Mi nećemo podvijati rep zbog Svetlane Cenić

Nekadašnji komandant 7. muslimanske brigade Šerif Patković danas je predsjedavajući Koordinacije boračke organizacije Armije RBiH, koja okuplja Savez dobitnika najvećih ratnih priznanja, Savez demobilisanih boraca u FBiH, organizaciju Porodica šehida i poginulih boraca i Savez ratnih vojnih invalida. Aktivan je u upravnim odborima fondacija za pravnu pomoć borcima Armije RBiH i za stambeno zbrinjavanje boračke populacije u FBiH. S komandantom smo razgovarali povodom oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali i reakcije koju je uputio ispred koordinacije koju vodi na, za borce, neprihvatljivo imenovanje Svetlane Cenić na poziciju predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma

STAV: Jeste li očekivali ovakvu presudu za komandanta odbrane Srebrenice Nasera Orića i koliko je u odbrani pomogla Fondacija za pravnu pomoć optuženim pripadnicima Armije RBiH?

PATKOVIĆ: Mi smo napravili Fondaciju za pravnu pomoć, koja pomaže svim osumnjičenim i optuženim pripadnicima Armije RBiH. Ona je osnovana prije dvije godine, negdje otprilike u vrijeme kada je Naser Orić bio uhapšen u Švicarskoj. Prvenstveno, bili smo sigurni i uvjereni u njegovu nevinost, ali, znajući i poučeni iskustvom svega onoga što se dešava na prostoru Bosne i Hercegovine, postojala je određena zebnja da ne dođe do komplikacija u smislu da presuda ne bude oslikala stvarno stanje. Prvenstveno nam je drago da je ona iskazala ono što mi svi znamo u BiH koji smo bili na strani istine i pravde, i onda i dan danas, a to je da je potpuno nevin. Nažalost, čovjek je bio u situaciji da se ponovo bori. Mi smo tu bili na usluzi i drago nam je da smo uspjeli zajedničkim snagama da dokažemo šta je istina. Očekivali smo žestoku reakciju i kampanju od strane Dodika koji sebe smatra najvećim Srbinom na svijetu, pa službenog Beograda, i na kraju porodica koje su bile taj dan pred Sudom BiH. Ispada da od raznih kampanja koje se protiv nas vode nemamo vremena ni da se radujemo. Međutim, drago mi je zbog Bosne i Hercegovine i zbog pravde da je donesena presuda onakva kakva jeste, istinita i oslobađajuća za Nasera Orića.

STAV: Srpski političari napadaju i osporavaju pravne institucije države zbog oslobađajuće presude Naseru Oriću, ali kada je optužen general Sakib Mahmuljin, Bošnjaci nisu dovodili u pitanje sud i tužilaštvo, nego su razmišljali o pružanju pravne pomoći. S bošnjačke strane, dakle, pristupa se legalistički?

PATKOVIĆ: Nama je u svemu najbitnije da temelj naše borbe, a to je odbrana Bosne i Hercegovine od agresije, ne smije biti podrivana ni na koji način. U okviru toga, mi smo kao legalisti znali šta treba uraditi i ka tome smo sve vrijeme išli. Ono što želim istaći jeste da našom Fondacijom ne želimo pomoći isključivo osumnjičene i optužene, jer za njih znamo da su nevini. Mi smo željeli da djelujemo jer vidimo da država nije u stanju da odgovori potrebnim kapacitetom na sve ono što se dešava i što se dešavalo. Znamo da će djelovanje Haškog tribunala vrlo brzo prestati. Postavlja se danas pitanje gdje bismo bili mi kada je u pitanju procesuiranje ratnih zločina da nije bilo Haškog tribunala. S te strane ne možemo biti nezadovoljni i moramo izraziti zadovoljstvo prvenstveno međunarodnoj zajednici, koja je to prepoznala, kao i svim humanistima koji su na različite načine pomogli rad tih institucija. Mi znamo da je optužnica Sakibu Mahmuljinu stvar od strateškog značaja za agresore. Oni su optužnicu potakli iz Beograda prvenstveno. Ovdje se Srbija stavlja ponovo u ulogu agresora provodeći drugi oblik agresije na BiH. Ona, zapravo, nikad nije ni prestala. Moje je stajalište tu jasno. Nad Bosnom i Hercegovinom je uz pomoć unutarnjih neprijatelja poslije rata izvršena potpuna ideološka agresija, informativno-medijska agresija i blokada svih istina. Izvršena je agresija na način da nismo mogli osigurati mogućnost našoj omladini i djeci da uče kroz činjenično stanje iz perioda od 1992. do 1995. godine. Ovdje mislim prvenstveno na historiju Bošnjaka kao jedinog naroda u BiH koji nema rezervnu državu, ali ne isključujem nebošnjake koji BiH doživljavaju kao svoju državu. Mi nedvojbeno imamo takve ljude, ali njih je, nažalost, jako malo zbog raznih pritisaka i propaganda sa strane.

