Muška voda – ženska radost!

„Beli ste došli zbog vode. Znam ja vas novinare. Koliko sam se vas ja samo navod’o?! Ja imam toliko djece da ni Rusija ne smije sa mnom zaratovati. Voda daje polet, dobro spavanje, apetit, umiri damare, a još ti sve bolesti ukloni, ono što ne mere bolnica. A kakva je ta voda? Da je živ hadži Mumin, sve bi vam kaz'o. On se ponovo oženio u osamdeset i petoj, pa smo mu nanijeli puno vode, a on dobi dijete“, kaže Hašim Bečić

“Ko je zdrav, a ima i para, Bog ga ne mere ljepše darivati, a ja, hvala Njemu, dobra sam zdravlja, a penzija mi je kol'ka-tol'ka, taman kol'ko mi treba da se ispružim”, kaže nam Ševko Selimbašić, sedamdesetsedmogodišnji bivši šumar dok stojimo ispred njegove kuće u selu Brateljevići. Ševko je visok, svijetle i jedre puti, u šumarskim, tvrdim čakširama. A kada mu Fahrudin reče da će nam on biti vodič za pećinu, jedno od poznatih dovišta u ciklusu jurjevskih dova utorkom, Ševko odmah krenu ispred nas.

Reče da je već hodao više sati po šumi, na čistom zraku, a ovo će mu biti osvježenje uz rijeku Bukovicu. Veći dio uzbrdice pređosmo autom, do pod jednu veliku strminu. Ispod nas je krivudala Bukovica, u kojoj su se bjelasali kamenovi. Izašli smo na makadamski put, na kojem je, kaže Ševko, prije bila šumska pruga, dodavši da se u ovom selu Bukovica ulijeva u rijeku Drinjaču, a onda nam pokaza onu veliku strminu: “Eno, gore vam je Djevojačka pećina, a do tamo ćemo uz kamene stepenice, pa, ko ima kuveta, neka grabi za mnom”.

Mnogo je kamenih stepenica, ali i mnogo okuka koje su se spiralno uvrtale naviše. Ne mogosmo a da ne upitamo Šefka koliko ove stepenice imaju okuka, a koliko je njih samih, a on odgovori da “postoji lijeva i desna okuka, a stepenica ni sam ne zna koliko ima, uvijek se zabroji, ali znade da ih je više od stotinu”.

Srednjovjekovni crteži

Stepenik po stepenik, okuka po okuka. Evo nas pred trokutastim desetak metara visokim ulazom u pećinu. Zapahnu nas velika studen, kao da smo ovaj sunčani i topli dan zamijenili zimom, a Ševko objasni: “Što je napolju toplije, ovdje je hladnije, a kada su vani minusi, ovdje su vrućine, a što je to tako, pitajte stručnjake”. U mraku smo. Jedino su osvjetljenje baterijske lampe, ali nedovoljne da bismo nazirali pećinski prostor ispred nas. U hodu smo osjetili blagi pad, a slijeva, na kamenitim stranama, Fahrudin nam pokaza crteže koje smo na oskudnoj svjetlosti pokušavali odgonetnuti. Vidjesmo konjanika raširenih ruku na oko metar dugačkom crtežu, mač preko štita na manjem crtežu, linije koje su oblikovale viteški oklop te još jednog konjanika. Crteži su, sudeći po motivima, najvjerovatnije nastali u srednjem vijeku, u vrijeme bogumila. Dojam kvare pored i preko crteža arapskim pismom, latinicom i ćirilicom urezana imena. Ševko nam u kamenoj lijevoj strani pećine pokaza i jedno veliko udubljenje, rekavši da u njemu u osami povremeno budu pobožnici i po nekoliko dana, a dolaze odsvakle. Na desnoj strani, na omanjoj zaravni, osvijetlili smo plastične folije na kojima su bile rute i serdžade za klanjanje.

