Mahalska priča

Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju

 

Kroz prozor proviri Gelender nekako zagonetno veseo i zagleda se u mene kao da provjerava znam li.

Naravno da sam znao.

Nije bilo moguće ne znati.

Kad je onomad onaj kazao onome šta se zaista dogodilo kod mosta na Skenderiji, o čemu se pričalo već nekoliko dana, nastala je istinska provala zbunjenosti i ljudi više nisu mogli povezati stvari jer se ništa nije uklapalo ni s čim. Tako je Ef (sigurno mu ime počinje s F), ranije poznat po uštipcima (uštipak Ef!), a sad po tom što je vrlo primjetljiv član stranke, neprestano imenovao jednog čovjeka, kojeg mi nećemo ni spominjati, da je sve to smislio i pripremio. Kao predstavu. I dodavao, kao dokaz, da se niko ne bi tako ponašao osim ako nije obanđijan.

A ljudi? Neki su se ponašali ovako, neki onako.

Ipak, najviše je bilo onih koji su šutjeli.

Jerbo je riječ bila o basmi.

A ko bi to povjerovao.

– Jesi li čuo šta je bilo neki dan?

– Gdje ću čuti, nigdje ne izlazim.

– Složio mu neke riječi i čovjek se skinuo gol golcat i hoda onda i landara s ono muke i to je, k'o biva, neki protest. Kakav protest, jadničak, da bar ima s čim. Zar nije tako?

– Ne znam o čemu govoriš, ali pitam se je li mu bilo hladno. Sigurno mu je dokundisalo kad se na to odlučio.

– Ko ga šiša, kakve to ima veze?!

– Policija?

– Pokrilo ga i odvelo, šta bi drugo.

Priča tako ide od jednoga drugome.

– Nećeš vjerovati. Levat levata izlevatio.

– Ništa ti ja to ne razumijem.

– Razumio, ne razumio, on njega izlevati.

– U redu, levate jedan, sad ti to mene levatiš?

– Tako nekako.

Nekad su se gradovi prepoznavali po posebnim vještinama. Apartnim. I time se, u određenim trenucima, dičili. Jedni su se dobro snalazili u tučama, drugi bili vrhunski lopovi, treći su znali zapisivati, gatati i bajati…

Sjetio sam se toga kad dođe moj sin i reče da me pozdravio stari prijatelj kojeg dugo nisam vidio.

– I šta ste pričali? – zapitah ga.

– Ništa. O običnim stvarima.

– Naprimjer?

– Ispričao sam mu i onaj stari slučaj i kazao da bi tu valjalo nešto učiniti. Da se zaštitimo.

– I?

– Kazao je da nije stvar u tuči, jer se oni nikad nisu tukli, nego su uvijek bili lopovi…

– To je nekad bila istina. Čini mi se da se danas sve to promijenilo. Stanovnici su se razmijenili.

Mnoge izvanjske stvari utječu na naše postupke iako toga nismo svjesni.

Pošto je mahalska književnost (kao i književnost inače) svijet sa svojim pravilima, onda se i likovi u tom svijetu upravo tako i ponašaju – po tim pravilima, bez obzira na to kako nastali, po uzoru na nekog iz stvarnog života ili naprosto oblikovani iz svijesti pripovjedača. Mahaluše i mahaljani to znaju. Kao i to da je, iako znaš priču na početku, na kraju ne možeš prepoznati.

Neke nekad vrlo važne riječi danas su zaboravljene. Čak su i njihova značenja nepoznata, o sadržaju da i ne govorimo. Takve su sigurno i basme.

Sačuvale su se, doduše, u nekim postupcima kojima pribjegavamo iako naizgled nismo lahkovjerni iliti praznovjerni. Čak i prozborimo nešto što je nekad bila čitava vezanica protiv uroka ili nečeg sličnog.

Ti končići i komadići riječi ostali su od basmi.

Vežemo ih i slažemo gdje stignemo kad se uplašimo.

Sve što može biti komentar na neke izreke jeste šutnja.

Zaista, ponekad se nema šta objašnjavati.

Izgleda konačno, a izreka sve svrstava u prirodno.

Čovjek kojeg je imenovao Ef poznavao je jednog bajana, majstora nad majstorima. Malo ko mu zna ime, kao da ga se boje izgovoriti, ali svi znaju o kom je riječ. Kad on sjedne negdje u gradu, ljudi se skupljaju u njegovoj blizini, nehotice, ne znaju ni sami zašto. I najednom ga svi poznaju. Kažu da je jedanput naveo kišu da pada samo u njegovoj bašči kako bi ono što je posadio preživjelo na suši i dalo mu sve što je potrebno za sočan, ljudski, starinski ručak. Ili večeru. Svejedno. Taj je bajan imao knjižicu i u njoj zapisane sve basme koje su se čudom sačuvale, sve tako, od ruke do ruke. Tako je došlo i do predstave na Skenderiji.

– Nije to nikakav bajan. On je mazdrman.

– Mazdrmani su na vlasti.

– Neka su. Izabrani su. Nije on vlast, doduše, ali mazdrman jest.

– Nikako ne odustaješ od te riječi. Baš ti se dopada?

– Riječ mi se možda dopada, ali oni ne.

– Ko bi te razumio…

To je svijet basme, pomislih. Ko još zna tako nešto s riječima, ko vjeruje da bajalica može otvoriti neka nevidljiva vrata u svijetu oko nas.

Onaj mu odgovara:

– Nije to mazdrman. Nije ni beter. To je uhljup!

– Uhljup?

– Uhljup, bezbeli. Ne znaš tu riječ?

– Kako ne bih znao, ali zar nije malo prepogrdna?

– Takva je kakva je. Odgovarajuća.

– Baš tako misliš?

– Baš tako!

I tako smo stigli dotle da, iako je uočljivo da niko posebno ne štuje napisano, svi se boje nekolicine raštrkanih zapisanih riječi. A riječi su, kao i ljudi koji ih izgovaraju – pogrdne. Uhljup protestira protiv uhljupskog života. Ko zna? Možda je to basma za vrijeme u kojemu živimo. Ili zapis?

 

 

 

PROČITAJTE I...

Imao sam, dakle, plaćen hotel u centru Bostona, ali sam radije želio odsjesti kod nekog od naših ljudi. U hotelima je dosadno i čovjeku naumpadaju svakakve gluposti. Javim se Šehi, za koga sam znao da je boravio prije nekoliko ramazana u Bostonu – to je ta mreža koju samo hodže imaju – da mi sredi konak negdje u Bostonu na tri-četiri večeri. “Smatraj to završenim”, ekspresno mi je odgovorio Šeha, “ima jedan domaćin, sigurno će mu biti drago da te ugosti”

Slušao sam redovno o čovjeku koji se obnoć vraćao kući s druge smjene ili polazio na treću. Jednom je u šumi iznad puta čuo korake. Spazio je kravu. Bila je krvava i zguljena i ukorak je pratila njegov hod nekoliko metara iznad njega. Ha hudi čovjek potrči, potrči i hajvan, on stane, stane i ona. Uz sto muka i strahova, nekako se uspio promoliti u selo. Najednom zakukurikaše pijevci, a ona životinja ga pogleda i krupnim glasom reče

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!