Naša Fondacija zapravo je odgovor na tu trajnu agresiju. Mi smo legalna i legalistička organizacija u kojoj se organiziramo na način da svi mi koji primamo invalidninu dajemo po jednu marku mjesečno. Od tada na ovaj način pomažemo naše suborce, ne očekujući da to rade neke institucije. Ne živimo više u toj vrsti iluzija. Konačno smo shvatili da u različitim službama BiH, u njezinim institucijama, imamo neprijatelje Bosne i Hercegovine. Očito je i svima jasno da agresija još traje, a samo su oblici agresije ti koji se mijenjaju. Postoji definicija: rat je nastavak politike oružanim sredstvima. Ovo je sada nastavak rata političkim, ideološkim i svim drugim sredstvima. Dvadeset godina nakon rata pogled na agresiju malo je zastrašujući kada je u pitanju pozicija mišljenja i stava Bošnjaka. Vidimo da je jako puno Bošnjaka poraženo i da su doživjeli situaciju gdje nisu u stanju da se odrede prema nekim temeljnim vrijednostima. Mi znamo da pravda nikad neće biti zadovoljena na ovome svijetu, ali mi želimo ovom Fondacijom i u budućnosti stvarati preduvjete za pripremanje i arhiviranje određenih dokumenata i građe koji su od velikog značaja za BiH.

STAV: Kakvu vrstu povratnih informacija dobijate od ljudi koji pomažu vašu Fondaciju? Koliko su patriote koje okupljate spremni finansijski pomagati sredstva za odbranu Nasera Orića i Sakiba Mahmuljina?

PATKOVIĆ: Mislim da odgovor leži u nama samima. Koliko mi budemo dobro radili, toliko će nas ljudi prepoznavati u pozitivnom smislu. Nismo očekivali basnoslovne iznose. Mi želimo Fondaciju graditi i izgrađivati zajedničkim snagama. Imamo i imat ćemo u budućnosti potrebu da veliki broj naših ljudi shvati vrijednost Fondacije. Važnije nam je da skupimo 40 hiljada KM od 40 hiljada RVI, nego da ih dobijemo od jednog privatnika ili jedne državne institucije. To nam je primarni cilj, odnosno, da tih 40 hiljada boraca vjeruju da je ta njihova marka otišla u pravom smjeru i da je utrošena na pravi način. To su ciljevi i strategija Fondacije. Mi moramo naći mehanizme vraćanja povjerenja naših boraca. Ljudi su izgubili povjerenje u ovakve projekte zbog širenja različitih laži.

STAV: Reagirali ste ispred boračkih udruženja koje predstavljate na imenovanje Svetlane Cenić na mjesto predsjednice Nadzornog odbora BH Telecoma. Jedna novinarka, inače medijska uzdanica malih opozicijskih stranaka, piše da se to radi u ime SDA, i to zato jer imenovana Srpkinja i jer ju je kandidirao SBB. Čini se da se namjerno izostavlja Cenićkina ratna prošlost i njene ratne “zasluge” u kabinetima ratnih zločinaca?

