Mrtvozornička strategija stolačkog HDZ-a

Zajednički nastup na predstojećim izborima koji je okupio tri stranke, SDA, SDP i SBB, uglavnom se tumači kao pokušaj preotimanja vlasti HDZ-u, koji u ovoj općini suvereno vlada od prvih prijeratnih demokratskih izbora. Ali, kako se takva interpretacija ne uklapa u već spomenutu i odomaćenu interpretaciju o famoznim koalicijama nacionalnih stranaka, cijeli se slučaj pokušava predočiti kao nekakva zavjera moćnih lobija, koji su navodno skriveni negdje u pozadini i vuku poteze

Stolac je u kontekstu predstojećih lokalnih izbora već duže vremena predmet brojnih analiza i pogleda koje iščitavamo kroz ustaljene matrice o političkoj utakmici ili borbi za nacionalne interese, nerijetko je poredeći i vraćajući u vrijeme u kojem je retorika bila zamijenjena zveketom oružja. Takva promatračka matrica, koja ni u jednom detalju ne želi prepoznati inicijativu usmjerenu na traženje zajedničkog dobra, ishodište nerijetko nalazi u morbidno‑patološkim konstrukcijama, koje s realitetom imaju malo ili skoro nikakve veze. Baš zato se rijetko ko odvaži da problem Stoca problematizira iz racionalno-političke perspektive. S druge strane, takav ugao nije atraktivan u jednom poprilično zatrovanom javnom prostoru, koji samo senzacijama upakiranim u nacionalne odore daje prednost.

Zajednički nastup na predstojećim izborima koji je okupio tri stranke, SDA, SDP i SBB, uglavnom se tumači kao pokušaj preotimanja vlasti HDZ-u, koji u ovoj općini suvereno vlada od prvih prijeratnih demokratskih izbora. Ali, kako se takva interpretacija ne uklapa u već spomenutu i odomaćenu interpretaciju o famoznim koalicijama nacionalnih stranaka, cijeli se slučaj pokušava predočiti kao nekakva zavjera moćnih lobija koji su navodno skriveni negdje u pozadini i vuku poteze.

Navedena razumijevanja u stolačkom su slučaju, očitovala se ona kao koalicija ili konflikt, a iz perspektive dvoipodecenijske vladavine HDZ-a u ovom gradu, više nego irelevantna. Svaka racionalna analiza oslonjena na stanje u ovom gradu posvjedočit će jasno da je promjena vlasti više nego neophodna, i to ne radi političke relaksacije, još manje kakvog revanšizma, nego je ona prije svega potrebna radi zaustavljanja propadanja jedne sredine, koja po svim ekonomskim parametrima može i treba ići u razvoj.

Predsjednik HDZ-a dr. Dragan Čović prilikom nedavnog gostovanja na TV1 kaže kako ne može da shvati zbog čega je nekoliko stotina, kako je rekao, ljudi iz Mostara mjesto boravka prijavilo u Stocu, u čudu se pitajući čemu to. I niko nakon njegovih primjedbi da barem upita za hiljade onih koje stranka na čijem se čelu nalazi naseli i izgradi im cijela naselja na području stolačke općine. Stotine su problem, hiljade nisu. Za njega su veći problem oni koji se silom progona nađoše u Mostaru i koje, dakako, ako ništa drugo prožima ljubav prema sredini u kojoj su rođeni od onih od kojih većina, do sumnjive dislokacije iz Srednje Bosne, nikada nogom nije kročila u Stolac.

Predizborni plakat HDZ‑a s naglašenim sloganom “Gospodarski odgovor” više je od demagogije. O kakvom gospodarskom odgovoru uopće može govoriti stranka koja je praktički uništila privredu, onemogućila sve moguće inicijative. Prvi povratnici u Stolac dobro pamte da su u Stocu ugašene i fabrike koje su nakon rata radile. Radili su RMK, odnosno Željezara, Fabrika metalnog namještaja, Inkos i Enterijeri, pa čak i Tvornica kartona i ambalaže do prodaje mašina. Istina, daleko manjim kapacitetom nego prije rata. Ali su radili. Nekoliko stotina radnika zarađivalo je platu u navedenim firmama. Sve je nakon toga u tom “gospodarskom odgovoru” pretvoreno u klasičnu i besperspektivnu pustinju. Svaki projekt koji bi nagovještavao bilo kakvo buđenje zaustavljan je i ignoriran.

Šta se u Stocu događalo sve ove godine? Ništa osim zatvaranja ionako opustošenih privrednih kapaciteta. Fabrike su budzašto kupovane, ali ne s ciljem da bi iste bile pokrenute, nego da bi se stavile na nekakvu vrstu čekanja. U Stocu su uništeni ne samo privredni potencijali nego i inicijativa da ne kažemo entuzijazam da se bilo šta poduzima. Valjda se zato jedno od najljepših hotelskih zdanja u samom centru grada kupoprodajnim marifetlucima održava u ruševnom stanju, kako se čak ni znatiželjnici koji kane posjetiti ovaj grad, nadaleko poznat po bogatstvu kulturno-historijskog naslijeđa, ne bi odveć zadržavali. Aktualna vlast protivila se čak i brzoj cesti koja bi preko Stoca zemlju komunikacijski povezala s Neumom. Nesuvislo, gotovo patološki zalagali su se da put prema Neumu ide preko susjedne Čapljine.

Inicijative u tom pogledu ubijene su čak i na individualnoj razini. Dok je u susjednim sredinama značajan broj ljudi registriralo i nudi usluge smještaja, u Stocu, koji se kao rijetko koji grad može pohvaliti s pet kulturno-historijskih spomenika prve kategorije, nema niko. Ta mrtvozornička strategija u režiji HDZ-a sam je život u Stocu zaogrnula u jednu vrstu standby aranžmana, čekanja čiji smisao valjda samo znaju pisci takve vrste scenarija. Samo valjda oni znaju “tajne razloge” zbog kojih su gradu osuđenom na smrt kaznu preinačili u doživotnu robiju.

 

PROČITAJTE I...

A što je profil budućeg kandidata koji sigurno zna da nema šanse, a bit će ih više od pet? Ili zalutali avanturist ili tzv. politički zec kojem je svrha da oslabi glasačko tijelo kandidata koji ima stvarne šanse. Ako smo mislili da smo sav mulj vidjeli na prošlim izborima, onda uranjena predizborna kampanja koja je u toku potvrđuje da slijede brojna iznenađenja.

Muslimanska braća (Al-Ikhvan al-Muslimin) najutjecajniji su svjetski pokret koji zagovara aktivno uključivanje muslimana u politiku i usklađivanje državno-pravnog sistema zemalja s muslimanskom većinom s islamskim svjetonazorom. Iako je osnovan u Egiptu, vremenom je oformio ogranke u nekoliko drugih muslimanskih zemalja, snažno se boreći protiv političkog i kulturnog imperijalizma i kolonijalizma evropskih osvajača. Nakon što su demokratskim putem došli na vlast 2011. godine, Ihvani su svrgnuti u vojnom puču 2013. godine, kada je El-Sisi došao na vlast uz pomoć Izraela i arapskih prijatelja koji su u Braći vidjeli jedinu ozbiljnu prijetnju autokratskim režimima arapskog svijeta. Ovo je priča o usponu najvećeg islamističkog pokreta 20. stoljeća koji je utjecao na političku klimu u brojnim arapskim državama, ali i u Turskoj, jer se AK partija percipira kao krilo Muslimanske braće

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!