MESS 2018: Može li teatar otvoriti zatvoreni svijet

MESS, koji je na inicijativu Jurislava Korenića osnovan u Sarajevu 1960. godine pod nazivom Festival malih eksperimentalnih scena Jugoslavije, svake godine ponovo izrasta, ne nužno bolji, ali uvijek drugačiji i nikada bez nade. A 2018. godine svoju će tradiciju nastaviti s 23 predstave iz 17 država i s četiri kontinenta, uz učešće 500 umjetnika i umjetnica.

S predstavom argentinske režiserke i koreografkinje Constanze Macras, a u izvedbi plesne kompanije “Dorky Park” iz Berlina, u Narodnom pozorištu u Sarajevu otvoreno je 58. MESS‑ovo izdanje koje će pod motom “Otvoreni za sve” pokušati otvoriti prozor u gotovo nikada zatvorenijem svijetu i barem na trenutak skrenuti pogled svoje publike na stvarnost u kojoj živi, a koja je ispunjena migracijskim krizama, islamofobijom, homofobijom, rasizmom, antisemitizmom i neograničenom mržnjom prema drugom i drugačijem.

Predstavi koja također nosi naziv Otvoreni za sve prethodio je nastup violončelistice Belme Alić i njena izvedba kompozicije mađarsko-jevrejskog kompozitora Györgya Ligetija, posvećena izbjeglicama i svim obespravljenim. “Večeras 58. put podižemo zavjesu od okrutne zbilje, nacionalne retorike, mržnje prema drugom i drugačijem i otvaramo prostor za umjetničku slobodu”, kazala je Una Bejtović u ime cijelog MESS-ovog tima, a MESS je otvorenim proglasila glumica Vanesa Berbo.

Predstava Otvoreni za sve nudi teatarski odgovor na svijet današnjice koji obiluje migracijskim krizama, a u kojoj ljudi, prisiljeni da napuste svoje domove u potrazi za boljim životom, nisu napušteni. Režiserka Macras bavi se u ovom ostvarenju, nastalom u njemačkoj produkciji, životom Roma u Evropi, gradeći njihov svijet uz pomoć jezika muzike i plesa svojstvenih upravo ovom narodu, sjedinjujući tragično i komično, te time gledaoce poziva na dinamično, razigrano i dramatično teatarsko putovanje ispunjeno predrasudama, klišejima, siromaštvom i nasiljem.

Osim što uz pomoć dokumentarnog materijala s ličnim ispovijestima pojedinaca donosi realistički uvid u stagnaciju zajednica Roma u Evropi, predstava Otvoreni za sve na scenu poziva i autentičnu raskoš folklorne tradicije romskog naroda sa zanimljivim vizualnim, muzičkim i koreografskim rješenjima, a koju je režiserka Macras istraživala od 2010. godine boraveći u Mađarskoj, Češkoj i Slovačkoj.

Ova predstava poslužit će kao teatarski dokaz da vjerovatno ne postoji niti jedan narod u svijetu koji je toliko odbacivan u stvarnosti, a više prihvaćan na umjetničkoj sceni od evropskih Roma. Još od 14. stoljeća, od kada su stigli u Evropu, nalaze se na margini društva svih evropskih zemalja i predstavljaju ogledalo za ostale narode koji uporno bježe od te tragičnosti odraza i odbijaju bilo kakvo poistovjećivanje sa značenjem riječi Cigan, ne shvatajući da time odbijaju biti čovjekom (izvorni značenje riječi “Cigan” je “čovjek”), dok, kroz ples i muziku, istovremeno prihvataju radosnu i razigranu stranu ovog naroda. Zanimljivo je da pitanja kao što su “Vi se rijetko perete?”, “Imate li vi pisani jezik?”, “Ne mijenjate odjeću?” Romima upućuje Kineskinja na proputovanju. Ona, kao simbol za turistu, metaforički predstavlja cijeli svijet koji konstantno istražuje, napreduje, proučava, ali koji se još nije odrekao animoziteta prema drugom i drugačijem.

