Miris režiranog incidenta

Niti Senita Imamović ima pravo da sprečava bilo koga da položi cvijeće, niti da odlučuje o tome ko i kako može prisustvovati komemoracijama.

 

Skandalozni incident koji je izazvala Senita Imamović, predsjednica novoosnovanog Udruženja civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, prilikom obilježavanja 27. godišnjice masakra u sarajevskoj ulici Ferhadiji, gdje je 1992. godine od granate ispaljene s položaja srpskog agresora poginulo 28, a ranjeno 108 građana Sarajeva, po svemu sudeći, ima političku pozadinu.

Iako se početni nesporazumi možda i nalaze u personalnim animozitetima unutar Unije civilnih žrtava rata Kantona Sarajevo, indikativno je da je Senita Imamović bila kandidat Naše stranke za Parlament Federacije Bosne i Hercegovine, ali i to da je prilikom samog incidenta prizivala premijera Kantona Edina Fortu.

Također su indikativne i Imamovićkine izjave, poput njenog javnog obećanja da “nigdje više niko neće položiti cvijeće dok se problemi ne riješe”, ali i poruke poput one da “svojim tijelima nećemo dozvoli da Unija civilnih žrtava rata i političari više polažu cvijeće”.

Niti Senita Imamović ima pravo da sprečava bilo koga da položi cvijeće, niti da odlučuje o tome ko i kako može prisustvovati komemoracijama.

Takve izjave podsjećaju na neka ranija dešavanja u vezi s prijedorskim “bijelim trakama”, kada su se također mogli čuti pozivi pojedinaca koji su pokušali monopolizirati ovu ideju da se, po ideološkoj matrici, odabiru oni koji smiju i oni koji ne smiju učestvovati u cijelom događaju. Sve je još simptomatičnije jer neki članovi Naše stranke već odavno problematiziraju “memorijalizaciju javnog prostora” u Sarajevu, pa sve liči na pokušaj da se preuzmu ili formiraju vlastita udruženja žrtava rata kao jedina relevantna, pa da se zatim s takvih pozicija utječe na kulturu sjećanja, ali i na to kako će se obilježavati mjesta stradanja.

Pogotovo je u tom smislu zanimljiva izjava kantonalnog ministra rada i socijalne politike Malika Garibije, inače člana SDP-a, koji je poručio da se tek ima odlučivati o “krovnom udruženju ili udruženju koje će predstavljati sve civilne žrtve rata”.

Sve to zajedno miriše na režirani incident kako bi nova Vlada Kantona Sarajevo otvorila i pokrenula pitanje predstavljanja civilnih žrtava rata, a zatim preuzela organizacije i narativ.

PROČITAJTE I...

Meho Hasanović rodio se u selu Šetić, iz kojeg je pobjegao dan prije masakra 760 bošnjačkih civila u Bijelom Potoku. Tada je ubijeno 48 ljudi iz njegovog sela, među kojima i Mehin otac, amidža, amidžići... Tada je imao petnaest godina. U Goduš je došao u septembru 1992. godine. Čim je došao na slobodnu teritoriju, kao petnaestogodišnjak, uzeo je pušku u ruke. Istina, bio je raspoređen u kuhinju

Od tzv. Prvog srpskog ustanka, pa sve do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu 1995. godine, Srbi počinioci najtežih zločina nad drugim narodima nisu kažnjavani. Dvije stotine godina nekažnjenih zločina počinjenih u ime srpstva zbog osvete za nepostojeće davnašnje zločine nad njima i radi prevencije budućih koje niko i ne planira nisu niti mogle proizvesti drukčiju svijest od one o kontinuitetu srpskog herojstva, a ne o konstanti srpskog zločina

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!