Mi Srbi otišli smo u brda i na našim rukama svršava nečasni posao

Sarajevski svećenik Dragomir Ubiparipović u svom ratnom dnevniku iznosi zapažanja o događajima i ljudima koji su zadešeni početkom ratnog pustošenja u Sarajevu. I sam zatečen novonastalim prilikama, svećenik se prima zapisivanja, želeći da ostane svjedočanstvo o užasu koji se počeo uvlačiti u ljudske duše. Iz namjere da sačuva hram i dragocjenosti Crkve, da bude uz vjernike i nevoljnike, on u gradu provodi prvih 140 ratnih dana. Nakon toga odlazi iz Sarajeva kao posljednji pravoslavni svećenik koji je boravio u opkoljenom gradu

 

Iz Ubiparićeva dnevnika, koji je štampan kao knjiga pod naslovom Ratni dnevnik sarajevskog sveštenika, moguće je čitati o poziciji malog čovjeka naspram ubilačke mašinerije koja je prijetila uništenju Sarajeva, o visokim funkcionerima koji su odjednom počeli sjedati u prve crkvene redove, iako ni sami nisu kršteni, o srpskoj politici devedesetih, kao i o ulozi Pravoslavne crkve u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

“Niko od nas nije mogao povjerovati da bi to moglo prerasti u okosnicu takvih neprijateljskih sukoba! Ipak sam, još uoči rata, drugom polovinom 1991., insistirao da nešto učinimo sa tolikim bogatstvom naše riznice. Prvo smo se zvanično obratili mitropolitu Vladislavu, a on je obećao da će odgovor dati Sveti arhijerejski sinod. Na kraju, ostali smo bez odgovora. I sve je ostavljeno našoj savjesti”, piše svećenik. Otišao je kod Karadžića koji mu je rekao da se riznica treba premjestiti, a ljudi iz vrha stranke rekli su da će srpsko stanovništvo u dijelovima grada u kojima je manjina biti blagovremeno obaviješteno o vremenu evakuacije.

U to vrijeme, piše svećenik, pričalo se o zloslutnoj namjeri muslimana u Sarajevu da naprave pokolj nad svim Srbima. “Ta pomisao rezultirala je time da su mnogi, bez obzira na zvanje i obrazovanje, pohitali da obezbijede oružje. Tako da se naš narod, kao i drugi, uveliko naoružavao. O svečanostima ili značajnim utakmicama čulo se mnogo pucnjave. Sve je zavisilo od toga ko je u kojem dijelu grada prisutniji, pa se po pucnjavi znalo ko se čime oduševljava, i šta proslavlja. Svi su bili zabrinuti zbog tog oružja, ali ga nisu mnogo odbijali. Svi smo se ubrzo na njega navikli. Čak i mi u Staroj crkvi naivno smo prihvatili da se, radi značaja muzeja, njegove odbrane i lične odbrane, naoružamo”, piše Ubiparipović.

 

KAKO JE NEPRAVEDNO OSUĐIVATI SRBE KOJI SU OSTALI U GRADU

Iako se u tekstu osjeća nervoza, iz zapisa od 9. aprila ne bi se moglo primijetiti da već traje opsada Sarajeva. “O. Dušan je govorio da bi on crkveni život prenio u Novo Sarajevo, da idemo tamo i da zajedno služimo, a da po potrebi dolazim u Čaršiju, čak je pominjao da bi odmah iznio mošti i odnio ih u Novo Sarajevo! Opirao sam se ovome, uvjeravajući ga da se još može služiti i da niko još uvijek nije našao nijedno staklo razbijeno niti katanac na crkvi, domu, ili našim stanovima, a da su provala i pretres kancelarije motivisani drugim razlozima”, piše svećenik.

Dana 11. maja Ubiparipović je otišao u agenciju “Srna” kod direktora Todora Dutine, kojeg je znao od ranije. “Dutinu sam opomenuo da ne prenosi pogrešne vijesti o nama, jer će vijest, kad ode do naših porodica, nanijeti veliku štetu, a mi ih ne možemo demantovati. On je odvažno rekao: ‘Vaše je da se molite, a moje je da na mjestu novinara izmišljam i lažem'”, piše u dnevniku.

