Majka Habiba

Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van

Moja negdašnja komšinica Habiba ničim se, naizgled i za neupućene, nije posebno isticala, a istodobno, ponajprije za nas koji smo je dobro poznavali, bila je posebna u svemu.

Dok gledam kroz prozor kako, nošen snažnim, ledenim vjetrom, dijagonalno sipa oštri i sitni snijeg zvani ljutac, a jednog takvog zimskog dana, kao preslikanog, ispratili smo Habibu na drugi svijet, i dok razmišljam o toj čudesno dobrohotnoj ženi koja me je beskrajno voljela i kojoj sam, kao vlastitoj majci, uzvraćao ništa manjom ljubavlju i poštovanjem, katkad pomislim, pristrano dakako, kako je ljubav cijelog svijeta obitavala u srcu te krhke, sićušne i nenametljive žene. Riječju, njena je ljubav prema svemu stvorenom bila skoro pa nestvarna.

Svake večeri i po svakakvom vremenu odnosila je i ostavljala hranu na tačno određenim mjestima, pticama, mačkama i psima lutalicama. Ponekad bi u povratku, a na užas i burno negodovanje njenog ne baš tako dobrohotnog muža, u naručju kući donosila povrijeđenog psa ili mačku. Životinju bi nahranila, pružila najnužniju pomoć i njegu, potom odnosila do veterinara, vraćala je kući, zadržavala i njegovala onoliko koliko je potrebno do potpunog oporavka, i, na koncu, puštala van.

Jednom, vraćajući se odnekud, na pločniku je ugledala mlađeg muškarca koji je nemoćno ležao, mumlao nešto i bezuspješno pokušavao pridići se. Bio je trešten pijan, ali ukusno i otmjeno odjeven. Habiba mu je prišla, postavila nekoliko pitanja na koja je dobila nesuvisle i nerazumljive odgovore, onako krhka pomogla mu da se pridigne i povela ga kući, a, nije teško pogoditi, na sveopći užas i gromoglasno negodovanje njenog muža koji joj je, prije no što će demonstrativno izjuriti iz kuće, izredao sve po spisku i priprijetio razvodom.

Habiba, pak, tome nije pridavala nikakvu pažnju. Poslužila je neznanca kiselom čorbom i kahvom, rastrijeznila ga koliko-toliko, dala mu čistu odjeću i rublje, odvela do kupatila, ostavila ga da se sam okupa ili barem pokuša okupati, jer ona to nije mogla niti htjela, a zatim je neznanog joj čovjeka dovela do kreveta i polegla kao malo, bespomoćno dijete. Umah je zaspao.

Narednog jutra, neznanac je, njegovo ime za priču nije bitno, ispričao Habibi šta mu se desilo prethodnog dana. U najkraćem: zvanično se razveo od žene koju je silno volio, ali ne i ona njega, razvod mu je preteško pao, pa je bol i tugu pokušao utopiti u alkoholu.

Tokom vremena su postali prijatelji, čak i više od toga: neznanac je u Habibi našao majčinsku figuru. A kad je Habibin muž doznao da je neznanac pravnik po zanimanju, uspješan u svom poslu i, uopće, čovjek sav na svom mjestu, prihvatio ga je i ophodio se prema njemu s uvažavanjem.

Habiba je i na mene mnogo utjecala, možda i ključno. Moj prvi pravi učitelj. Uostalom, i bila je učiteljica. Omiljena, naravno. I drukčija od ostalih nastavnika.

Sjećam se, ponekad bi u našim razgovorima parafrazirala izjavu čuvene i njoj omiljene historičarke Nade Klaić i naglašavala kako nikad nije učenika pitala ono što on ne zna, nego je provjeravala njegovo znanje, a budući da sam se u to vrijeme i ja spremao za nastavnički poziv, zdušno mi je, čak imperativno, sugerirala takav pedagoški pristup, prema njenom mišljenju, jedino valjan i učinkovit.

Habibe odavno nema, a sve je manje i onih koji su je dobro poznavali. Katkad posjetim njen mezar, uz Bajram obavezno. I dok gledam u njen nišan, ispran kišama i snijegom, uvijek se sjetim zapisa s jednog stećka, gnomske sentence zapravo: “Nikada mnogo ne imah, nikada ništa ne nesta, a dijelih.”

Šteta što isto to ne stoji na nišanu dobre Habibe. Jer, njen je život bio upravo takav: dijelila je i pomagala, tiho, nenametljivo, uradila ogroman posao, i još tiše otišla.

Ne može to svako. Samo odabrani. A Habiba je bila jedna od takvih.

Bog ti dao vječni rahmet, majko Habiba!

 

 

 

PROČITAJTE I...

Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova

Ulazim u Dom zdravlja. Ispred ordinacije mog porodičnog ljekara velika gužva. Ostavljam zdravstvenu knjižicu na šalteru, pronalazim slobodnu stolicu na kraju hodnika, sjedam i čekam. Pacijenti su uglavnom srednje dobi i stariji. Gledam u njihova zgasla, ispaćena lica. Svi šute, neki od njih sa šakom na čelu, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku. Dok ih gledam, razmišljam kako su, osim zdravstvene tegobe zbog koje jesu tu, kod kuće ostavili još najmanje deset takvih, možda i gorih. I da su ih tih deset kod kuće ostavljenih tegoba, ustvari, i nagnali da danas budu ovdje, šutljivi, zamišljeni, zabrinuti i netremice zagledani u imaginarnu tačku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!