Mijenjajući imena sarajevskih ulica: Kako smo đedu preimenovali u dedu

Mijenjajući ime ulice Vojislava Kecmanovića Đede u Nusreta Šišića Dede nepoznati je preimenitelj nehotično odredio svu simboliku apsurdnosti činjenice da je predsjednik ZAVNOBIH-a i prvi predsjednik Narodne Republike Bosne i Hercegovine, netragom odlazeći sa sarajevskih ulica, svoje mjesto prepustio čovjeku koji je patentirao cijev za izbacivanje granata. Uprkos pogreškama u preimenovanju, Sarajevo i danas nazivima devedesetak ulica njeguje sjećanje na antifašističku prošlost

U Sarajevu je u proteklih dvadeset pet godina izbrisano oko 420 prijeratnih naziva ulica. U tom se periodu broj ulica znatno povećao. Ponešto zbog gradnje novih naselja, a većim dijelom jer je popriličan broj sarajevskih ulica izdijeljen na manje kako bi se popravilo stanje nastalo neplanskim širenjem grada. Decenijama su nastajale nerješive enigme za poštare, taksiste i goste, jer su se ulice poput zmija uvijale stotinama metara između bez reda i smisla poredanih kuća.

Dvije su teze o promjenama imena sarajevskih ulica postale općim mjestima, a mogu se svesti na nekoliko rečenica Mirka Šagolja iz 2005. godine: a) “Nazivi ulica mijenjani su preko noći. Već tada je bilo više nego jasno da je pristup bio krajnje ideološki obojen i da je bio izrazito naklonjen samo jednoj nacionalnoj opciji – bošnjačkoj” i b) “stradali su nazivi većeg broja ulica koje su nosile imena istaknutih antifašista i boraca NOR.”

Ove dvije Šagoljeve teze u prvi mah čine se nespornima – da su novi nazivi uglavnom bošnjački nacionalno obojeni i da je reimenovan veći broj ulica nazvanih po istaknutim antifašistima. Ali Šagoljeve ocjene ipak su paušalne, nisu potkrijepljene dubljom analizom, brojkama, imenima i usporedbama, propuštaju uočiti vezu između ovih dviju teza, kao i razloge zbog kojih je do promjena došlo: a) antifašisti i borci NOR-a zastupljeni u sarajevskim ulicama prije Agresije bili su uglavnom Srbi, što je bila dobitna kombinacija za nacionalizam podgrijan vatrom s okolnih brda, b) Sarajevo je grad u kojem Bošnjaci čine između 80 i 90% stanovništva, a natpolovičnom većinom bili su i prije Agresije, c) kriteriji za imenovanje ulica do 1992. godine bili su, također, takvi da su imena mijenjana preko noći i u najvećem broju ignorirani su povijest Sarajeva, njegova nacionalna struktura i tradicija, d) promijenjeni nazivi odnosili su se na kraći, četverogodišnji period višestoljetne povijesti Sarajeva i Bosne, a bili su među imenima ulica zastupljeni u nesrazmjerno velikom broju, e) u Banjoj Luci i zapadnom Mostaru nesrbi, odnosno nehrvati gotovo su nestali iz naziva ulica, f) promjene su u velikom broju načinjene tokom Agresije, pod granatama i mecima od kojih je stradalo više od 10.000 stanovnika Sarajeva.

U vrijeme Agresije na Bosnu i Hercegovinu na razinama općina i grada formirane su stručne komisije koje su trebale predložiti promjenu naziva sarajevskih ulica. Kroz gradsku komisiju u različitim razdobljima njezina rada prošli su i “Behija Zlatar, Nedžad Kurto, Marko Vešović, Vesna Mušeta-Aščerić, Josip Pejaković, Munib Maglajlić, Ibrahim Ljubović, Izet Sarajlić, Seid Hasanefendić i Alija Isaković”, prisjeća se bivša direktorica Orijentalnog instituta i članica komisije Behija Zlatar, čime se posredno demantira Šagoljeva tvrdnja o “krajnje ideološki obojenom pristupu”.

