Muke turske opozicije: Ko izgubi, ima pravo da se na sebe ljuti

Sedam mjeseci do lokalnih izbora dvije opozicione partije koje su najviše polirane u stranim medijima tokom prošlih parlamentarnih i predsjedničkih izbora nalaze se u samoizazvanom, blago rečeno, rasulu

Haos koji je u redove opozicije unio izborni rezultat ne jenjava ni više od mjesec nakon izbora. Zapravo, taj bi haos ozbiljnim (naglasak na ozbiljnim) posmatračima Turske mogao biti objašnjenje kako za izborne rezultate, tako za impotenciju opozicije. To da interesiranje stranih medija za unutrašnju politiku Turske uglavnom ispari onog momenta kada se izbori završe čini da se rupa koja se time napravi kasnije (pri sljedećim izborima) može ispuniti glupostima o “turskom Gandhiju”, “kurdskom Obami”, “vučici” ili “grassroot veteranu İnceu”. Drugim riječima, može se prodavati rog za svijeću.

Da je Muharrem İnce postao predsjednički kandidat Republikanske narodne partije (CHP) isključivo zbog želje da se njen (još uvijek) lider Kemal Kılıçdaroğlu kutariše unutarpartijske konkurencije, bilo je jasno većini domaće publike. Isto je tako Kılıçdaroğluu i kompaniji bilo jasno da će İnce te izbore izgubiti. Ako je za povjerovati da su povjerovali, kao što je nedavno İnce izjavio, u neminovnost drugog kruga, onda je situacija zapravo tragičnija jer pokazuje da partijsko rukovodstvo vjeruje lažnim mjerenjima javnog mnijenja, odnosno agencijama na koje pritiscima i ucjenama utječe, što bi bilo ravno vjerovanju u vlastitu propagandu. To ne bi bilo samo paradoksalno nego i shizofreno.

Međutim, bilo bi suviše potcjenjivački pripisati baš toliku iracionalnost svim igračima CHP-a. Utisak o neminovnosti drugog kruga namjerno je građen kako bi se igrao scenarij “pokradeni izbori” i izazvao haos na ulicama. İnceovo odsustvo u postizbornoj noći i “dostojanstveno” priznanje poraza sa zadrškom od dvanaest sati, s jedne strane, i pumpanje neminovnosti drugog kruga iz CHP štaba u vrijeme kada su rezultati već bili kristalno jasni, s druge strane, i dalje je predmet prepucavanja među kemalistima (i šire). Šta je bilo razlogom odustajanja od scenarija i da li je İnce, koji je tokom kampanje (a i izbornog dana) često pričao o “snazi ulice”, o 50.000 advokata spremnih da “napadnu” Visoku izbornu komisiju, bio njegova slaba karika, ostaje (i dalje) misterija.

Verzija po kojoj se onesposobio alkoholom relativno rano te noći, dovevši se u stanje da ne može izaći pred kamere da prizna izborni poraz – što bi smanjilo tenzije – a još nesposobniji za odbacivanje rezultata i aktiviranje ulice, advokata itd., čini se najvjerodostojnijom. Kako god da je bilo, od njega se i dalje očekuje objašnjenje neodgovornog ponašanja (nestanak u vidu lastinog repa). Ono što je pomalo smiješno jeste da na tom objašnjenju sada više insistiraju njegovi CHP protivnici, a upravo takvi postizborni nestanci karakteristika su CHP lidera. No, jedno je nestati u okolnostima kada su izborni rezultati u okviru predviđenih (s manjim odstupanjima), a sasvim drugo kada su očekivanja vlastite baze nabildana (lažima) van razumnih okvira. İnceova do sada davana objašnjenja, koja se sve do jednog razlikuju, nisu bacila dovoljno svjetla na samu tu noć (dapače, zamaglila su je), ali su istovremeno eksponirala nevjerovatnu količinu neodgovornosti. U noći tokom koje se šire glasine o tome da je predsjednički kandidat (İnce) kidnapiran, ili da su mu kidnapirani supruga ili šurak (da navedem samo neke), ništa ne može biti neodgovornije od odlaganja pojavljivanja pred javnošću za dvanaest sati.

