Mustafa Cerić, performer nedovršenih projekata

Masna slova na naslovnici Avaza i tekst na dvije stranice, s njegovim i fotografijama Fahrudina Radončića, ništa je drugo do još jedan od brojnih Cerićevih medijskih performansa u kojima nastoji za sebe i svog odanog medijskog partnera prikupiti sve poene za konačno dovršavanje gradnje zgrade koja je na Kovačima dugo stajala kao nedovršen spomenik njegovog mandata

Pohvalio se prije nekoliko dana Mustafa Cerić, a Avaz to prenio na čak dvije udarne stranice, kako će konačno biti okončana gradnja novog sjedišta Rijaseta Islamske zajednice BiH u sarajevskom naselju Kovači. Cerić je ispričao, a Avaz naglasio, kako je on, skupa s Fahrudinom Radončićem, nositelj gradnje ovog objekta koji stoji nedovršen već devet godina. Cerić sve zasluge, kako za ideju, tako i za okončanje gradnje, pripisuje sebi i Radončiću, iako je izgradnja sjedišta jedan od brojnih nedovršenih poslova koje je Cerić ostavio iza sebe u dugogodišnjem mandatu reisa.

Masna slova na naslovnici Avaza i tekst na dvije stranice, s njegovim i fotografijama Fahrudina Radončića, ništa je drugo do još jedan od brojnih Cerićevih medijskih performansa u kojima nastoji za sebe i svog odanog medijskog partnera prikupiti sve poene za konačno dovršavanje gradnje zgrade koja je na Kovačima dugo stajala kao nedovršen spomenik njegovog mandata. Upravo je performansom tako Cerića i njegove istupe još prije sedam godina opisao Mustafa Spahić. “Stil života reisa je performans, a sadržaj života i rada putovanja i neprestani medijski nastupi. Naime, reis sigurno vjeruje da Bog stvara stvarnost, ali je također uvjeren da je on svojim nastupima proizvodi. Čuveno Dekartevo načelo Cogito ergo sum – mislim, dakle postojim, on je preokrenuo u načelo neprestano putujem i nastupam po svijetu – dakle, postojim.

Devetnaest godina on vrši funkciju na način izvođenja monodrame, preciznije melodrame. Naime, smiješan je i krajnje djetinjast onaj ko u reisovu radu traži: rješenje, viziju, odluku, stav, zaključak, rad, red, disciplinu, poredak, odgovornost, sistem, koordinaciju i povratnu informaciju. Ne, on u svemu traži predstavu, manifestaciju i samo svoj nastup u okviru svjetskog vašara, u kojem je on i režiser i producent i scenarist i glumac, po mogućnosti jedini glumac. Ovakvi istupi bili bi primjereni, adekvatni u cirkusu, u dječijem i pozorištu mladih i pozorištu lutaka”, precizno je oslikao Spahić Cerića nabrajajući sve njegove nedovršene poslove i data a neispunjena i neostvarena obećanja.

MEDIJSKO PARTNERSTVO

Sve što je Cerić ostavio iza sebe od ratne 1993. godine, kada je izabran prvi put za reisa, bilo je uglavnom polovično i nedovršeno. Afere su ono što je obilježavalo njegov dugogodišnji mandat. Od sumnjivog načina na koji se dokopao vile u sjedištu Sarajeva, preko šutnje kada su počela osnivanja tzv. paradžemata, žmirenja na oba oka na pojavu selefizma, politikantstva, pa sve do otvorenih političkih stavova koji su u konačnici i kulminirali njegovom kandidaturom za Predsjedništvo BiH.

Cerić je vjerske objekte i obrede koristio kao svoju političku pozornicu, a nerijetko je u svojim vazovima otvoreno vjernicima ukazivao kojoj opciji da se priklone na izborima. Cerić će postati najredovniji gost na stranicama Avaza. Nije bilo dana da ovaj list ne prenese neku njegovu izjavu, stav ili komentar, a intervjui s Cerićem postali su gotovo redovna rubrika ovog lista. Radončić i Cerić godinama su išli ruku pod ruku, vezani zajedničkom ambicijom i uvjerenjem da baš oni kreiraju javno mnijenje i procese u ovoj zemlji. Naglo su tresnuli o zemlju kada su objavljeni rezultati pretposljednjih općih izbora na kojima su pobjedu odnijele stranke koje nisu imale naklonost ovog dvojca. Cerić će nakon toga ostati bez pozicije reisa, a debakl na predsjedničkim izborima bio je definitivan dokaz njegovog političkog kraha.

Brz i letimičan pregled pisanja ovdašnje štampe u posljednjih petnaestak godina podsjeća na bliske veze Cerića i Radončića. Što političke, što poslovne. Tako je, primjerice, objavljeno da je Avaz 2003. godine dobio unosan posao štampanja Kur’ana na bosanskom jeziku, a primjerak je koštao 150 maraka.