“Vraćanje starih naziva, koji su stoljećima svjedočili o historiji Sarajeva, kao i imenovanje ulica po onima koji su nepravedno bili zapostavljeni, a imali su značajnu ulogu u različitim periodima njegove povijesti, bili su osnovni kriteriji komisije”, veli gospođa Zlatar. Ovaj je princip u najvećoj mjeri primijenjen u općini Stari Grad i dijelom u općini Centar, koja je, za razliku od Starog Grada, imala mnogo naselja nastalih u novijoj historiji Sarajeva, nakon 1945. godine i u njima nije bilo starih naziva koje je trebalo vraćati.

Općina Stari Grad imala je sreću da se temeljni kriterij preimenovanja ulica na njenom području mogao primijeniti. I zaista, prošeta li se makar i virtualno starogradskim sokacima, teško je oteti se dojmu da upravo traje putovanje bajkovitim svijetom nekadašnjeg Sarajeva. Abadžiluk, Aščiluk, Bravadžiluk, Carina, Ćemerlina, Ćurčiluk, Ćebedžije, Goloderica, Halači, Hendek, Kazandžiluk, Kovači, Kujundžiluk, Kundurdžiluk, Megara, Mudželiti, Nadmlini, Nevjestina, Očaktanum, Oprkanj, Pehlivanuša, Podcarina, Potoklinica, Sagrdžije, Sumbul česma, Širokac, Tabaci, Telali, samo su neki od naziva što svjedoče o dugovjekosti i tradiciji Sarajeva. Prije 1992. godine, a nakon brojnih intervencija različitih vlasti, austrougarskih, jugoslavenskih, endehazijskih i komunističkih, sarajevski Stari Grad po imenima ulica dobrim dijelom nije uopće nalikovao Sarajevu. Većina prijašnjih uličnih tabli u ovoj općini mogla je biti okačena na bilo koji zid bilo kojeg grada u Bosni i Hercegovini. Alekse Šantića, Danila Ilića, Dimitrija Tucovića, Dobrovoljačka, Dragice Pravice, Frontovska, Glasinačka, Hajduk Veljkova, Hriste Boteva, Ivana Markovića Irca, JNA, Jahorinska, Jajačka, Jovana Kršića, Kladanjska, Konstantina Jeftića, Kosovska, Kozaračka, Majevička, Marije Bursać, Maršala Tita, Miloša Obilića, Mirka Jovanovića, Mirka Lazića, Nedeljka Čabrinovića, Nikole Tesle, Pariške komune, Vojvode Stepe, Ognjena Price, Paraćinska, Podgrmečka, Romanijska, Romanijskog partizanskog odreda, Stevana Sinđelića, Stojanke majke Knežopoljke, Svetozara Markovića, Špire Kneževića, Trifka Grabeža, Vase Miskina Crnog, Vase Pelagića, Vladimira Gaćinovića, Vuka Karadžića, Zrinskog itd. nisu bili nazivi koji su odražavali posebnost grada nastalog prije pet stoljeća.

“Da nije bilo tolikih promjena od 1918. godine, ne bi ih bilo ni 1992. godine”, mišljenje je Behije Zlatar koje ponajbolje objašnjava razloge zašto je Sarajevo od svih glavnih gradova SFRJ imalo najopsežniju izmjenu naziva ulica.

To što je došlo do tako velikog broja izmjena može se posmatrati na različite načine. Po mišljenjima jednih, riječ je o raskidu s prošlošću i brisanju historije s naglaskom na antifašizam i Narodnooslobodilačku borbu, a po mišljenjima drugih, to je dokaz da je Sarajevo imalo veliki broj neprikladno nazvanih ulica: po historijskim ličnostima i događajima koji ne samo da nisu bili izravno vezani za Bosnu i Hercegovinu već su pokatkad bili i uvredljivi za stanovnike Sarajeva. Ulica Vojvode Sinđelića, Park Cara Dušana, Obala Vojvode Stepe, ulice Vojvode Putnika, Petra Petrovića Njegoša, Nemanjina, Jug Bogdana, Bogdana Zimonjića samo su neki od primjera.

