Mladi biser bosanskohercegovačke kaligrafije

Jedna poslovica kaže da se pravi kaligraf može prepoznati među drugim ljudima i po svom vanjskom izgledu, svojoj čehri, jer godine duhovnog usavršavanja nužno ostavljaju trag na čovjekovom licu. Mladi Abdulhak Hadžimejlić, rođen 1995. godine u Fojnici, kao da potvrđuje istinitost ove poslovice. Jedan je od najperspektivnijih mladih kaligrafa, i to ne samo u bosanskohercegovačkim okvirima. Kaligrafijom se počeo baviti usput, prvu levhu uradio je tesarskom olovkom, a danas uči od najvećih svjetskih majstora, pobjeđuje na takmičenjima i svoje radove izlaže na velikim izložbama

Fotografije: Velija Hasanbegović

Pismo je suštinski sastojak islamske kulture. Ono je, piše Annemarie Schimmel u knjzi Kaligrafija i islamska kultura, bilo od nemjerljive važnosti za očuvanje teksta Knjige, pa se u islamskoj kulturi s vremenom izgradio specifičan odnos prema lijepom pisanju. Smatralo se da je moguće mnogo naučiti o obrazovanju i odgoju jedne osobe jednostavnim motrenjem njenog rukopisa. Usmena kazivanja svjedoče visok stepen poštovanja prema kaligrafiji, čak i među nepismenim osobama. Schimmel navodi anegdotu s poznatim turskim učiteljem Hafizom Osmanom. Jednom je Hafiz krenuo na putovanje trajektom, ali je zaboravio ponijeti novčanik. Kada je službenik trajekta došao do njega i zatražio novac, Hafiz je shvatio da nema novca kojim bio mogao platiti kartu. Na komadu papira ispisao je kaligrafski slovo waw, što je službeniku trajekta bilo dovoljno da mu napiše kartu. Onaj ko se opredijelio da se bavi kaligrafijom, piše Schimmel, morao je raspolagati određenim psihološkim odlikama. Jedan od najstarijih priručnika ističe “skromnost i umiljatu narav” kao važne osobine kaligrafa. Budući da su pisari u većini slučajeva ispisivali svete riječi, kaligraf nije smio biti nečist niti jednog trena. Prepisivati Kur’an u najljepšem stilu za kaligrafa je predstavljalo najuzvišeniju svrhu njegova postojanja, koju je mogao dosegnuti samo u stanju obredne čistoće.

OD FOJNICE DO KONYE, PRIJESTOLNICE DUHOVNOSTI

Jedna poslovica kaže da se pravi kaligraf može prepoznati među drugim ljudima i po svom vanjskom izgledu, svojoj čehri, jer godine duhovnog usavršavanja nužno ostavljaju trag na čovjekovom licu. Mladi Abdulhak Hadžimejlić, rođen 1995. godine u Fojnici, kao da potvrđuje istinitost ove poslovice. Jedan je od najperspektivnijih mladih kaligrafa, i to ne samo u bosanskohercegovačkim okvirima. Kaligrafijom se počeo baviti usput, prvu levhu uradio je tesarskom olovkom, a danas uči od najvećih svjetskih majstora, pobjeđuje na takmičenjima i izlaže svoje radove na velikim izložbama.

Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, roditelji su s Abdulhakom odselili u Sloveniju, gdje je njegov otac dobio posao efendije. U Sloveniji je proveo sedam godina, a danas govori i slovenski jezik. Nakon povratka u Bosnu i Hercegovinu, Abdulhakovi roditelji su se razveli, što je umnogome odredilo i njegov životni put. Često je selio i mijenjao okruženja. Prvo je bio u Kaknju, pa u Majdanu nadomak Fojnice, u Kaćunima, i na kraju u Zenici, gdje je i završio osnovnu školu. Nije bilo dileme gdje će dalje. Otišao je u Karađoz-begovu medresu u Mostaru, koju je završio odličnim uspjehom, nakon čega je aplicirao za tursku državnu stipendiju.

“To je jedna od boljih stipendija. Nas petnaestak apliciralo je za ovu stipendiju, ali smo primljeni samo jedan moj prijatelj i ja. Konkurirao sam na tri fakulteta: arhitekturu, historiju umjetnosti i akademiju likovnih umjetnosti. Mi smo mogli odabrati tri mjesta u kojima bismo voljeli biti i ja sam napisao Bursu, Istanbul i Ankaru. Pozvali su me na intervju da provjere koliko znanja zaista imam. Intervju je bio na bosanskom jeziku, ali su sa mnom razgovarali i na arapskom i na engleskom, jer sam u CV-u napisao da govorim i ta dva jezika. Uskoro mi je došlo pismo s čestitkom, gdje je pisalo da sam primljen u Konyu na Univerzitet Selçuk, na odsjek za historiju umjetnosti”, prisjeća se Abdulhak, koji je trenutno treća godina studija na ovom prestižnom univerzitetu, jednom od petnaestak najboljih u Turskoj. Objašnjava da je turska državna stipendija takva da mu kao studentu ne treba nikakvo dodatno pokriće za sve njegove potrebe.