Dana 17. maja svećenik razmišlja o Srbima koju su ostali u Sarajevu, i zaključuje: “Razmišljam, Bože, kako je nepravedno osuđivati ovdašnje Srbe i prebacivati im zašto ne izlaze iz grada? Mnogi ih osuđuju da čuvaju stanove. Mnogi ih zovu Alijinim Srbima. I mnoge druge optužbe… Grijeh je bilo šta reći protiv njih. Mnogi su razlozi ostajanja u Sarajevu: istorijski – čovjek je tu oduvijek živio; zavičajni – neki su se tu i rodili; ima i taj da neko ne zna gdje bi i kod koga otišao, jednostavno nema kuda da ode kad izađe… ili mu je neko drag ovdje sahranjen; ili nema ništa već tu kuću ili taj stan – pa i to je ljudski; ili čovjek prosto nema drugačiji osjećaj patriotizma nego da treba da sačuva svoj stan i posao”, piše svećenik, ali kao glavni razlog ostanka u gradu navodi neorganiziranost srpskog rukovodstva koje je s Pala pozvalo da se napusti grad, ali nije reklo gdje će čekati autobusi i gdje da se ide.

 

NIKO NE MOŽE BITI ZLOBAN KAO MI

Juna 11. Ubiparipović razmišlja o vezi politike i vjere, pa ističe: “Ja sam pisao tekstove o odnosu države i pravoslavlja. To ću opet ponoviti: pravoslavac u Parizu, Minhenu, i slično, postojaće dok bude istinski aktivan u svojoj vjeri. On tamo nikada neće imati svoju državu, ali će moći da bude dobar vjernik i dobar Srbin. Tako je i ovdje! To i jeste naš domen djelatnosti. Ali… Postoje oni naši stari nesložni tabori i klanovi – ‘uobraženih’, onih ‘koji sve znaju’, onih koji su do juče bili prve fotelje ‘Udruženja sveštenika’, a sad su prvi u nacionalnim strankama, i pokušavaju ‘da svemu daju ton’. I što je najtragičnije, uspijevaju u tome, i nameću to ostalima. Te nagle transformacije i takve zaokrete čine ljudi koji će uvijek dominirati i uvijek ‘pretrčavati’, i biti uz novog mitropolita, ali istovremeno i najgrlatiji sudionici rata. Ako bi Bog dao da izađem živ iz svih ovih strahova (u šta se svi nadamo i prepuštamo Božijoj volji), već zamišljam kako ‘heroji sjede’ i ‘ispovijedaju protekla mučeništva’. Oni će da pokupe odlikovanja, a ja ću biti suvišan. Još ću morati da se udaljim, biće im tako lakše. A ja sam oduvijek tako živio i meni je moj krst sladak. Sladak, jer Bog vidi i zna koliko stradanja svakome treba da se da”, piše svećenik.

Već 28. juna, Ubiparipović ističe: “Iz dosadašnjih razmišljanja, koja su zabilježena, vidi se da sam strašno opterećen mislima; šta će ko reći? Da li je ovo naše strahovanje i mučenje stvarno shvaćeno i prihvaćeno onakvim kakvo ono zaista jeste? Da li ko može da bude zloban kao što mi možemo? Zaista ne može! Niko, i nigdje – i tu je ključ naše propasti!”, poentira svećenik.

 

DEMANTIJ IZJAVE MITROPOLITA NIKOLAJA DA SU HRAMOVI U SARAJEVO OŠTEĆENI DO NEUPOTREBLJIVOSTI

Zanimljivo je da svećenik otvoreno piše o lažima koje su plasirali srpski mediji, pa 13. jula zapisuje: “Oko 12.00 zvali su iz Zavoda za zaštitu grada Sarajeva (A. Lipa, Dž. Gološ) i tražili da se demantuje izjava mitropolita Nikolaja na radiju da su hramovi u Sarajevu toliko oštećeni da su neupotrebljivi za bogosluženje? A radio je to javio u kontekstu mitropolitovog sastanka sa Kecmanovićem. Ne znam zašto je mitropolitu ovo trebalo? Prvo, to ne da nije istina, nego je besmislena laž! A ono što je katastrofalno je to što se ovom izjavom može izazvati osvetnički revolt, pa da baš sad muslimani oštete hramove i da tako zaista budu neupotrebljivi! Čemu onda sva ova moja ponižavanja i molbe Predsjedništvu da se obezbijedi slobodan crkveni život?”, pita se svećenik.