Prije deset godina u prostorijama Bošnjačkog instituta u Sarajevu Adila Cerić, kćerka tadašnjeg reisa Cerića, udala se za Vedrana Mulabdića. U to vrijeme Adila Cerić počela je raditi u kabinetu tadašnjeg državnog ministra rahmetli Safeta Halilovića, nakon što je bila savjetnica bivšeg federalnog premijera, također rahmetli, Ahmeta Hadžipašića. Mladenci će nedugo nakon svadbe početi živjeti u stanu u sarajevskom naselju Breka, kojeg je Fahrudin Radončić kupio svom sinu Ishaku. Način na koji su mladenci postali vlasnici stana bila je prava mala finansijska akrobacija, a devet godina nakon vjenčanja, zet Mulabdić postao je, kao kandidat Radončićevog SBB-a BiH, ministar unutarnjih poslova Kantona Sarajevo. Na toj je dužnosti u maju 2016. godine zamijenio SBB-ovog Ismira Jusku, koji je postao državni ministar prometa i komunikacija.

TERASE I VRTOVI

Ipak, najveći propali zajednički projekt Radončića i Cerića bila je izgradnja novog sjedišta Rijaseta Islamske zajednice na sarajevskim Kovačima. Kompleks je zamišljen na blizu 5.000 kvadratnih metara kao najveća islamska građevina na Balkanu. U njemu su predviđeni servisni i garažni prostori, mesdžid, prostorije administracije, uredi muftija… Upravna zgrada Rijaseta s amfiteatrom, uredi reisa i njegovog zamjenika. U sklopu kompleksa treba biti izgrađena i rezidencija reisa, dvorišta, terase, vrt i drugi prateći sadržaji, a ukupna vrijednost investicije, kada je predstavljena, bila je procijenjena na jedanaest miliona maraka.

U septembru 2008. godine Cerić je postavio kamen temeljac budućeg sjedišta. Tome je prethodila inicijativa koju je potpisala nekolicina ovdašnjih poslovnih ljudi o pomoći pri gradnji sjedišta. Bili su to Fahrudin Radončić, Edin Arslanagić, Muhamed Granov, Nedim Čaušević, Nihad Imamović, Senad Orman, Selver Oruč i Redžo Bekto. Neki od njih, iako su potpisali inicijativu, brzo su od nje odustali, kako i od donacije za izgradnju. Tada je objavljeno, doduše nezvanično, da je Radončić uplatio 800 hiljada maraka. Na listi donatora bili su Ministarstvo prostornog uređenja Kantona Sarajevo (250 hiljada), Senad Orman (200 hiljada), zatim Selver Oruč (200 hiljada), Općina Stari Grad i Bekto Preciza (po 100 hiljada). “Širbegović Group” je u građevinskom materijalu donirala 90 hiljada,  “Bosnalijek” 60 hiljada, “Tamex” Busovača 50 hiljada, Hasan Nezić (50 hiljada). Manje iznose od ovih uplatili su Vlada Unsko-sanskog kantona, rahmetli Sulejman Tihić, Valentin Inzko, te na desetine drugih donatora.

Početkom 2011. godine radovi su obustavljeni, a na računu je bilo skupljeno oko dva i po miliona maraka. Zbog toga je Cerić, zajedno sa sandžačkim muftijom Muamerom Zukorlićem, putovao u Libiju kako bi dogovorio s Moamerom Gadafijem donaciju neophodnu za nastavak gradnje sjedišta Rijaseta. Gadafi je nakon posjete uplatio dio obećanih sredstava, ali onda je nastupilo “Arapsko proljeće” i pukovnik je odjednom imao preča posla od gradnje zgrade u Sarajevu. Godinu dana poslije, i Mustafa Cerić postao je bivši, na dužnosti reisa zamijenio ga je Husein-efendija Kavazović. Kavazoviću je trebalo mnogo vremena, mudrosti i strpljenja da pospremi nered koji se nagomilao u vrijeme Cerićevog mandata. Dovršetak gradnje sjedišta Rijaseta jedan je od takvih poslova. Mirno, tiho, bez medijske pompe i busanja u prsa, bez performansa, aktuelno je vodstvo IZ i to uspjelo privesti kraju.

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

Stanoviti Jelica, Nikola i Ranko bili su pripadnici srpske agresorske vojske, ali i partneri i vezni kontakti Fahrudina Radončića i njegove kriminalno-švercerske i ratnoprofiterske družine za vrijeme odbrane Republike BiH od agresije. Oni su za vrijeme opsade Sarajeva zarađivali na preprodaji robe pod izlikom da nabavljaju humanitarnu pomoć za bolnicu. To možemo zaključiti po dokumentu kojega je sačinila tadašnja Služba državne bezbednosti RBiH u operativnoj akciji za više osoba prema osnovanoj sumnji da provode kriminalnu djelatnost i da su u vezi sa osobama na neprijateljskoj strani, a glavna ličnost i naredbodavac u tom lancu je bio „novinar“ Fahrudin Radončić. U svakom slučaju bilo je riječ o „velikoj lovi“ kako tvrdi sam Radončić u transkriptu razgovora. O kolikoj nepravdi i profiterstvu je bilo riječ, pažljivo pročitajte i sami zaključite:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!