PRVU LEVHU URADIO TESARSKOM OLOVKOM

Kaligrafijom se počeo baviti u drugom razredu medrese. “Bio je ramazan i bio sam kući, kod babe. Budući da u kući imamo nekoliko levhi dr. Ćazima Hadžimejlića, počeo sam ih analizirati. Uzeo sam tesarsku olovku i napravio jedan rad. Babo, koji se i sam pomalo bavio kaligrafijom, onako za svoju dušu, dao mi je prve savjete. Kad sam došao u medresu, prvi dan škole u drugom razredu vidio sam oglas za kurs kaligrafije. Profesor je bio Munib Obradović i on je zasigurno najzaslužniji za razvijanje moje ljubavi prema kaligrafiji. On je inžinjer mašinstva, ali je ostavio taj posao u Kuvajtu da bi se mogao baviti isključivo kaligrafijom. Dobio je i neke svjetske nagrade, a poznat je po tome što je baš on ukrasio sahat-kulu u Meki. Eto, to sve govori o tom čovjeku, koliko je cijenjen u svjetskim okvirima”, kaže Abdulhak.

Sa smiješkom ističe kako mnogi misle, nakon što vide levhu profesionalnog kaligrafa, da je kaligrafija samo talent. Međutim, kako kaže, za uspjeh na polju kaligrafije odgovoran je, prije svega, neumoran rad, pa tek onda talent. “Talent ima utjecaj od 3%, a rad od 97%. Vjerujte da je tako. Ali su ta 3% veoma važna. Ne možete se tek tako, iz ničega, početi baviti kaligrafijom. Ipak, upornost je presudna. Kaligrafija se uči prema Meşku od Mehmeda Şevkija. Meşk je klasični način učenja kaligrafije za profesionalne kaligrafe. To je kratka knjiga od dvadeset redova. Učenik počinje od prvog reda u kojem je ispisan Rabbi jessir. Jedan od najboljih kaligrafa ikad, Hamid Aytac, vježbao je samo taj prvi red mjesecima prije nego mu je profesor rekao da je to gradivo savladao. Njegov primjer govori koliko je potrebno upornosti da bi neko postao kaligraf. Kroz iscrpne i zamorne lekcije i vježbe uvidite da li i koliko stvarno volite kaligrafiju”, pojašnjava Hadžimejlić.

UČITI KALIGRAFIJU OD NAJVEĆIH MAJSTORA

Nakon što učenik savlada kompletan Meşk, učitelj mu daje idžazetnamu – poseban dokument koji ima status diplome i omogućava učeniku da i sam druge podučava kaligrafiji. “To je veoma slično tesavvufu, gdje također imate instituciju idžazetname. Također, i u kaligrafiji, kao i u tesavvufu, veoma je važna silsila – niz učitelja preko kojih je kaligrafsko umijeće došlo do vas. Kaligrafija je počela s hazreti Alijom, četvrtim pravednim halifom, pa svaka silsila ide do njega, što je opet slično s tesavvufom gdje mnoge silsile idu baš preko hazreti Alije. Silsila je neizrecivo važna. Naprimjer, učenik spomenutog Hamida Aytaca jeste Hasan Çelebi, a njegov je učenik dr. Ćazim Hadžimejlić. Silsila je neizrecivo važna u procjenjivanju vrijednosti levhe. Ako u svojoj silsili imate Hamida Aytaca ili Hasana Çelebija, sutra možete na papiru napisati bilo šta a da to odmah dobije veliku vrijednost samo zato što je Aytac u vašoj silsili. Također, ima i sjajnih kaligrafa koji nemaju baš jaku silsilu, pa iako su oni veoma dobri, njihovi radovi nisu cijenjeni kao neki drugi”, objašnjava Abdulhak.

