Maestro Nihad Hrustanbegović: Svirao i kraljici, ali na “Jazz Festu” nije mogao

2011. godine trebao je svirati s Dinom Merlinom na Evroviziji, ali je umjesto njega na takmičenje otišla Maja Sar. Kaže da je samo jednom u životu bio ljut zbog karijere, i to kada mu je otkazan koncert u Sarajevu. Vivaldijeva Četiri godišnja doba u Hrustanbegovićevoj izvedbi dobila najbolje moguće kritike

Nihad Hrustanbegović bosanskohercegovački je maestro koncertne harmonike i kompozitor filmske muzike. Rođen je 1973. godine u Bijeljini. U posljednjih 20 godina odsvirao je više od 1.000 koncerata. U svojoj karijeri svirao je i s legendama džez i pop‑muzike, poput Grace Jones, Al Di Meole, The Jazz Orchestra of the Concertgebouw, a njegovim nastupima prisustvovala je i nekadašnja holandska kraljica Beatrix. Maestro Hrustanbegović imao je posebnu čast nastupati sedam puta u Koncertnoj dvorani u Amsterdamu, dva puta u Viteškoj dvorani u Hagu, jednom u katedrali Notre-Dame, na otvaranju Sarajevo Film Festivala 2013. godine, kao i na mnogobrojnim drugim svjetski poznatim manifestacijama i muzičkim dvoranama.

Holandski dnevni list Het Parool i kanadski CBS kažu kako se radi o jednom od najboljih harmonikaša na svijetu. Hrustanbegovićev album Četiri godišnja doba, slavno djelo italijanskog kompozitora Vivaldija, koje je Hrustanbegović prvi put u svijetu u potpunosti izveo na harmonici, dobio je sjajnu kritiku na stranici klassiek-centraal.be, najvažnijem portalu posvećenom klasičnoj muzici u Belgiji i Holandiji. Njihov muzički kritičar Ludwig Van Mechelen dao je prvi put jednom albumu izvedenom na harmonici cijelih pet zvjezdica, kazavši kako je Hrustanbegović u svom djelu postao Vivaldi. Premijerni koncert u BiH održao je 21. augusta 2016. godine na Boračkom jezeru, a 7. septembra će odsvirati i drugi koncert u domovini i to u Muzičkom centru “Pavarotti” u Mostaru. Kaže da je emocijom, dušom i srcem još u Bosni i da iz nje nikada nije ni otišao.

STAV: Koliko se dugo bavite muzikom i kako je uopće počela vaša karijera?