 

KARADŽIĆ ONEMOGUĆUJE DOSTAVU POMOĆI SRPSKOM STANOVNIŠTVU U GRA

U četvrtak 16. jula, Ubiparipović odlazi na sastanak u Predsjedništvo da bi pitao zbog čega Srbi ne dobivaju humanitarnu pomoć. “Kad sam protestvovao – zašto nema hrane kad stiže u Grad – onda je ustao g. Pamuk i rekao: ‘Vi se, gospodine, obratite svom dr. Karadžiću. On uzima svoj dio humanitarne pomoći i 45% (ili 41%, nisam siguran) ukupne hrane prema procentu srpskog stanovništva – vozi u Rajlovac. On računa da ovi Srbi u gradu nisu Srbi. Jer, da su Srbi – ne bi bili uz Aliju. Znači, Vaša hrana se uzima, a što je Vaše ne daju Vama – to im vi recite. Ne možete od tuđih usta otimati hranu kad je ionako ima malo, a Vi ste je već dobili!’ Bio sam preneražen ovim, okrenuo sam se dr. Popoviću i Tutnjeviću da mi kažu da li je to istina! Kad rekoše da jeste, ja zaćutah. Dođoh u situaciju da se još i izvinjavam. Tako smo odmah na početku dobili po nosu! Nisam imao pojma da je to tako: da se hrana odvozi i skladišti za srpsku vojsku, za ratnu rezervu, i da je to jedan od vidova pritiska na srpsko stanovništvo da izađe iz Sarajeva”, piše svećenik.

 

BAJNA EVROPA ZAUSTAVLJA EUFORIJU ISLAMA PREKO NAS JADNIH SRBA

U jednom od zaključnih razmišljanja Ubiparić piše: “Ako neko nekada bude ovo čitao i koristio kao neku građu, možda će između mojih redova pokušati da pronađe odgovor zašto se u ovom dnevniku nigdje ne okomljujem na muslimane onako kako je to u ovdašnjim medijima propagirano koji tom propagandom namjeravaju da opravdaju ratni vihor protiv muslimana. Nije u pitanju zaštita muslimanskih interesa. Ne branim ja Aliju Izetbegovića, nego po urođenom poštenju i izgrađenim kriterijumima hrišćanskog morala i razumijevanja bližnjeg, moram da se unesem i u problem muslimana, koji su ovoga puta isto kao i mi, izmanipulisani i sami bili žrtve ovog nesrećnog rata. Čak, mogu da kažem da je muslimanski lider Izetbegović u zanosu precijenio situaciju i mislio je da je došao momenat da svom narodu obezbijedi sve, pa čak i državu. Nije računao, niti vidio da ta bajna Evropa ovog puta zaustavlja euforiju islama preko nas jadnih naivnih Srba. Našim rukama svršava nečastan posao. Nas su uzeli kao najpogodnije (pazite, Hrvati nisu prihvatili da po dugi put budu genocidni), i mi smo objeručke prihvatili da iskoristimo tobože istorijsku šansu da napravimo i ‘zaokružimo svoju državu’, i da uz, ratna razračunavanja i čišćenja prostora, zaustavimo euforiju islama koji nadire ka Zapadu. Na kraju ove ‘unaprijed prodane utakmice’, mi Srbi otišli smo u brda, bez ikakve infrastrukture, prihvatili smo šume i goleti, ostavili najelitniji sloj svog intelektualiteta u gradovima da se asimilira, a sav pedesetogodišnji razvoj, industriju, institucije, ostavili muslimanima, i tako budzašto dali srce potencijala i perspektive”, objašnjava svećenik.

 

Pripremio: Hamza Ridžal

PROČITAJTE I...

Strategija sadrži sastavnice koje počivaju na interesnim prožimanjima struktura bliskim Fahrudinu Radončiću i ostaloj skalameriji, onom najgorem djelu SDA koji je, srećom, otpadao, poput Bakira Alispahića. Riječ je o eksplozivnom spoju (para)obavještajnog, medijskog i političkog. Ne postoji nikakva ideologija koja je mogla spojiti te ljude, nikakva ideja, jedino i isključivo interes ili čak preživljavanje s obzirom na to da je neka sila reda i zakona takvim ljudima uvijek za repom

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!