Musliman u katedrali

„Vjerujem u jednoga Boga!“ započe svećenik. „Mašallah, i ja, da te dragi Allah nagradi“, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: „I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“, čuo sam svećenika kako ispovjeda svoju vjeru. „Estagfirullah, oprosti mi Bože“, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti

Ujutro, na Badnji dan, nazvao me urednik agencije Anadolija, pa, isprva okolišajući, reče mi naposlijetku da će svi dopisnici agencije, pa eto i ja, posjetiti katoličke crkvene hramove da fotografiraju polnoćke na kojima se slavi Kristova pojavnost. Dakle, da svjedoče jednom od veličajnih događaja kršćanstva. Točno u ponoć, dobrohotno, ali i po zadatku, imao sam čast da budem u zagrebačkoj katedrali i da fotografiram nadbiskupa, svećenike i narod koji dočekuje Božić.

Razumljivo, eto, obvezao me profesionalni vuzul. Ali, ja pritom nisam profesionalni musliman, i koliko znam, to sam iz uvjerenja. No, dobro, pomislih, ionako posvuda ističu kako je Božić kulturološka i civilizacijska tekovina zapadne Europe. Znači, ako odem u crkvu, nisam prisutan na misi, ja se tada kulturno i civilizacijski uzdižem; da se izrazim riječima dokonih evangelističkih mudraca, prije nego krenu na promociju knjige „Kruh i vino“, zbornika suvremene hrvatske duhovne poezije. Uostalom, što ne bih išao u katedralu, radikal (bilo koje vrste) nisam, tamo se slavi Bog, a Bog je jedan, pa neću li istom dokazati i svoje opredjeljenje da mogu sa svima pod nebeskim svodom voditi dijalog, da nikoga drugačijeg od sebe ne izostavljam i ne omalovažavam. Oboružao sam se, dakle, dovoljnom količinom argumenata i hrabro krenuo na polnoćku.

U katedrali bijaše gužva, kao što sam i očekivao. Vješto zaobilazim mjesto na ulazu, gdje se katolici križaju prskajući svetom vodicom, i ne želim da to izbjegavanje shvate kao postupak uljeza. U rukama držim agencijski Nikonov fotoaparat, angažiran sam, snimam jaslice, vjernike u molitvi, sve radim da vjernici ne primjete moje nesnalaženje u crkvi… odajem dojam da sam jedan od angažiranih i zaposlenih novinara. Što i jesam. S druge strane iz glave mi ne izlazi da sam musliman koji je ušao u katedralu na za katolike jedan od najsvetijih dana u godini. Zašto sam se tog trenutka osjećao, pitam se, kao da je netko nevidljivi pokušao zagnjuriti moju glavu u rijeku Jordan?

U jednom trenutku primijetio sam da ulazi sve više i više ljudi te me uhvatila panika da će možda zakrčiti ulaz, a da ja neću moći izaći, kao iz zagrebačkog tramvaja u koji sam ušao ne plativši kartu, a kondukter mi puše za vratom. Što ako ne izađem na vrijeme, a kondukter kaže nešto kao „u ime Isusa, sina Božjeg i samog Boga“ pa svi kleknu. To se tada zove klečeća kompozicija. Šta ću sad? – Pomislih – Šta ću ako usred katedrale jedini ostanem samodopadno stojeći? Što ako me pritom snimi hrvatska televizija i to istom gledaju moji ahbabi iz džamije te pritom pomisle da sam se pretvorio u eksponat živih jaslica. Ili još gore, ako me na ovoj svetoj misi vide kakvi islamski radikali, mogli bi izdati i fetvu na kojoj piše da sam postao miss katolika. S druge strane kako bih ja uopće kleknuo na nešto što se, u ovom trenutku kosi s mojim poimanjem monoteizma. U meni odzvanja zavodljivi tevhid: nema Boga do Boga, Allah je jedan.

Tada odlučih da ću prevariti dežurnu urednicu agencije Anadolija, jer ću fotografirati prije nego počne misa i potom zbrisati od svih konduktera. Ali, ne ide to tako lako, jer niti jedan se svećenik, a kamoli nadbiskup, za oltarom nije pojavio prije ponoći. I tako je jedan musliman ostao stajati usred katedrale, u moru monoteističke braće katolika, a polnoćka je tek započela.

