Medijska okupacija u hiljadu slika

Maratonski sudski proces, veliki broj uočenih nepravilnosti tokom istrage, oslobađajuća presuda za osobe koje je Tužilaštvo teretilo..., sve to budi opravdane sumnje da je nešto ozbiljno truhlo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo i da otac ubijenog Dženana potpuno ispravno sumnja u transparentan rad Tužilaštva.

Nakon izvjesnog zatišja, najvjerovatnije uzrokovanim godišnjim odmorima, ovih smo dana opet mogli posvjedočiti razmjerima medijske okupacije u kojoj se nalazimo, i to upravo kroz posmatranje kako funkcionira ono što se kod nas naziva javnošću. Jer, da ponovimo, onoliko koliko nemamo autentičnu medijsku scenu, toliko nemamo ni autentičnu javnost.

Kod nas je u medijima dominantan još iz komunizma naslijeđeni zatvoreni i samodovoljni propagandni sistem koji ne prati i ne komentira društvena kretanja, nego sam zadaje prioritete, podešava akciju i reakciju, istovremeno izvodi predstavu, ali i glumi publiku koja nagrađuje aplauzom ili kažnjava zvižducima, tako da na odabranim temama po zadatku skandalizira “javnost”, tj. samog sebe, sve do kulminacije i krešenda izazivanja istinske javne histerije, dok s druge strane sasvim svjesno određene teme ignorira i gura na margine.

Tim sistemom upravljaju politizirane ideološke manjine koje stvaraju nevjerovatnu kakofoniju u vezi s temama koje su im bitne, ali i zaglušujuću tišinu u vezi s onim što misle da je oportuno izbjegavati. Sve je strašnije time što je nakon rata takav sistem, umjesto da je srušen, ustvari dodatno ojačan desecima i stotinama miliona stranih donacija, jer je ispravno shvaćen kao odličan način za kontrolu društva.

Također, postoji i čitav sloj građana, naročito onih javno i politički angažiranih, koji nisu direktno dio te manjine, ali joj se istovremeno i dive i strahuju od nje pa je stoga ili pokušavaju privremeno kooptirati novcem, kojeg nikada nemaju dovoljno, ili naprosto šute i prilagođavaju svoje javno djelovanje tako da joj se ne zamjere. Kakvi su rezultati ovako nezdravog stanja medija, najbolje se pokazalo nedavno u vezi s dvjema temama, od kojih je jedna neprirodno gurana u centar pažnje javnosti, a obje predstavljane na potpuno neprimjeren način.

Prva je tzv. kodeks, koji je od nečega što bi trebalo zanimati isključivo studente postao bojni poklič za okupljanje svih onih koji bi, nezadovoljni demokratskim razvojem, prije svega bošnjačkog društva, htjeli vratiti točak vremena na neke vrijednosti iz prošlog sistema. Upravo je na pitanju kodeksa ova identitarno-ideološka manjina pokazala svoju preživjelu medijsku dominaciju jer joj je pošlo za rukom ne samo da nekažnjeno demonizira i javno linčuju svoje ideološke i političke neistomišljenike nego da problematizaciju kodeksa nametnu kao temu broj jedan nauštrb mnogo važnijih i po društvo opasnijih događaja kakve su opetovane prijetnje novim genocidom nad Bošnjacima.

U tome im je, naravno, uveliko pomogla i već uobičajena kukavička šutologija inače brbljivih javnih ili stranačkih ličnosti koje oko ovakvih stvari izbjegavaju konfrontaciju ili otvoreno zalaganje za bilo kakve vrijednosti, prepuštajući drugima da se žrtvuju a da oni zatim uživaju u plodovima tuđe borbe.

Druga tema, koja je neprimjereno tretirana te izuzetno maliciozno zloupotrijebljena, jeste slučaj “Dženan Memić”, tačnije neumorna borba oca ubijenog mladića da dođe do istine i pravde koju mnogi mediji i njihovi politički sponzori pokušavaju kidnapirati i iskoristiti u vlastite svrhe. Maratonski sudski proces, veliki broj uočenih nepravilnosti tokom istrage, oslobađajuća presuda za osobe koje je Tužilaštvo teretilo…, sve to budi opravdane sumnje da je nešto ozbiljno truhlo u Tužilaštvu Kantona Sarajevo i da otac ubijenog Dženana potpuno ispravno sumnja u transparentan rad Tužilaštva.

No, umjesto da se medijski fokus usmjeri ka konkretnim adresama (Tužilaštvu i VTST), te da se tematizira problematično stanje u pravosuđu u vezi s ovim konkretnim slučajem, ali i inače, pažnja se pokušava odvući na teren politike, a slučaj iskoristiti za predizbornu mobilizaciju glasača. Ovakvi pokušaji lokalne politike i njihovih medija da kidnapiraju tragične događaje u dnevnopolitičke svrhe nisu samo duboko nemoralni sami po sebi, oni su izuzetno štetni upravo za onu stvar za koju tvrde da se bore. Ako se dogodi da se slučaj “Dženan Memić” kidnapira, instrumentalizira i iskoristi od lokalnih politikusa, onda treba očekivati ne samo podjelu javnog mnijenja, gubitak pažnje javnosti i slabljenje pritiska javnosti na institucije nego i gotovo sigurno ograđivanje od cijelog slučaja onih koji ga danas pokušavaju iskoristiti kao političke merdevine za dolazak na vlast.

PROČITAJTE I...

Šta, zapravo, znači cinična i besmislena, ali sve “prihvatljivija” često korištena usporedba Sarajeva s Teheranom? Znači mnogo toga kontradiktornog. Neovisno od toga, već je prešla iz okvira političke i društvene zloupotrebe u ulični žargon, šireći se dalje. Pored ostalog, ovdje pojašnjavamo zašto baš Teheran u takvim komparacijama, a ne neki drugi bliskoistočni grad

Muhamed Tajib Okić utemeljitelj je prvog teološkog fakulteta u Republici Turskoj 1949. godine na kojem je na početku bio predavač na gotovo svim predmetima. On je islamu u Turskoj vratio akademski dignitet. Razgovarali smo s troje bošnjačkih studenata u Turskoj koji, pored turskog jezika, uče i studiraju na arapskom jeziku, što im otvara višestruko veće mogućnosti u akademskom napredovanju i zaposlenju

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!