Mi smo drčni, karakterni, jaki; pjevamo kada nam je najteže

“Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, odlaze ljudi odsvakuda, traže nešto bolje. Ali ti kao insan ne možeš pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. U ovoj situaciji ne treba bježati, po čemu smo mi poznati, nego treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje”

 

Tužna je činjenica da Bosna i Hercegovina, nakon ratnih godina, nema baš mnogo patriotskih pjesama, ali ima mlade ljude koji to žele promijeniti. U posljednje dvije godine Emir Mejremić i Adela Šabić napisali su i komponirali dvije patriotske pjesme: Zemljo moja, vječna i jedina, koja je premijerno izvedena u Vijećnici povodom 25. novembra, Dana državnosti BiH, i Domovina, koja je kao himna premijerno izvedena u Zenici na zvaničnom otvaranju predizborne kampanje Stranke demokratske akcije.

Adela Šabić zaposlena je na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, magistrirala je klavir, a za sebe kaže da je vodi beskompromisna i beskrajna ljubav prema onome što radi. Karakteriziraju je organiziranost i perfekcionizam. Najviše je pokreću ljubav, inat i luda tvrdoglavost. Emir Mejremić također radi na Muzičkoj akademiji, na odsjeku za dirigovanje. Kaže da ga definira rastrojenost, ljubitelj je muzičke anarhije, ne voli organiziranost, voli da djela nastaju u momentu.

Emir kaže da mi, zapravo, nemamo patriotskih pjesama. Šehidski rastanak, pojašnjava, nije patriotska pjesma, ona je posvećena šehidima. Klasična patriotska pjesma posvećena je zemlji, državi i državotvornosti. Adela dodaje da ni himna BiH, koja je reprezentativna pjesma jedne države, nema tekst, a teško da će ga imati dok se svi ne usaglase. Nama, kao narodu, treba neka vrsta motivacije, a muzika najviše ujedinjuje ljude, najviše diže ljude.

Za pjesmu Domovina Adela je uradila tekst i muziku, a Emir aranžman. Tekst i muziku za pjesmu Zemljo moja, vječna i jedina radili su zajedno.

“Kada se vratimo nekoliko stoljeća unazad, u Evropi je uvijek muzika pratila neka historijska dešavanja, recimo Francusku revoluciju, Marseljeza je nastala iz toga, najbolja himna na svijetu. Kada je došla ta ideja da radimo pjesmu za Dan državnosti BiH, shvatili smo da ne postoje pjesme koje opjevavaju državotvornost BiH. Morate imati postulate, država bez kulturoloških postulata je ništa. Churchillu su rekli, kada je počeo Drugi svjetski rat, da moraju rezati budžet kulturi. On je rekao da ne može. Kada su ga pitali zašto, odgovorio je: ‘Šta ćete onda braniti ako uništite kulturu, nećete imati šta da branite?!’ I to je živa istina”, priča Emir.

“Tada smo vidjeli da ovaj narod nema da se uhvati ni za kakav muzički stub, ja ne čujem nikakvu pjesmu koja će ga ponijeti, koja će mu dati elana da u sebi doživi to shvatanje domovine. Neko će tu pjesmu doživjeti ovako, neko onako, ali je činjenica da mi patriotskih pjesama nemamo. Rekli smo tada: Hajde da to promijenimo, ako treba i čitav jedan album da napravimo od 12 pjesama, pa šta ostane od toga, nešto će ostati sigurno. Evo, vidimo da su i jedna i druga pjesma odlično primljene, imaju taj dramaturški moment, iza oba ta projekta stoje profesionalni muzičari. Može se nekome svidjeti, nekome ne, ali svima se zaledi krv u žilama, i to je cilj, to je ono što suštinski nama treba.”

Adela dodaje da album jeste cilj, ali moraju ići postepeno. Šteta je što država nije uključena u to da bude projekt od vitalnog značaja kao što su stećci ili sevdalinka… Ljudima je, dodaje Emir, muzika stvar zabave. “Pjesma Zemljo moja, vječna i jedina je u roku od 24 sata došla do 500.000 slušalaca i 500.000 slušalaca se naježilo. Nismo ponudili zabavu nego nešto što će ostati, da sutra pjesme Zemljo moja, vječna i jedina ili Domovina budu nešto što muzički oslikava našu domovinu, jer je to nešto što je bezuvjetno poklonjeno domovini.”