Vjerojatno se na snimkama hrvatske televizije može vidjeti Nikonov fotoaparat i jedna ruka koja gorljivo okida iznad glava vjernika, pokušavajući naciljati nadbiskupa i njegovu bogoslužnu svitu, što bi zadovoljilo svakog urednika. Ali, koliko sam god gorljivo škljocao fotoaparatom, slike su bile mutne. Gorljivo fotografirajući pobojao sam se da bi ljudi mogli pomisliti da sam atentator kao kakav Ali Agca. Grubo sam gurnuo jednu plahu bakicu, stao na nogu gospođi koja je držala kćerkicu za ruku, i ciljao nadbiskupa, direktno posred lijepa i nevina čela. A nadbiskup Bozanić nikako da mi uđe u fokus i riješi me muke.

„Vjerujem u jednoga Boga!“ započe svećenik. „Mašallah, i ja, da te dragi Allah nagradi“, pomislih. No, odmah potom svećenik reče: „I u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova. Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno“, čuo sam svećenika kako ispovjeda svoju vjeru. „Estagfirullah, oprosti mi Bože“, nečujno rekoh. Šta ću sada? Počeo sam se neumjereno znojiti, da i dalje molim za oprost, da proučim suru Ihlas koja kaže da je Allah jedan, da nije rodio i nije rođen, da mu nitko ravan nije? Opet, počnem li tako činiti, u sebi kontrirati nabiskupovom pomoćniku koji čita iz Evanđelja, nisam li uljez? Šta bih ja mislio o nekom katoliku koji je došao na Bajram snimiti muftiju po zadatku, a u sebi mrmlja kršćanske molitve, ne bi li se obranio od„nevjerničkog“ islama. Ne ide to tako. Ja sam došao njima, a ne oni meni. Umah se uplaših da sam poprilično nezreo musliman, jer, ako sam siguran u svoje vjerovanje, čega se imam plašiti. Od te misli, od tog straha, počela su mi klecati koljena.

Jao, samo ne koljena, to je simbol klečanja pred oltarom, sjetih se. I onda svatih da sam definitivno nezreo, prekorim se da sam jedan muslimanski vještac u katedrali, da sam uljez, da svojim mislima kvarim nečiji najsvetiji blagdan. I bi mi žao zbog toga. I neka mi još jednom netko kaže da je Božić kulturološki i civilizacijski blagdan, ma odmah ću ga slikati za potrebe agencije Andolija i okačiti uz sliku nadbiskupa Bozanića. Molim Vas, ukoliko to jest tako, očekujem na sljedećem Bajramu u zagrebačkoj džamiji ekskurziju prijatelja iz Širokog Brijega i Ljubuškog. Božić je naprosto vjerski blagdan, baš kao i Bajram, sve ostalo je blasfemična komercijalizacija, osvjetovljenje, onoga što je za nekoga sveto. U tom smislu, shvatih da sva ona kamarila božićnih pjesama, filmova, jinglova i reklama na radiju i televiziji, nije ništa drugo nego jedna vrst rasprodaje svetoga, meni muslimanu neprihvatljivo i gadljivo upravo kao što je i svakom iskrenom katoliku koji drži do svoje vjere.

Polnoćka se nastavila, a ja se spasonosno sjetih svoga dede Ibrahima. Ne mogu se zakleti, ali koliko me pamćenje služi, s njime sam prvi put ušao u crkvu. Imao sam možda desetak godina i nazočili smo svadbi u jednom malom mjestu, negdje u Hrvatskom zagorju. Kada je počeo obred, zbunjen nastalom situacijom, upitah dedu šta da radim. On mi reče: „vid’, ovako k'o ja, ukipi se, sklopi ruke na stomaku, i samo stoj… ne miči se i mirno“. Tako sam i učinio, stajao sam pored dede Ibrahima u crkvi, poput korintskog stupa, u grču, osjećajući da, kako god okrenem, neka sam vrsta uljeza. Ljudi se vesele svadbi, a ja stojim k'o kip, ili, rekli bi:„što si se ukipio k'o da si drvena Marija“. Na kraju ja osto Mursel, a moj dedo zagorski Imbra, toliko se ukipio u seosku bunu koja se odvijala kod Gornje Stubice, a završila u Muzeju seljačkih buna. To je zapravo put od ustanika Matije Gupca do bošnjačkog tukca.

Tako sam učinio u katedrali, ukipio se, poput tukca, a dok su se vjernici križali, ja sam intenzivno fotografirao. Međutim, čuo sam zazivanje oprosta s oltara: „Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se… moj grijeh, moj, grijeh, moj preveliki grijeh.“ Dok sam pokušavao obuhvatiti nadbiskupa fotoaparatom, učinilo mi se prikladnim da na trenutak stanem, jer treba se pokajati, uvijek se treba pokajati, gdje god bio, doduše mene katolički oprost ne lišava grijeha, ali opet, osjetio sam se krivim što katolicima, makar mišlju, kvarim blagdan. Srcem sam se tada utopio među katolike i zatražio oprost za svoje ružne misli.