Suprotno uvriježenom mišljenju, većina od 1.085 današnjih sarajevskih ulica nije imenovana po osobama već po toponimima, zanatima, historijskim događajima i datumima te različitim vojnim formacijama. Bošnjačko ime nosi 35,8% sarajevskih ulica, njih 388; srpsko 4,1% (44); hrvatsko 4,5% (49); po Jevrejima je nazvano osam ulica, a po osobama rođenim izvan granica SFRJ 34 ulice. Imena osoba ne nalaze se u nazivima 546 ulica. Ako, pak, pogledamo samo ulice imenovane po ličnostima, onda je po Bošnjacima imenovano 72%, po Srbima 8,2%, Hrvatima 9,1%, po Jevrejima 1,5%, strancima 3% i po ostalima 1,5% ulica. Među 388 sarajevskih ulica koje se danas nazivaju po Bošnjacima, njih 313 dobilo je naziv nakon Agresije. Kada Sarajevo ne bi bilo glavni grad države, ovaj odnos, možda, ne bi izgledao tako drastičan i još bi uvijek procent ulica nazvanih po Bošnjacima bio niži od današnjeg procenta bošnjačkih stanovnika Sarajeva. Nažalost, odluke o preimenovanjima koje su donošene poslije Agresije, naročito nakon reintegracije dijelova grada koji su bili pod kontrolom paljanskih vlasti, kada spomenuti članovi komisije više ne sudjeluju u imenovanjima, nisu uvažavale činjenicu o Sarajevu kao glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Došlo je do neselektivnog brisanja, čime je narušen početni princip koji je uz manje pogreške gotovo savršeno primijenjen u Starom Gradu.

Brisanje Vojislava Kecmanovića Đede sa sarajevskih ulica primjer je nedostatka mjere u neslužbenoj primjeni formule Srbin + partizan = promjena imena ulice. Ova formula uz rijetke izuzetke učinila je da neselektivno budu promijenjena imena više od 86 ulica u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Nema nikakve sumnje da je broj ulica nazvanih po Srbima i to još pretežno pripadnicima komunističkog pokreta i učesnicima NOB-a bio izuzetno neproporcionalan u odnosu na sve ostale kategorije imenovanja – ulica s tim profilom nominacije bilo je tek neznatno manje (98) nego ulica nazvanih po Bošnjacima iz svih razdoblja povijesti grada (111) u kojem su činili i čine većinu – ali je u toj kanonadi izmjena nastala i nemala kolateralna šteta. Vojislav Kecmanović bio je liječnik rodom od Prijedora, učesnik NOB-a, predsjednik ZAVNOBiH-a, prvi predsjednik NR Bosne i Hercegovine, član AVNOJ-a, član ratne vlade Bosne i Hercegovine, predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine NR Bosne i Hercegovine. Umjesto njega dobio je ulicu borac iz doba agresije, tvorac improviziranog oružja poznatog kao “Dedina rora” – Nusret Šišić Dedo. Nije nužno sporiti odluku o imenovanju ulice u Sarajevu po Dedi, ali po čemu je baš morala zamijeniti Đedu čije je ime izbrisano s ulica glavnog grada?

Antifašizam se već dugo, pa i u raspravama o promjeni naziva ulica, mahom ograničava na sudionike Drugog svjetskog rata, pripadnike komunističkog pokreta i partizanske borce te najčešće mora biti potvrđen ne samo izrijekom već i puškom (što je paradoksalno i s obzirom na to da su oni koji to propisuju uglavnom izbjegavali nositi pušku između 1992. i 1995. godine). Jer, kako objasniti kritiku zbog promjena naziva ulica imenovanih po komunistima, čak i kad su na njihova mjesta došle osobe koje su odbranile Sarajevo od Agresije. Kao da je antifašizam nužno vezan za petokraku, srp i čekić.

U Sarajevu su od početka agresije izbrisana najmanje 422 naziva ulica. Među njima je po Bošnjacima bilo nazvano 36, po Srbima 138, po Hrvatima 25, po Jevrejima pet ulica. Od izbrisanih antifašista bilo je 86 Srba, 26 Bošnjaka, 16 Hrvata i 4 Jevreja. Ukupan broj izbrisanih ulica čiji su nazivi imali vezu s antifašizmom, kada se osobama dodaju historijski datumi, različite vojne formacije i događaji iznosi 190. Budući da je u današnjim nazivima ulica ovo razdoblje historije zastupljeno sa 86 ulica, dobivamo podatak da je 276 ulica prije rata bilo imenovano po ovom svega nekoliko godina dugom historijskom razdoblju. Znajući da je broj predratnih ulica bio znatno manji od sadašnjeg – procjenjuje se za više od 300 – onda je jasno da je prijeratna zastupljenost ulica vezanih za jednu epohu, ali i, što je također važno, ideologiju znatno prelazila trećinu.