Ističe da i on u svojoj silsili ima čuvenog Hamida Aytaca, čiji je učenik Hüseyin Öksüz Konevî znanje prenio na braću Depeler. “Blizanci Depeler trenutno su najbolji kaligrafi u Konyi. Veoma su mladi, ali na svjetskim takmičenjima osvajaju prva mjesta. Imam sreću da učim baš od njih, a s obzirom na sve što sam pred njima prošao, mislim da mi treba još tri ili četiri godine dok ne dobijem idžazetnamu. Da biste dobili idžazetnamu iz kaligrafije, potrebno je neumorno raditi između sedam i deset godina. To zahtijeva veliko odricanje, ali, prije svega, čistu namjeru da se tim bavite iz ljubavi, a ne iz neke koristi. Jedan moj prijatelj u medresi pitao me je može li se od toga išta zaraditi. Rekao sam mu ono što sam usput saznao. Naprimjer, jedan elif Davuta Bektaşa, turskog velemajstora koji je na svjetskim takmičenjima član žirija, košta približno dvije hiljade maraka. Kad je moj drug to čuo, odmah je rekao da i on hoće da se tim bavi. Znao sam da od toga nema ništa jer mu je nijet da kaligrafijom stekne materijalno dobro. Međutim, nisam mu to rekao. Samo sam mu kazao kad su kursevi, pa neka dođe. On je došao dva puta i kad je vidio kakvo požrtvovanje zahtijeva kaligrafija, odustao je od svega”, prisjeća se Abdulhak. Kaligrafiju uspoređuje s hifzom, učenjem Kur’ana napamet. Kao što hafiz mora ponavljati naučeno, tako mora i kaligraf. “Ako ne ponavljate Rabbi jessir, prvu lekciju iz Meşka, to ćete zaboraviti, isto kao što hafiz može zaboraviti sure iz Kur'ana koje neko vrijeme ne ponavlja”, kaže Hadžimejlić.

JEDNA LEVHA IZRAĐUJE SE I PO NEKOLIKO MJESECI

Profesor Munib Obradović odvajao je vrijeme za rad s Abdulhakom i mimo redovnih časova. “Sjećam se da sam zvao profesora da ga pitam ima li vremena da radi sa mnom. On mi reče da je sa sinom u bolnici, ali da će uskoro doći. Ja sam mu poručio da ne mora prekidati posjetu sinu i izvinio se što sam ga zvao, ali on je bio takav. Jednostavno, bio je pravi učitelj kojem nikad nije bilo žao odvojiti vrijeme za učenika”, kaže Abdulhak. Nakon što je završio medresu i dobio stipendiju u Konyi, Abdulhak nije ni pomišljao da se prestane baviti kaligrafijom. Odmah je otišao do Alija Kemala Kakana, koji je radio na jednom institutu. “Na tom institutu bilo je pet hattata – profesionalnih kaligrafa – to je naziv koji dobijete nakon što vam učitelj uruči idžazetnamu. Neko sam vrijeme učio pred njim, a onda sam prešao kod čuvenog Sejjida Ahmeda Depelera. Pred njim smo počeli raditi sve ispočetka. On i njegov brat imaju idžazetname za više pisama, što zasluže samo veliki majstori”, kaže Abdulhak.

Aklamu sitte naziv je kojim kaligrafi označavaju šest pisama ili kaligrafskih stilova. Otkako se počeo baviti kaligrafijom, Abdulhak uči stil sulus. “Po mišljenju većine kaligrafa, sulus je najteži stil. U tom stilu ima elemenata i drugih pet stilova, pa je nakon usavršavanja sulusa lakše naučiti i neki drugi stil. Iako mnogi kaligrafi nauče i druge stilove, samo veliki majstori imaju idžazetname za više stilova. Jer, nije isto nešto znati i imati idžazetnamu. Naprimjer, Ćazim Hadžimejlić ima idžazetname u tri stila: sulus, naskh i ta’liq. Iako zna i druge stilove, u ta tri je zaista majstor. Munib Obradović ima idžazetname za naskh i za sulus i u tim pismima je nevjerovatan”, ističe Abdulhak.

Postoje internacionalna takmičenja za kaligrafe. Jedno od najznačajnijih takmičenja u svijetu jeste “Ircica”. Ono se održava u Istanbulu svake dvije godine, a Munib Obradović na njemu je osvajao prva, druga i treća mjesta. “Riječ je o veoma jakom takmičenju. Pobjednik osvoji 80.000 američkih dolara. Ali to nije jedino takmičenje. Često se organizira neko takmičenje u određenom pismu. Za ta velika takmičenja dobijete tekst godinu ranije pa kaligrafi imaju dvanaest mjeseci pred sobom da osmisle izgled levhe na kojoj će biti ispisan tekst koji šalje komisija”, kazuje Abdulhak, ističući da je za izradu jedne levhe ponekad potrebno i više mjeseci ako želite da izgleda besprijekorno.

KALIGRAFIJA IZMEĐU NAUKE I UMJETNOSTI

Abdulhak je do sada učestvovao na nekoliko takmičenja na kojima je postigao zapažene rezultate. Prošle godine osvojio je drugo mjesto na takmičenju organiziranom u Bosni i Hercegovini, a kojeg je organizirao Kulturni centar “Kralj Fahd”. “Na tom je takmičenju prva bila profesorica Edina Jugo, koja je sjajna, zaista. To je bilo jedino takmičenje na kojem sam osvojio drugo mjesto, a na ostalim sam bio prvi. Bilo je takmičenje za nas, polaznike kursa pred profesorom Obradovićem, gdje sam bio prvi. Bilo je još takmičenja, ali to nije toliko bitno. Bitno je da se čovjek kaligrafijom iskreno bavi i da ona utječe na njegovo ponašanje i na njegov edeb, odgoj”, skromno poručuje Abdulhak. Do sada je imao jednu samostalnu izložbu u Mostaru, te nekoliko na kojima je učestvovao s drugim kaligrafima, što je fascinantno s obzirom na to da su mu tek 22 godine.