I bi mi lakše. Nije moje srce od kamena. Nisam kip. Ovdje se slavi Bog. Zatim je svećenstvo zapalilo tamjan i počelo pjevati božićne pjesme i, neću lagati, osjetio sam radost i veselje. To je bio i konačni dokaz na nisam zlonamjeran, da nisam muslimanski uljez i vještac u katedrali, jer „vrag bježi od tamjana i križa“, zar ne. Pomiren s katolicima, ali i sa samim sobom, kao da je završio taj moj mučni unutarnji križarski rat. I kako to obično biva, barem u mome slučaju, kada osjetim srčanu radost, želim je djeliti s onima oko sebe. Međutim, okrenuh se uokolo da podjelim osmijeh i uvidjeh da se nitko ne smije. Pjevuši se „aleluja, aleluja“, a lica vjernika su smrtno ozbiljna i u krajnjoj kontradikciji s onim o čemu pjevaju. O čemu je problem? Tako znači, nisam jedini kip u katedrali, nisam jedina „drvena Marija“. I što da potom pomislim? Možda da su svi oni neki prikriveni muslimani, ili sam ja prikriveni katolik ili…

Uspio sam na koncu uslikati sve što je potrebnom zaradivši tako za svoj „kruh svagdašnji“, i na jedvite jade, kroz gužvu, izašao iz katedrale. Na zagrebačkim ulicama nije bilo ozbiljnih lica. Iz kafića se čula dreka i slavlje. „Sretan Božić“, ljubili se pa potom popadali mrtvi pijani po pločnicima. To su, dakle, oni koji Božić doživljavaju kao kulturološki i civilizacijski blagdan, kao i oni koji slave „Dan žena“.

Bez previše razmišljanja zaključujem da su mi ozbiljna lica iz katedrale ipak srodnija i prihvatljivija od onih iz kafana. Zaključujem da u kafanu ne ulazim, a da sam u katedralu, bez obzira na sve nedoumice i unutarnje borbe, ušao. Međutim, još uvijek mi nije jasno zašto su toliko ozbiljni dok se pjeva „Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas…“. Odgovor nalazim u prispodobi s odlascima u Begovu džamiju u Sarajevu. Priča se da centralnu sarajevsku džamiju, baš kao i u katedrale na mise, često posjećuje viđenija politička i društvena krema. Njih pak prate oni koji bi tek željeli biti viđeniji. Neki će reći da ta kamena i hladna lica, tu vrst poslušnosti nasuprot spontanosti, na mjestima gdje bi trebali sijati od radosti, nasljeđuju od nekadašnjih odlazaka na sastanke komunističke partije. No, vjerujem da ta igra pretvaranja traje oduvijek i da nije novost ni kod katolika ni kod muslimana. Zabrinjavajuće je naše doba, rekoh, kao i količina svjetovnih i popularnih sadržaja koji vjeru koriste za svoje marketinške potrebe. Primjerice, jučer ste mogli vidjeti popularnu pjevačicu kako se trlja o vatrogasnu šipku, a već sutradan s kećkicama pjeva božićne pjesme. Aiiii! Kad se vužge ta vatrica – koji će to vatrogasni odred ugasiti?

No, mimo centralnih džamija i katedrala, postoje mjesta na kojima nema ni fotoreportera ni kamera, na koja dolaze oni koji znaju da su uvijek viđeni. Ta spoznaja me utješila jer znam da ni zagrebačka katedrala ni Begova džamija u Sarajevu ne stanu u moje srce.  Iako Bog sve vidi i Najveći je, znam, ove građevine su naprosto premale za sve viđenije koji bi u njih željeli ući. Što je džamija manja, što je crkva manja, tim lakše nađe put do nečijeg srca.

 

PROČITAJTE I...

Od osnivanja do danas kroz hor “Gazija” prodefiliralo je preko 100 članova, uglavnom iz Bužima, a dijelom i iz Bosanske Krupe, Velike Kladuše i Cazina. Danas “Gazija” djeluju kao muški hor, organiziran u udruženje koje broji oko 30 članova. Kako se, pored ilahija i kasida, u posljednjih nekoliko godina izvode i sevdalinke, hor “Gazija” promijenio je naziv u Hor duhovne muzike i sevdaha. U periodu postojanja hor “Gazija” ima preko pet stotina nastupa širom Bosne i Hercegovine i inostranstva

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!