Osokoljen procentom dobijenih glasova (30,64%) i činjenicom da su oni veći od rezultata partije (22,64%), İnce je odlučio da se ne preda sudbini koju mu je namijenio Kılıçdaroğlu – ropotarnicu historije (klišej) – te da iskoristi “vjetar u leđa” (još jedan klišej) koji mu je relativni (ne)uspjeh na izborima omogućio. Nestrpljenjem da otme fotelju CHP lidera, startovao je zabavu uporedivu samo s latinoameričkim sapunicama (turske su ozbiljnije), koja traje, evo, već drugi mjesec.

“U našoj partiji nema mjesta za zaljubljenike u fotelju”, viknuo je Kılıçdaroğlu odmah poslije izbora, može se reći “preventivno”, tek na naznake da se İnce neće predati bez borbe, nakon čega ju je (fotelju) zagrlio svom snagom. Muharrem je prvo probao “lijepim” – na večeri koja je bila javna tajna predložio je Kılıçdaroğluu da mu ustupi tu fotelju, a on će ga samilosno učiniti počasnim predsjednikom, već je šef poslaničke grupe (šta još više hoće?). No, to nije ostavilo nikakav utisak na predsjednika CHP-a, pa je grupa partijskih disidenata, koja vidi İncea kao “prirodnog” lidera partije, počela skupljati potpise delegata za vanredni kongres.

Da bi se vanredni kongres sazvao, potrebno je skupiti potpise (ovjerene kod notara) proste većine od 1.240 delegata u roku od petnaest dana. Posljednjeg dana roka (2. augusta) disidenti su predali 622 potpisa uz opasku da ih je još osam na putu (golubovi pismonoše spori su po ovim vrućinama, valjda). Već nekoliko sati nakon predaje, partijska administracija izjavila je da broj potpisa nije dovoljan jer među predatim ima duplikata i potpisa bivših delegata. To se potvrdilo zvanično četiri dana poslije, 6. augusta, kada se tih 630 potpisa svelo (na osnovu mišljenja administracije) na 569. Prema partijskoj administraciji, najmanje trideset delegata povuklo je potpise (na šta imaju zakonsko pravo od tri sedmice). No, kvaka je da administracija ni disidentima (a kamoli javnosti) ne želi kazati koji su to delegati.

Ako je Muharrem İnce mislio da kao nastavnik fizike jedini vlada znanjem kvantne mehanike, grdno se prevario. Administracija CHP-a pokazala se podjednako verzirana, napravivši od delegata Schrödingerove mačke. Kako? Ovako, četiri potpisa odbačena su s obrazloženjem da su ti delegati dali ostavke. Međutim, ukupan broj kandidata nije smanjen za četiri, a na njihova mjesta nisu izabrani drugi – kamaradi su dali ostavke prije izbora, nezadovoljni što se nisu našli na listama kandidata (što je bila Kılıçdaroğluova preventivna čistka od İnceovih ljudi). Tako su to četvero istovremeno delegati u ukupnom broju delegata, a nisu delegati kada je peticija za vanredni kongres u pitanju.

Sve to, naravno, ide uz povećano lučenje pljuvačnih žlijezda, pa je za pro-Kılıçdaroğlu kemaliste İnce odjednom postao “običan čovjek i prostak od kojeg je pogrešno praviti heroja” (Tüncay Özkan, pomoćnik predsjednika partije i član parlamenta). Na to İnce postavlja pitanje (gradi se naivnim): Ako je tako, zašto sam onda bio kandidat za predsjednika? To je jedna od onih situacija kada se može dati za pravo objema stranama.

Poslije (neopozive) odluke da vanrednog kongresa neće biti, sedam pro-İnce delegata započinje štrajk glađu ispred sjedišta partije u Ankari. “Ili ću umrijeti, ili vidjeti vanredni kongres”, kaže jedan od njih dodajući kolorit situaciji. Vodu i cigarete konzumiraju.

İnceove pristalice sada se koncentriraju na pokušaj da promijene partijski statut, odnosno statutarne odredbe o biranju partijskog lidera. Za sazivanje tzv. regulatornog kongresa potrebno je svega 248 (20%) potpisa delegata. Dakle, saga s potpisima imat će svoj nastavak, kraj se ne nazire. Za to vrijeme Kılıçdaroğlu mijenja sastav Centralnog komiteta i u suštini učvršćuje stisak svoje fotelje.