PATKOVIĆ: Mi imamo želju da obnovimo neke društvene vrijednosti i smatramo da preduzeće koje je u potrebi da unaprjeđuje svoj poslovni rad prvenstveno zaslužuje angažman stručnih, sposobnih i perspektivnih mladih ljudi, djece naših heroja koji su položili živote za Bosnu i Hercegovinu. Znam da imamo takvih stručnih kadrova koji neizmjerno vole ovu zemlju i paradoksalno je da prijedlog imenovanja Cenićke dolazi od onih koji su pričali da žele kroz “grande koaliciju” osnažiti ovu zemlju. Ali, mi nismo prozvali samo predlagača, dakle SBB, nego čitavu Vladu Federacije BiH u punom kapacitetu. U pravilu se vadi iz konteksta i potom se lijepe etikete kakve odgovaraju pojedincima iz politike. Naša je reakcija u ime morala i ljudi koji su krvarili za ovu zemlju, a ne u ime politike. Vlada se mora izvući iz pozicije uvrtanja ruku od strane SBB-a i poništiti ovu nemoralnu odluku. Apsurd je da Cenićka uopće može dokučiti javni sektor i biti plaćana iz njega. Mi nismo tako rekli i nemamo problem s time što je ona Srpkinja, kako neki žele predstaviti, imamo problem njenog sudjelovanja u agresiji na BiH. Ono što je ona radila za vrijeme agresije na BiH toliko je nemoralno da se ničim ne može oprati, pogotovo što kod nje postoji izostanak kajanja u vezi s njenom ratnom ulogom kao i lažnim svjedočenjem u Hagu. Neka Cenićka svoje velike ideje, one ekonomske, nezavisne i nevladine, kao i svake druge koje vuče u repovima od devedesetih, analizira u svojoj mahali. Davno sam čitao knjigu Franje Tuđmana Velike ideje, mali narodi. Ma dosta više tih njihovih velikih ideja, neka ostave više ovog malog čovjeka da živi u miru i rahatluku. To je naša vrlo jednostavna i iskrena poruka Vladi Federacije BiH u vezi s imenovanjem Svetlane Cenić. To je sipanje soli na rane koje imamo, ali i na državu jer Vlada Federacije BiH državna je institucija. Nemojte više da si ovakve stvari dozvoljavamo, da neko vrši pritisak i uvrće ruke jer znam neke ljude iz Vlade i siguran sam da ovo ne podržavaju. Pojedini se prodaju, to znamo, a i ja sam znao da ću biti izložen kritikama zbog reakcije, ali na to sam bio spreman. Mi ćemo istrajati u tome da je ovo pogreška i da se ona mora ispraviti i očekujemo da se na novoj sjednici donese nova odluka o imenovanju druge osobe. Za nas je ovo i direktni atak na Bosnu i Hercegovinu jer ljudi koji su se u prošlosti dokazali kao neprijatelji države sada trebaju dobro živjeti na njenim jaslama. Ma, ne može to tako! I znate, ja ne vodim organizaciju ptičara, nego organizaciju koja je krvlju branila temelje Bosne i Hercegovine i ne pada nam napamet da podvijamo rep.

 STAV: Ministar za boračka pitanja Salko Bukvarević vjerovatno shvata poziciju iz koje ste reagirali. Kakvog je on stajališta, jeste li komunicirali?

PATKOVIĆ: Naravno da shvata. Prvo što sam ga pitao bilo je: “Kako si glasao?” No, on nije bio na toj sjednici i izražava nezadovoljstvo i protiv je tog imenovanja. Nadam se da će njegov stav slijediti čitava Vlada te na tu poziciju imenovati osobu koja to zaslužuje po svim svojim i moralnim i stručnim kvalitetama.

STAV: Nedavno je Mreža za izgradnju mira osporavala postavljanje uništenog agresorskog tenka kao spomenik odredu jedinice MUP-a BiH “Bosna” pred sarajevskom gimnazijom. Kako može sjećanje na antifašističku borbu Armije RBiH slati bilo kome lošu poruku i širiti mržnju među omladinom?

PATKOVIĆ: Ljudi koji su protiv toga ne shvataju da su saučesnici u agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Sve dok ne razdvojimo istinu i laž, živjet ćemo u problemima. Sve dok ljudi u Bosni i Hercegovini ne shvate da budućnost, opstanak, sreća i zadovoljstvo svih njezinih građana zavise od spoznavanja istine, a istina o BiH od 1992. godine mora da se ponavlja i uči u školama, napretka neće biti. Mi moramo to ostvariti zbog djece koja danas idu u škole kako bi znali istinu o tome šta se dešavalo tokom agresije na BiH. Nažalost, u udžbenicima to ne stoji. Postavljanje spomenika kod Druge gimnazije oblik je naše borbe za istinu, a oni koji se tome protive njeni su otvoreni protivnici i oni žele da svi mi živimo u lažima. To je iskaz onih koji bi željeli da učenicima ispred škole, umjesto tenka, postavimo apstraktnu umjetnost u duginim bojama pa da im to predstavimo kao vrijednost. Oni ne žele da postave simbol istine, oni žele laž. Odred “Bosna” borio se u ratu da sačuva taj objekt kako bi djeca imala gdje ići u školu, a sada, kada žele svoju borbu obilježiti, to nekome smeta.