Oduzmemo li od današnjeg broja ulica imenovanih po Bošnjacima one koje su po Bošnjacima nazvane poslije rata, dobijemo razliku od 75, kojoj treba dodati izbrisanih 36 nakon Agresije i dobit ćemo da je prije posljednjeg rata bilo 111 ulica nazvanih po Bošnjacima, što znači da su ulice s imenima antifašista bile dvostruko zastupljenije od ulica nazvanih po Bošnjacima.

Dakle, devedesetak ulica osporava tvrdnju Mirka Šagolja iz 2005. godine da su “oni koji su odlučivali o zamjeni imena u nazivima sarajevskih ulica, ispoljili visok stupanj netolerancije prema ideji na kojoj je i nastala današnja nezavisna i suverena BiH – prema ideji antifašizma”. Odnosno, možda je postojao visok stupanj netolerancije, nesumnjivo je izbrisan izvjestan broj imena koja su po različitim kriterijima trebala ostati na spisku sarajevskih ulica, ali je uprkos svemu, naročito imajući u vidu da su imena mijenjana u ratu pod snažnim pritiscima da se raskrsti sa Srbima koji bombardiraju grad i komunističkom a ne antifašističkom prošlošću, u Sarajevu danas desetak posto ulica podsjeća na važno razdoblje historije ovoga grada i države, ali koje je trajalo zanemarivo kratko u odnosu na ukupnu povijest koja bi trebala biti zastupljena u imenima sarajevskih ulica.

Neka kao primjer površnog i proizvoljnog licitiranja antiantifašizom kao temeljnom odrednicom mijenjanja naziva ulica u Sarajevu posluži nedavno pisanje Tarika Haverića, funkcionera Naše stranke i nekadašnjeg zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo. “U poglavlju ‘njegovanja sjećanja na zaslužne’ počasno mjesto ipak pripada Opštini Ilidža, s obzirom na poznatu evropsku opredijeljenost bošnjačke političke klase: ka toj Evropi, koja se stotinama godina borila protiv svojih malih i velikih predrasuda i u krvi oslobađala od svojih malih i velikih zabluda, bosanski muslimanski subjekt bodro korača slaveći uspomenu na Sejfulaha Prohu, koji je svojevremeno napisao cijelu raspravu protiv nošenja šešira: musliman koji stavi šešir na glavu, makar i u šali, mora ponovo sklopiti brak, jer je izišao iz vjere! No kako je, zbog temeljito obavljenog posla, ponestalo antifašista čiji bi spomen još bilo moguće zatrti, da se ne bi zaboravile zasluge ovog bošnjačkog vizionara preimenovana je, ni kriva ni dužna, Bjelašnička ulica u Hrasnici”, napisao je Haverić u Slobodnoj Bosni. 

Zaplakavši nad sudbinom “ni krive ni dužne” Bjelašničke ulice, Tarik Haverić nas ostavlja u uvjerenju da je tamo neki nevažni Proho zamijenio ime jednoj tako važnoj i znamenitoj ulici kakva je bila Bjelašnička. Ali, avaj, Bjelašnička ulica još postoji i upravo se Ulica Sejfulaha Prohe u nju ulijeva. A zapravo, Bjelašnička ulica bila je nekad golema ulica u Hrasnici, koja se valjda razvijala kao i Hrasnica – snažno i neplanski. Zbog toga je, kako bi se zaveo red u ulice i uličice imenovane jednim te istim nazivom, ova ulica razdijeljena u čak osamnaest manjih, među njima i u omalehnu ulicu Sejfulaha Prohe.

Bez ikakvih dodatnih objašnjenja, s jednim primjerom koji ništa ne govori o “temeljito obavljenom poslu” brisanja antifašista, moramo vjerovati Haveriću na riječ da je antifašizam prognan s ilidžanskih ulica. Međutim, ulice u ovoj općini koje nose imena Ahmeda Ljubunčića, Dvadeset peti novembar, Džemala Bijedića, Gliše Jankovića, Jahijela Fincija, Marice Uherke, Rate Dugonjića, Šestog aprila i Tome Međe, naprimjer, demantiraju ovakvo isključivo Haverićevo stajalište.