Mezar i do njega bunar

Išli smo usponom, desnom stranom, a pećina nas je svojom krivinom vodila ulijevo, dok ne dođosmo do vrha. Ševko objasni da je ova pećina duga oko 200 metara, a široka i preko 20, što je ravno njenoj visini. Zbog mraka je nismo mogli obujmiti pogledom. Na vrhu, u lijevom uglu, Ševko nas odvede u još dublji mrak: “Eno, ono je mezar djevojke po kojoj je ova pećina dobila ovo ime”. S trima baterijama osvijetlismo humku s dvama nišanima, prekrivenu serdžadama i folijama. Da bismo došli do mezara morali smo se sageti. Ševko reče da mezar često posjećuju i popovi i hodže, i da svako uči prema svojoj vjeri.

A onda iznenađenje?! U samom uglu, ispod mezara, u dubini, bio je bunar, prečnika oko jedan metar, okrugao kao da ga je neki matematičar izveo šestarom. “Bunar je uvijek pun vode, u bilo koje doba dana, u bilo kojem godišnjem dobu, i kada je u selu najveća suša. Jedan mi je hodža rek’o da će tako biti do Sudnjeg dana. To je Njegovo određenje”, veli Ševko.

Od straha joj puklo srce

Vraćali smo se desnom stranom. Ševko nam ispriča legendu o djevojci i o bunaru: “U vrijeme ramazana mnogi su u Kladnju sijelili do kasno u noć, pričali i igrali se zagonetnih igara, a ponekad se čula i tambura. Na jednom je takvom sijelu neko upitao ima li neko ko bi za dobru nagradu otišao do pećine i iz bunara donio vode. Valjalo je po noći proći kroz šumu bez fenjera, ući u pećinu, doći do bunara i iz njega zahvatiti vode. Nakon toga mu je pored bunara valjalo zabosti šiljak, kao dokaz da je bio na bunaru. Niko nije smio, a onda se na vratima pojavila djevojka koja je u drugoj sobi s drugaricama slušala razgovor. Samo je rekla: ‘Ja ću’. Krenula je bez fenjera, prešla oko šest kilometara i došla do pećine. Kada je ušla, samo ju je intuicija dovela do njenog vrha, do bunara. Napunila je ibrik, a onda ga spustila na zemlju. Sagnula se kako bi vreteno pobila pored izvora, ali duga joj je haljinka još više prekrila zemlju. U mraku, vreteno je kroz haljinku pobola u zemlju, a onda se pokušala uspraviti, ali nije mogla jer je sebe pripela za zemlju. Mislila je da ju je neko uhvatio za haljinu. Toliko se prepala da joj je od straha srce puklo… Sutradan su je našli ukočenu.“

Dova i dernek u Brateljevićima

Kada smo izašli iz pećine upijali smo sunčevu toplotu, spuštali se Ševkinom lijevom i desnom okukom, stepenicu po stepenicu, brojeći ih sve do stotinu i dvadeset i sedme, kada se nađosmo na makadamskom putu. A na dnu, na putu, Ševko reče: “Sve je Božije davanje, a pećina je specijala”.

Posljednjeg utorka u julu svake godine učila se dova u Brateljevićima. Svijet je dolazio iz svih kantona, ali i inostranstva. Krenuli bi iz Kladnja, na konjima i pješke, obučeni u bosansko narodno odijelo. Usput su učili ilahije, tekbire i salavate. Dova se učila u i pred pećinom. Onda su klanjali podne-namaz džematile. Nakon namaza su hodočasnici odlazili do mezara djevojke i učili joj Fatihu. Poslijepodne bi jedan od alima održao vaz i sve bi se završavalo dernekom u selu Brateljivići.

 Bosanska vijagra

Spustismo se do Ševkine kuće. “Čuo sam da ćete sada na vrelo Muška voda. Zapamtite ovo pravilo: ‘Čim snaha ne sluša, svekar ide po vodu!’ Muška je voda radost ženama! A što je tako, pitajte osamdesetdvogodišnjeg Hašima Bečića, usput vam je!”