STAV: Pomaže li vaša Fondacija za rješavanje stambenih pitanja boračke populacije, a ona je pod federalnim ministarstvom, i hrvatskoj boračkoj populaciji?

PATKOVIĆ: Da. U omjeru 70% pripadnici Armije RBiH, 30% HVO. Ako Vlada Federacije pomaže naše borce, neka pomaže i njihove, i mi nemamo ništa protiv. Nama treba pravda, ali nam ne treba da pomažemo zločince. Ni nama nije dobro da osudimo bilo koga prije presude. Nama je dobro i korisno da učinimo sve da dođemo do pravde. Mnogo je Bošnjaka koji nisu željeli svjedočiti, a trebali su i morali su. To im je bila obaveza. Da se moglo nešto naložiti zakonom u BiH, ja bih naložio svjedočenje za ratna dešavanja. Da smo svjedočili o tome, ne bismo danas imali problem postavljanja tenka kod Druge gimnazije.

STAV: Što je uzrok tome da nisu željeli svjedočiti?

PATKOVIĆ: Naše su Bošnjake ubijali jer su Bošnjaci, a da oni sami nisu ni znali ko su. Danas, kada smo vratili ime, neki i dalje pokušavaju na sve načine da nas osporavaju. Taj naš Bošnjak i danas se skriva i svakako naziva u podsvjesnoj nadi da neće biti ubijen, obješen, spaljen, protjeran i obespravljen. To je odbrambeni mehanizam. U ratu su Bošnjake ubijali i protjerivali, poslije rata su ih dezinformirali i dezorijentirali. Sada stoje na raskrsnici. U kojem god pravcu da krenu, drugi im dođu i kažu: Nemoj to, tebi treba ovo. I onda se Bošnjaci vrte ukrug i misle da je rješenje da nekoga upitaju: “A mogu li se ja tebi priključiti?” Ali, nama historijsko iskustvo govori da je ta vrsta identifikacije u biti nacionalna asimilacija, ili je možda bolje reći opasna infekcija.

STAV: Čime ste zadovoljni, a što još treba urediti nabolje kada govorimo o pravima boračke populacije?

PATKOVIĆ: Želim se zahvaliti svim ljudima koji su do sada podržali prava i žrtvu koju su borci Armije RBiH podnijeli za odbranu države. Oni nisu zidovi države, oni su temelj države. Izdvajanja za osiguravanje tih prava velika su i mi imamo preko 90 hiljada korisnika boračko-invalidske zaštite po različitim osnovama. Neko će reći da među njima ima veliki broj lažnih, ali uz sve to može biti oko 5%, što govori o silini žrtve koju smo podnijeli i brutalnosti agresije. I to je jedna zamjena teza kada počnemo baljezgati o lažnima, a ne o onom što jeste stvarno. Invalid je invalid, i on nema ruku i nogu. Evo, završena je revizija skoro u potpunosti i ništa se nije smanjio broj. Ono što je bivši ministar Helez na velika zvona zvonio pokazalo se da nije tačno. Kada bismo uporedili, više smo potrošili za timove nego što smo uštedili. To je činjenica, to je istina, sviđala se nekome ili ne. Uz to, nemoralno je bilo da borca u kolicima voziš na reviziju. Hvala Bogu da se s time prestalo i da neće više biti revizije invalida, barem dok sam ja predsjednik koordinacije. Što se tiče naše reorganizacije, mi smo ponudili i zajedno s Vladom usaglasili prijedlog teksta zakona o boračkom organiziranju. Hoćemo da budemo i mislimo da trebamo biti udruženja od posebnog društvenog interesa i da ne možemo biti niti registrirani niti oblikovani kao udruženje ptičara, jer danas je zakon takav da tri čovjeka koja su provela sve vrijeme rata u Njemačkoj mogu bez ikakvih problema u BiH normativno i pravno registrirati udruženje boraca, i ne treba ni uvjerenje da su bili borci. Završen je nacrt i nadamo se da će ga Zastupnički dom Parlamenta Federacije i Dom naroda usvojiti.