Nastojeći urođenom duhovitošću diskreditirati ideju da se Prohinim imenom nazove mala ulica na kraju grada, jer je nazadni Proho pišući o šeširima prije stotinu godina prepriječio naš evropski put, Haverić Prohu svodi na jednu raspravu i to iz današnje perspektive posve retrogradnu. Nastranu što Haverić propušta kazati da je Proho, pišući 1919. godine o ovoj temi, bio dio islamskog svijeta koji je tada nošenje šešira smatrao važnom temom, ma kako iz ovog vremena to izgledalo smiješno, nepotrebno i trivijalno, ali Sejfulah Proho napisao je još trideset pet djela, bio profesor Šerijatsko-sudačke škole u Sarajevu, pisao i objavljivao na arapskom, turskom i bosanskom jeziku djela iz prava i vjeronauke, prevodio s arapskog i osmanskog turskog, pisao poeziju i još koješta, pa valjda pod Igmanom u Hrasnici zaslužio komadićak Bjelašničke ulice.

Premda je više od 400 naziva ulica u Sarajevu izbrisano, među kojima gotovo polovina povezanih s antifašizmom, spisak koji zasigurno nije potpun pokazuje da se najmanje 86 ulica danas naziva po osobama ili događajima iz antifašističke prošlosti: Adema Buće, Adija Mulabegovića, Adila Grebe, Ahmeda Ljubunčića, Akifa Šeremeta, Alojza Benca, Ante Fiamenga, Ante Babića, Avde Hodžića, Avde Hume, Avde Ćuka, Braće Eškenazi, Branka Galeba, Branka Mikulića, Ćamila Sijarića, Danijela Ozme, Derviša Numića, 25. novembra, Džavida Haverića, Džemala Bijedića, Džemila Krvavca, Emerika Bluma, Esada Midžića, Fadila Jahića Španca, Franje Kluza, Gliše Jankovića, Hamdije Čemerlića, Hamdije Pozderca, Hamida Beširevića, Hamida Dizdara, Hasana Brkića, Hasana Kikića, Husrefa Redžića, Ibrahima Perviza, Ilije Engela, Ismeta Mujezinovića, Ivana Gorana Kovačića, Jahijela Fincija, Janka Jolovića, Jaroslava Černija, Mahmuta Bušatlije, Marcela Šnajdera, Marice Uherke, Maršala Tita, Mehmedalije Maka Dizdara, Mice Todorović, Midhata Begića, Miroslava Krleže, Mitra Šućura, Mustafe Latifića, Mustafe Behmena, Mustafe Dovadžije, Nazifa Hadžovića, Nurije Pozderca, Oslobodilaca Sarajeva, Otona Župančića, Partizanskog odreda Zvijezda, Porodice Foht, Porodice Ribar, Ragiba Džinde, Rate Dugonjića, Rifata Burdževića, Rudi Čajevca, Safeta Krupića, Safeta Pašalića, Safeta Mujića, Salke Lagumdžije, Salke Nazečića, Sarajevskih ilegalaca, Skendera Kulenovića, Spasoja Blagovčanina, Sulejmana Filipovića, Sulejmana Omerovića, Sulje Jahića, Šestog aprila, Tome Mendeša, Tome Međe, Trg ZAVNOBIH-a, Ustanička, Vahide Maglajlić, Vase Butozana, Vladimira Nazora, Vladimira Perića Valtera, Voje Dimitrijevića, Zije Dizdarevića, Žrtava fašizma.

PROČITAJTE I...

Kako politika može biti međunarodno vjerodostojna ako najavljen prioritet nije u stanju poštivati i ako su u fokusu pripadnici samo jednog naroda u BiH? Na fonu tako sukreirane vanjske politike, za potrebe dijela domaće javnosti, Grabar Kitarović progovara Amerikancima dragim jezikom sigurnosnih prijetnji, iznoseći dvije opasne tvrdnje

“Ne želimo otvarati priče o ustavnim reformama, rekonstrukcijama vlada, ukidanju ministarstava, podjelama ministarstava, podjelama RTV servisa i slično. HDZ želi upravo ove teme staviti u prvi plan, do kraja mandata postići dio ciljeva koje obećava već deceniju svojim biračima. Dakle, između SDA i HDZ, a time i između Čovića i mene, predstoji saradnja, ali i borba za redoslijed prioriteta”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!