S jedne strane, predstava Otvoreni za sve posjeduje univerzalno simboličko značenje koje se odnosi na prognanost umjetnika kao vječitih nomada koji uporno pokušavaju svijet učini boljim, dok se istovremeno bore s njim, a s druge definira značenje pojma “otvoren”, koji je imanentan ljudskom biću, a o kojem stanovnici Bosne i Hercegovine sa svojom ratnom prošlošću imaju i empirijsku spoznaju.

U konačnici, ovo je predstava koja, uz pomoć Roma kao vječitih nomada, a prirodom predodređenih na slobodu, dekonstruira i taj pojam, izgubljen u apsurdnosti predrasuda koje jednako ograničavaju i onog kojem su upućene i onoga koji ih upućuje. “Željeli smo prikazati kako Romi danas žive, bez romantiziranja i klišeiziranja njihovog života. Vrlo je bitno da se predstava nastala 2012. godine izvodi i danas u trenutku velike migrantske krize i veoma sličnog ksenofobnog odnosa svijeta prema migrantima”, kazala je Macras prije izvedbe, zaključujući kako je cilj predstave odgovoriti i na licemjerje koje apsolutno vlada u današnjem svijetu.

Istog dana u Sarajevskom ratnom teatru izveden je performans Deveta ljubljanskog kolektiva Via Negativa. Riječ je ostvarenju u kojem petero nagih glumaca istražuju animalno u čovjeku, njegove ostatke koji ga vezuju ili razlikuju od animalnih predaka. Posredstvom Devete simfonije Ludwiga van Bethoweena, kao jednog od najvećih muzičkih dostignuća civilizacije, te osvrćući se na političko-društvene “izume” modernog doba kao što su komunizam i fašizam, ova predstava postavlja pitanje da li je čovjek uspio prerasti životinju ili je nakon svega preživljenog, ali i brzine s kojom se razvija svijet, ostao tek uplašena zvijer.

Ova predstava, kao i ona na otvorenju, potvrđuje centralnu temu 58. MESS-a, definira beskonačan broj oblika pojmova “otvorenosti” i “slobode” te nagovještava raznolikost i u formi i u sadržaju još jednog izdanja ove iznimno referentne međunarodne teatarske forme.

MESS, koji je na inicijativu Jurislava Korenića osnovan u Sarajevu 1960. godine pod nazivom Festival malih eksperimentalnih scena Jugoslavije, svake godine ponovo izrasta, ne nužno bolji, ali uvijek drugačiji i nikada bez nade. A 2018. godine svoju će tradiciju nastaviti s 23 predstave iz 17 država i s četiri kontinenta, uz učešće 500 umjetnika i umjetnica.

PROČITAJTE I...

UNESCO je 17. decembar uzeo kao spomendan Mevlane Dželaludina Rumija, velikana svijeta, koji se kao svečanost od 1955. obilježava u Konyi, ali i u Parizu. Predratna Mevlevijska tekija Nadmlini, Katedra Mesnevije i akademija “Šebi-arus” tri su mevlevijske adrese iz Sarajeva u imeniku UNESCO-a. Ova svečanost, akademija, spomendan, što su sve nazivi za “Šebi-arus”, od velikog je značaja za našu opću nauku i kulturu. “Šebi-arus” znači “Nevjestina noć” (to je datum preseljenja Mevlane Dželaluddina Rumija: 17. decembar 1273. godine), a tako se zove i Gazel o smrti, koji se svake godine kazuje / recitira na ovoj svečanosti

Ovo je film o dvanaestogodišnjoj Riječanki Nini, koja se u današnjoj Hrvatskoj, toliko godina poslije rata, i dalje stidi i plaši biti Srpkinja. Rođena 2001. godine, ona u filmu kaže da zna dan kada je spoznala da je Srpkinja te da je plakala i pokušavala dokazati da to nije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!