Naš domaćin i vodič Fahrudin Muhić ustvrdi da je ova voda bosanska vijagra, da u Kladnju i nije neko čudo kad neko ima devetero ili više djece, i da je uobičajeno dobiti dijete u penzionerskim godinama. Imati u Kladnju samo dvoje djece u najmanju je ruku začuđujuće. Od Fahrudina saznadosmo da je o Muškoj vodi još u 17. stoljeću pisao Evlija Čelebija nazvavši je izvorom mladosti. Napisao je da su age i begovi u bačvama prevozili vodu, dok je u vrijeme Austro-Ugarske bila na mapi ljekovitih voda. Danas stručnjaci kažu da Muška voda smanjuje krvni pritisak i šećer u krvi, poboljšava cirkulaciju i jača vitalnost, jača potentnost pa je zato u Kladnju i zovu ženskom radošću.

Na planini Konjuh

Krenusmo makadamskim putem autom uz rijeku Drinjaču, na planinu Konjuh, prema vrelu udaljenom petnaestak kilometara. Nakon nekoliko kilometara dođosmo do jezera Gorsko oko, u narodu poznatije kao Paučko, bogato šaranima i pastrmkama. Nalazi se na skoro 700 metara nadmorske visine. Zanimljivo je zbog bogate flore i faune. Vozimo se blagom uzbrdicom, a pored nas promiču raznoliki šumski krajolici. Šumska staništa, u kojima su vrtače i gusto drveće, gdje ne dopiru sunčevi zraci, išarana su snježnim otocima, a na čistinama, na svjetlosti, vide se osušeni nanosi zemlje. Sve je i nepregledno i neočekivano, kao da su pomiješana godišnja doba.

Hadži Mumin se oženio u osamdeset i petoj

Domalo, dođosmo do izvorišta Muška voda ograđenog žicom, s više uređenih kaptaža u kojima je sabrana voda. Preko jednog debljeg plastičnog šlaufa isticala je voda izvan ograde pa smo se mogli napiti i oprati. Po ovome se vidjelo da su se vlasnici, koji su dobili koncesije, počeli brinuti o ovom, nekada poznatom proizvodu – brendu na području bivše Jugoslavije.

Vraćali smo se brže nazad, ne bismo li kod kuće zatekli onog osamdesetdvogodišnjeg Hašima Bečića, koji je u svoje vrijeme i domaće i strane goste vodio do izvorišta – ništa nije moglo biti bez njega. Ima devetero djece, a i dan-danas se ne odvaja od Muške vode. Nađosmo ga u avliji, dok ga je služila kćerka, koja nam reče da slabije čuje, ali da se s njim može razgovarati. Mislio je da smo poreznici i da smo došli po svoje, ali kada ču da smo novinari, zacenuo se od smijeha.

Brzo se uozbiljjio: “Beli ste došli zbog Muške vode. Znam ja vas novinare. Koliko sam se vas ja samo navod'o?! Šta vam kazati? Ja imam toliko djece da ni Rusija ne smije sa mnom zaratovati, eto šta vam je Muška voda. Daje ti polet, dobro spavanje, apetit, umiri damare, a još ti sve bolesti ukloni, ono što ne mere bolnica, može ona. Amerika nas tražila pa Nijemci, ali nijesmo znali. Gore je mogla biti bolnica koje će sve liječiti, pa da hotel radi, ali insan ne zna, to ti je. A kakva je za ono? Pa da je živ hadži Mumin, sve bi ti kaz'o. On se ponovo oženio u osamdeset i petoj, pa smo mu nanijeli puno vode, a on dobi dijete. Isto Mumin, nema kamuflaže. Onaj Ibro Krekić oženio se u osamdesetoj i dobio dvoje djece. Šta da vam kažem, ne mereš se smiriti ako nisi sa ženom. Sve te onaj polet od vode tjera, a ona sjutradan vesela, radi po kući, sve oko kokošiju. A vidiš mene, još bi se jednom mog’o ’ženiti.“

 

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!