HRUSTANBEGOVIĆ: Muzikom se bavim 34 godine. Kada sam imao devet godina, upisala me mama u muzičku školu u Bijeljini. Kao i sva djeca, bio sam pomalo živ, a upisivanje u muzičku školu bila je neka vrsta kućnog odgoja. Kući su se jako često puštale sevdalinke i starogradska muzika, uz njih sam odrastao. Kao dijete nisam toliko obraćao pažnju na muziku i više sam volio gledati filmove. Velikog interesa za muziku i harmoniku u samim počecima kod mene nije bilo, možda zato što sam svirao one dječije pjesmice koje smo mi već u vrtiću pjevali pa mi je to bilo pomalo i dosadno. Čak se sjećam da sam pokušao iz te muzičke škole izaći kako god znam i umijem jer mi je ona oduzimala ogromnu količinu vremena. Negdje oko dvanaeste godine, kada sam počeo svirati muziku iz filmova, tu me muzika zapravo prvi put zainteresirala. Kada bih to svirao, sjetio bih se i filma i svake scene kao da sam je ponovo proživljavao. To je bilo presudno da zavolim muziku i da osjetim neku dubinu kada je počnem svirati. Prve tri godine sam bio uvjerljivo najgori učenik muzičke škole. Međutim, u šestom razredu osvajanjem druge nagrade na republičkom nivou postao sam najbolji učenik u historiji muzičke škole u Bijeljini, nakon čega sam bio i učenik generacije. Znaš kako, bio sam dijete iz bošnjačke porodice, rahmetli dedo Rifet bio je hodža i imam, tako da sam imao unutarnji bošnjački utjecaj, a vanjski je bio tadašnji jugoslavenski, kosmopolitski, tako da sam imao i jedno i drugo. Roditeljima sam rekao da ću upisati Srednju muzičku školu u Tuzli ili da se neću nikako ni školovati. Kada su vidjeli da se nimalo ne šalim, pustili su me da idem u Tuzlu. Sjećam se da mi je najteže pao taj prelazak iz okvira sevdalinke u okvir zapadnoevropske kulture, gdje je sve drugačije. Imao sam prijemni u srednjoj školi, gdje sam odmah bio primljen. Umjesto da idem na teorijski odsjek, gdje idu prosječni muzičari, ja sam na osnovu osvojenog drugog mjesta na republičkom takmičenju iz 1988. godine bio upisan direktno na instrumentalni odsjek kod najboljeg tadašnjeg profesora rahmetli Midhata Zulića. U Tuzli sam proveo četiri najljepše godine svog života. U međuvremenu, 1991. sam osvojio prvo mjesto na republičkom takmičenju, a drugo na saveznom u bivšoj Jugi. Kada je počeo rat 1992. godine, 15. maja sam se vratio posljednjim autobusom iz Tuzle za Bijeljinu. Bio sam u Bijeljini tri i po mjeseca. Nakon toga sam otišao u Niš i tamo sam odmah bio primljen na Muzičku akademiju. Međutim, tamo nisam mogao ostati. Jednostavno nisam mogao podnijeti šta su tadašnji mediji govorili o Bosni. Možeš ti biti Bošnjak, odrastati sa Srbima i voljeti Hrvate koliko god hoćeš, ali kada te neko smatra i drži za građanina drugog reda, onda te to jako puno boli. Možeš biti i Jugoslaven i Titin pionir, ali džaba ti to sve. Tada mi nije padalo na pamet da idem u inostranstvo, već sam tri dana putovao da dođem u Tuzlu. Napravio sam mali put oko svijeta, pa sam se preko Mađarske i Hrvatske vratio u Bosnu, u Tuzlu. Kada sam došao, svi su mi rekli da sam budala i da nisam normalan. Bio sam u ratu u Armiji BiH jednu godinu. Bio sam jedini od talenata iz muzičke škole koji je bio u vojsci i najbolji harmonikaš u BiH u tom momentu za klasičnu muziku. Međutim, ni to mi nije pomoglo da sviram u muzičkoj četi. U jednom momentu su me htjeli poslati da probijam linije i da budem u specijalnim jedinicama. Samo zato što nisam bio rođeni Tuzlak nisam mogao svirati u muzičkoj četi. Pa ne mogu ja biti u svojoj državi izbjeglica gdje god da sam se nalazio. Ta je etika mene otjerala. Tada sam otišao. Sedamnaest dana sam putovao do Holandije. Gore sam polagao na Akademiji za umjetnost u Arnhemu i bez ikakvih sam papira primljen na studij. Kasnije su mi rekli da sam u historiji tog univerziteta jedini koji je primljen bez ikakvih dokumenata, a 1998. godine sam proglašen među pedeset najboljih studenata svih vremena iz inostranstva u Holandiji.

STAV: Svirali ste i pred holandskom kraljicom.

HRUSTANBEGOVIĆ: Jedan poznati novinar jedne je prilike okupio nas 50 da ispričamo svoje životne priče. Bilo je tu i advokata i doktora i muzičara. Međutim, zbog nedostatka vremena nisu svi dobili šansu da se predstave. Iako nije bilo planirano, ja sam na samom kraju prozvan da kraljici nešto odsviram na harmonici. Ne mogu ti opisati koliko sam prije toga molio Boga dragog da budem tu prozvan da sviram pred kraljicom jer se u životu samo jednom pruža takva šansa. Nakon nastupa, kraljica je mimo svih protokola ustala, narodu koji je tu stajao rukom pokazala da se rašire, prošla je kroz taj koridor ljudi, prišla meni i pružila mi ruku da mi čestita na izvrsnom nastupu. Tada mi je rekla da sam joj o sebi sve rekao u te tri minute koliko sam imao za svoj nastup. U životu nisam vidio onakvu ženu. Svaka dlaka na glavi joj je bila na svom mjestu, bila je dotjerana, prekrasna. Pitala me hoću li se vraćati u Bosnu, svašta nešto me pitala. Nevjerovatan osjećaj.

STAV: Zašto ste izabrali da svirate klasičnu muziku na harmonici?

HRUSTANBEGOVIĆ: U Tuzli se dogodila ta ljubav jer sam bio okružen najvećim talentima, što profesorima, što učenicima. Zahvaljujući republičkoj nagradi i tome što sam mogao biti na instrumentalnom odsjeku, ostao sam svirati harmoniku. Mada je ta nagrada bila mač s dvije oštrice jer je nakon nje, sjećam se, došlo i do neke arogancije s moje strane i malo sam se bio ufurao tada. Jah! Ali dobro, kasnije je to prošlo, život me isfurao.