Od učitelja od kojih je do sada učio Abdulhak je saznao da najbolji svjetski kaligrafi trenutno dolaze iz Turske. “Naravno, i u arapskim zemljama imate sjajnih kaligrafa, ali trenutno Turcima niko ne može parirati. Onda imate i Irance, koji su izuzetni u ta'liq pismu. U tom stilu njima niko ne može parirati, niti je ikad mogao. To je njihovo pismo i oni ga ne koriste samo u kaligrafiji već i u reklamama, udžbenicima, na internetu… Ono ima jedan lijep naziv: pismo u nebu. Kad gledate levhu urađenu u ta'liq stilu, ona izgleda kao da lebdi u zraku. Jedna od specifičnosti tog pisma jeste i to što ono nema fethe, damme i kesre, a to su znakovi koji se pišu iznad ili ispod harfova, što omogućuje kaligrafu da dodatno ukrasi levhu. U ta'liq pismu toga nema, pa se tu mnogo lakše primijeti greška nego u drugim stilovima. Jednostavno, nemate načina da prekrijete grešku”, objašnjava Abdulhak.

Iako je kaligrafija na granici između nauke i umjetnosti, njom se ne može baviti svako. Ona istovremeno zahtijeva od kaligrafa da bude moralan i da se pridržava strogih vjerskih normativa. “Nikad niko nije vidio kaligrafa koji nije musliman. Harf oslikava dušu onoga ko piše taj harf. Harf ti mnogo može reći ne samo o nečijem umijeću već i njemu samom, o tome kakav je čovjek. Kad svaki dan pišete Bismillu, pa kakva je fajda od toga ako je samo pišete, a u isto vrijeme ne počinjete svaki posao tim riječima? Kaligrafija je stil življenja, ne samo stil pisanja. Ima jedna riječ koja je još prisutna među našim narodom, a posebno u sufijskim krugovima: terbijet, što znači – odgoj. Osoba koja se bavi kaligrafijom nužno se terbijeti. Kaligrafija isterbijeti čovjeka jer zahtijeva posebnu predanost detalju”, objašnjava Abdulhak, ističući da se kaligrafijom nikad ne smijete bavili da biste zaradili novac. “Svako ima svoju nafaku, pa tako i ja. Već sam imao priliku prodati neke radove, i to je lijepo. Ali, najvažnije je duhovno zadovoljstvo. Ljudi kod nas ne znaju koliko je u svijetu cijenjena kaligrafija. Najbolje levhe su neprocjenjive. Danas u Turskoj imate hattabe, koji za levhe dobiju po 100.000 maraka, ali to uopće nije bitno jednom hattabu”, poručuje Abdulhak. Kaže da njegova ljubav prema kaligrafiji raste proporcionalno njegovom trudu, pa što više vježba, to više i voli kaligrafiju. Danima je izučavao levhe Hasana Çelebija i drugih velikih majstora, a sve to s ciljem postizanja vizualnog savršenstva čudesnog arapskog pisma. U kaligrafiji je pronašao svoju oazu sreće i unutarnjeg mira. A više od toga, kako kaže, čovjek ne bi ni trebao tražiti.

 

 

PROČITAJTE I...

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi Izetbegovićevo obraćanje na svečanoj akademiji:

Nizom manifestacija u Sarajevu jučer je obilježena 100. godišnjica rođenja Mehmedalije Maka Dizdara, jednog od najvećih bosanskohercegovačkih pjesnika koji nas je napustio prije 46 godina. Centralni događaj - svečana akademija i muzički teatar "Mak Dizdar: prvih stotinu godina" autorice Belme Bešlić-Gal, pod visokim pokroviteljstvom člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Bakira Izetbegovića, upriličen je u večernjim satima u Narodnom pozorištu Sarajevo uz prisustvo brojnih zvanica. Sedmični časopis Stav za naše čitaoce donosi obraćanje prof. dr. Sanjina Kodrića na svečanoj akademiji:

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

KOMENTARI

  • Hikmeta Mehić 25.09.2017.

    Zahvaljujem na nevjerovatno lijepom predstavljanju moga sina Abdulhaka. Učinili ste našu porodicu veoma sretnom. U našim dovama ste.

    Odgovori

Podržite nas na Facebooku!