Svima nama, kaže, znači ova zemlja, kakva god ona bila, sa svim svojim nedostacima i vrlinama. Ali, došli smo u situaciju da, osim sevdalinke, kulturološki autentično nemamo šta ponuditi. “Jednom sam se zapitao šta to mene muzički veže za ovu zemlju, šta to meni ledi krv u žilama. Ništa. Imamo Šehidski rastanak, to je monumentalna kompozicija, ali nemamo ništa drugo”, kaže Emir, dodajući kako je Adela, kada je riječ o patriotskim pjesmama, beskrajno inspirirana.

“Kad je trebala napisati tekst za pjesmu Zemljo moja, ona je napisala tekst koji je ‘književno djelo’, na kraju je bio i jedan dio koji se recitira. Ako je za zemlju, onda mora biti intimno i jednostavno. Meni je to asocijacija na staru majku koja sjedi na verandi, pije kahvu, a oko nje stare bosanske kuće, kakvu je moja porodica nekada imala, one s ćerpičem i šadrvanima. Moja nena uvijek je pila kahvu na verandi, tu je bio uvijek domaći prženi šećer, sofra… Kad sam joj to rekao, nastao je stih stara majka djecu čekala / mudre misli njima zborila, i to je zaista ova zemlja. Tekst je intiman, zato ovo možda vrijedi, nije suhoparno, zaista je iskreno. Vraćala je tekst, popravljala, a onda je napisala potpuno novi tekst koji je izašao iz nje u jednom dahu.”

Adelu sve asocira na Bosnu, i to je pokreće. “Ja sam onaj tip koji ljubi asfalt kad ode iz države i kad se vraća. Mogla sam i ja otići kao i mnogi. Nije ova država lahka za život, ali i studenti iz Njemačke idu u Francusku da studiraju, traže nešto bolje. Insan ne može pobjeći od sebe, možeš samo ponijeti dio sebe. Ne treba bježati, treba rješavati probleme, treba ovdje najbolje što možeš raditi svoj posao. Možda bi nam, kada se ne bismo predavali olahko, bilo bolje. Sve države su lijepe i treba putovati, ali ono što ti osjećaš kad si u svom, na svom, kad ponosno kažeš: Ovo je moje, ja sam odavde, mene to inspirira. Mogla bih ovako pisati, mislim, 25.000 tekstova jer uvijek imam inspiraciju, volju i želju da ljude podsjetim: Ti si Bosanac i Hercegovac, okreni se malo, shvati gdje si, promijeni ako ti se ne sviđa, uradi nešto.”

Proces stvaranja patriotskih domoljubnih pjesama će trajati, to je počelo prošle godine i trajat će barem još pet godina dok ne zaokruže cjelinu. “Mi smo mala ekipa, a nudimo puno. Da se još pet ekipica angažira, imali bismo za pet godina performans. Ali, znate šta je najbitnije, najbitnije je da se vladajuće strukture uključe u to, jer ljubav je jedno, ali muzičari ipak moraju od nečega da žive. Meni je fascinantno kako je gradonačelnik Sarajeva Abdulah Skaka za obje pjesme dao punu podršku, a uopće se ne stvara privid da vlast stoji iza toga, oni sebe nigdje nisu spomenuli, a znate da naši političari vole sebe da ističu, ali u ovom je slučaju bilo drugačije – ovo je za državu, a država je iznad svega. Pjesma koju smo uradili za Dan državnosti poklon je gradu Sarajevu”, priča nam Emir.

Dvije pjesme koje potpisuju Adela i Emir muzičke su poeme, trude se, kako ističu, da to što rade ima jaku kulturološku pozadinu, da ima kvalitet, da narod čuje kako bi možda mogla klasika da zvuči, ali i da ima komercijalne osobine. “Zanimljivo je što su pjesme napravljene kao priča, da ih nekako ponosno doživimo šuteći, jer ja nas Bosance doživljavam kao ponosne ljude koji kriju svoje emocije, tako smo naučeni od djetinjstva”, završava Adela. “Onda smo mi drčni, karakterni, jaki. Možda nam je zato i himna bez teksta, mi je šuteći odstojimo, vjerovatno bismo je odšutjeli i da ima tekst, jer ne znamo mi naglas izraziti ono što osjećamo.”

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!