Kako god da se proces završi, a potencijalno se može okončati čak i na sudu, koji bi odredio prinudnu upravu u partiji, riječi potpredsjednika CHP-a Velija Ağbabe da je sve to “ozbiljno oštetilo partiju, da im čak ni vladajuća Partija pravde i razvoja (AKP) nije nanijela toliko štete i da se kuhaju u vlastitom sosu” zvuče kao najtačnija ocjena.

Meni će biti pomalo žao ako se sve završi bez vanrednog kongresa. Ne zato što imam preferencije prema bilo kojem aspirantu na liderstvo kemalista nego iz jednostavnog razloga što su ti kongresi uvijek dobra zabava, koja rijetko (vrlo rijetko) prođe bez pesničenja, tuče plastičnim stolicama i slične razmjene argumenata.

No, poenta je da, koliko god možda izgledalo kao logično i poželjno da lider partije koja je izgubila devet uzastopnih izbora dadne ostavku, pitanje je da li je slično neuspješan kandidat poput İncea zaista rješenje koje će doprinijeti bilo kakvoj smislenoj promjeni na turskoj političkoj sceni. U iluziju da će on povećati procent glasova CHP-a i dovesti ga bar na nivo onoga što je on osvojio ne veruje niko ozbiljan. CHP je igrač fudbala na male golove, kojem je jedino stalo da zadrži ono što već drži na lokalnim izborima. Da je to samoizabrana sudbina “najstarije partije koju je osnovao otac nacije”, govori dosta o tzv. kemalizmu.

S druge strane, najmlađa partija – Dobra (İyi) partija – također prolazi kroz tragikomični turbulentni period. “Vučica” Meral Akşener dala je ostavku, pa ju je povukla zbog kuknjave članstva i osnivača. Toliko su kukali da je popustila. Istovremeno, poslanici te partije na ceremoniji davanja zakletve u parlamentu ljube ruku lideru Partije nacionalističke akcije (MHP) Devletu Bahçeliju, a visoki zvaničnici govore o njemu kao o partijskom lideru (kasnije je to predstavljeno kao gaf, koji to nije bio).

Na vanrednom kongresu 12. augusta Akşenerova, koja je poslije izbora bila čvrsto riješila da se ne kandidira za predsjednicu partije, jedini je kandidat za to mjesto. Toliko o težini riječi (i odluka). U sedmici prije kongresa ovu su partiju napustila četiri osnivača. “Osim nekoliko “prepoznatljivih fašista”, medijski je ne podržava niko”, piše Engin Ardiç, kolumnista Sabaha. Dodao bih da vjerovatno i nešto neobaviještenih stranaca još gaji neke nade o njoj.

Sedam mjeseci do lokalnih izbora (mart 2019) dvije opozicione partije koje su najviše polirane u stranim medijima tokom prošlih parlamentarnih i predsjedničkih izbora nalaze se u samoizazvanom, blago rečeno, rasulu. Paradoks je da ta autodestrukcija uopće ne mora utjecati na rezultate na dolazećim lokalnim izborima. Iznenađenje će biti ako Dobra partija osvoji bilo koju općinu i ako CHP neku izgubi.

PROČITAJTE I...

Tvrdnja američkog specijalnog predstavnika za Siriju da su mirovni procesi Astana i Soči, iz kojih su se SAD samoizolirale, potpuni neuspjeh zato što “nisu ostvarili napredak glede sirijskog ustavnog komiteta”, te zbog toga UN treba da ih zaboravi i koncentrira se na (podjednako, ako ne i impotentniji) proces u Ženevi, jeste pokazatelj “zadivljujuće” kognitivne disonance. Prije svega prema Turskoj

Orkestrirana i sveprisutna propaganda najviše je doprinijela tome da Bošnjaci u Hrvatskoj gube svoj politički identitet i tonu u asimilaciju. Ljudi koji slove kao “akademici” i “intelektualci”, kada govore o BiH i Bošnjacima, ne propuštaju priliku Bošnjake nazvati Muslimanima. Vjerski i nacionalni identitet mora se razdvojiti. Prava koja muslimani u Hrvatskoj uživaju svakako su pohvalna i hvale vrijedna, ali priznanje nacionalnog identiteta posve je drugi segment ljudskih prava, jednako bitan kao i vjerski. Ustvari, na sceni je pokušaj nametanja slike da su Bošnjaci zadovoljni sa svojim manjinskim statusom i da isti nije potrebno popravljati niti unapređivati, što je, naravno, daleko od istine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!