnika. Manji dio odnosi se na navodno počinjene zločine nad pripadnicima “autonomaških” snaga ratnog zločinca Fikreta Abdića. Nekoliko je formulacija iz optužnice problematično i bit će zanimljivo vidjeti kako će ih Tužilaštvo BiH dokazivati. To se prije svega odnosi na formulaciju udruženi zločinački poduhvat, kao i na konstataciju da su snage Armije RBiH zauzimale gradove u tom dijelu zemlje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!