Treba se pokrenuti pitanje kome su dodijeljeni vojni stanovi. Naselje Breka, tu vojna imovina još nije uknjižena. Ko je tu dobio stan? Da nema tu kamara nekakvih političara i nekih tatinih i maminih sinova da su se tu uvalili, o tome mi hoćemo da pričamo. Da nam trebaju registri jedinica pretočeni u ministarstvu, da. Da treba istjerati one koji su prijavljeni da su učestvovali u odbrani, a faktički nisu, da. Apsolutno. Ali to treba institucionalizirati. Ne mogu ja na ulici reći nekome da je bio u odbrani ili ne. Ne možemo mi očekivati da je borac iz Srebrenice ponio svoj registar. Pitam se ja sad kako ćemo mi njih evidentirati. Morali smo tu upotrijebiti druga sredstva ovdje gdje bi ljudi svjedočili za druge ljude da su bili borci. To je kompleksno pitanje. Od ovog neko napravi političku priču. Mi smo s Vladom dogovorili strategiju u narednih pet godina.

Nema umanjenja pozicije izdvajanja iz budžeta za borce. Kako se smanjuje broj korisnika, povećava se ostatak sredstava da se riješe neka druga pitanja. Ko se bavi ekonomijom to razumije. Jedanaest milijardi KM do sada je izdvojeno iz federalnog budžeta samo po osnovu dva prava: lična i porodična invalidnina, odnosno, zato što vam je neko poginuo, ili zato što nemate dio tijela. Paradoksalno zvuči, ali, ukupan dug Bosne i Hercegovine jeste 12,5 milijardi KM, unutrašnji i vanjski. Federacija 7,5, a ovamo imamo 11 milijardi. Ali, to je taj dio tužbe protiv Srbije. To je to što nam je trebao donijeti Vučić i nadoknaditi. To je ono što mi kao borci očekujemo od njega. Nemoj mi, molim te, ovdje dolaziti s ispraznim pričama o miru. Ti si mi i danas dužan i zbog tvoje agresije svaki mjesec moram platiti, a dolaziš mi tu i pozivaš na mir, suživot, toleranciju, izjavljuješ ljubav i toplinu. Nema ništa od toga, jer ti ustvari hoćeš da negiraš dug koji imaš prema ovoj zemlji i ovom narodu. Ovdje govorimo o samo jednom pravu, a šta je s hiljadama drugih prava? Gdje su vjerski, infrastrukturni i drugi objekti? I onda on dolazi ovdje da priča kojekakve nebuloze. To je taj dio istine o Bosni koji se nikada ne smije zanemariti.

Ratna kafe kuharica priča priče da je neko negdje imao nekakvu vreću zlata

Za vrijeme rata u Turskoj sam susreo nanu Halidu, majku predsjednika Bakira Izetbegovića. Donijela mi je tri para čarapa i rekla: “De, sine Šerife, ponesi ovo našim vojnicima.” I danas mi suze krenu kada se toga sjetim, a onda u medijima pročitate gomilu gluposti o “vrećama zlata”, izmišljenim “zlatnim kašikama” i stvarima koje ljudi koji su nas vodili kroz izuzetno teška vremena nikada nisu uradili, niti su bili u stanju da to urade. Jedan dan odbrane Bosne i Hercegovine koštao je oko milion KM. To je bilo samo za osnovne potrebe Armije BiH. Neki naši ljudi ne shvataju da je u tom vremenu međunarodne blokade uvoza oružja u našu zemlju trebalo osigurati da to sve funkcionira. Iz tog su lažnjaci, da ih tako nazovemo, kontinuirano gubeći ljudska obilježja, počeli da proizvode laži. One i danas djeluju. Neki koji su bili u kuhinjama za vrijeme rata danas žele da ispričaju veliku priču o Bosni i Hercegovini. Ratna kuharica kahvi priča priče da je neko negdje imao nekakvu vreću zlata, priča to za one koji su se borili za vraćanje historijskih vrijednosti bošnjačkom narodu. To je zapravo ta agresija koja nije prestala. To su ti fikreti abdići koji djeluju nakon devedesetih i žele da Bosnu i Hercegovinu svedu na sebi svojstven findžan kahve.

 

PROČITAJTE I...

Cerić je danas posve potrošen, osim što nas podsjeća na prošle političke procese, a na njih smo dužni upozoriti. Naime, kako je uopće Cerić došao u priliku da iz vjerske pozicije krene u pohod na nacionalno-političke visine? Ovaj fenomen indirektno je povezan s jednim novokonstruiranim mitom, bez obzira dolazio iz usta Fahrudina Radončića ili notornog Envera Kazaza, o tome da je Sulejman Tihić navodno bio sekularno i proevropski orijentiran za razliku od Alije Izetbegovića i Bakira Izetbegovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!