STAV: Na koji način publika reagira na Vaše koncerte? Da li je slušateljima neobično čuti klasičnu muziku na harmonici ili je to samo naša percepcija harmonike kao isključivo instrumenta za narodnu muziku?

HRUSTANBEGOVIĆ: Klasična harmonika nešto je što postoji od sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Bilo je tu nekog zagrijavanja i prije, ali su se umjetnici ozbiljno počeli baviti ovim instrumentom tek sredinom sedamdesetih. Slušanje muzike u nekoj zemlji utječe na aspekt ljudi te zemlje, tj. šta će da slušaju i kako će na muziku da gledaju. Bivša Jugoslavija, BiH, Francuska i Holandija, to su zemlje kroz koje sam ja prošao, u kojima sam svirao, i to su zapravo ta moja četiri godišnja doba. Ako se neko u Bosni ili u zemljama bivše Jugoslavije navikne da sluša turbofolk ili sevdalinku, uopće mu ne može pasti na pamet slušati klasičnu muziku, ako se neko u Holandiji navikne slušati njihove šlagere, nema nikakvu svjesnost da postoji klasika, ako neko u Francuskoj sluša francuske musette i šansone, nije mu ni na kraj pameti da sluša klasičnu muziku. Međutim, ukoliko jedno društvo ili zajednica ima u svom medijskom i kulturnom obrazovanju ravnomjerno raspoređeno šta se od muzike nudi, onda to utječe na saznanje ljudske zajednice o bilo čemu što se nudi.

Vidite, porodica se ponosi na ono što radim, prijatelji se ponose, a vole se i našaliti, kolege slušaju moju muziku s profesionalne strane, a široke mase znaju na šta dolaze kada dolaze na moje koncerte. Mislim da se u BiH u posljednjih deset godina strašno mnogo preferira turbofolk, tako da za klasičnu muziku ne ostaje mnogo prostora. U Holandiji je bilo, a i danas ima prostora za ono što radim. Međutim, u Bosni postoji emocija koju ne mogu naći ni u Francuskoj ni u Holandiji.

STAV: Kakav je Vaš odnos prema sevdalinci? Da li se bavite isključivo klasičnom muzikom i da li na svojim koncertima svirate i nešto drugo?

HRUSTANBEGOVIĆ: Poznajem skoro sve sevdalinke, odrastao sam uz njih i imam skoro sve knjige vezane za sevdalinku. Nekada ih sviram, a nekada ne. Sviram i džez, pop i klasičnu muziku. Snimio sam i jedan čitav album sevdalinki na klaviru. Nekome je to nekakva nostalgija, a nekome sadašnjost. Volim i danas čuti Akšam geldi od Himze Polovine, ali je nikad ne mogu odsvirati kao što je to bilo u njegovom aranžmanu. Neke pjesme mogu svirati i volim svirati. Recimo, u ratu sevdalinke nisam svirao, ja sam ih disao. Svirao sam ih i dan i noć. Tada sam naučio sve o sevdalinci jer je to bio period pauze u mom životu za klasičnu muziku. Puno sam volio rahmetli Omera Pobrića, puno. Slušao sam ga uživo, ali ga nisam upoznao. Isto kao što meni neko dođe na koncert pa ne smije mi prići da me upozna, tako sam i ja prema Omeru Pobriću osjećao. Sjećam se da sam jedne prilike u ratu donio u štab harmoniku da odsviram sevdalinku Grana od bora. Znao sam je odsvirati potpuno identično kao Omer. U susjednoj prostoriji sjedio je naš komandant s par mojih kolega. Ja nisam čuo šta se dešava, međutim, kolege su mi kasnije ispričali. Naime, kada sam počeo svirati, komandant je jednom od kolega rekao: “De pojačaj malo taj radio”, misleći da svira rahmetli Omer Pobrić. A oni mu rekoše: “Nije to radio, to je Nihad.”

STAV: Eto, da je Himzo Polovina živ i da Vas pozove da ga pratite na harmonici – šta bi se dogodilo? Da li bismo čuli neku drugu muzičku pozadinu na harmonici?

HRUSTANBEGOVIĆ: Vjerovatno bih onda svirao samo sevdalinke i ne bih nikad ništa drugo svirao. U današnjem vremenu zavladao je tzv. crossover muzički stil. S obzirom na to da sam pjesme Hanuma, U stambolu na Bosforu, ili bilo koju drugu, svirao hiljadu puta i da mi je to dojadilo više svirati tako, javila se želja za nečim novim. Obično, kada radiš s nekim ljudima, ili se ti njima moraš adaptirati ili oni tebi. Ima i ona varijanta 50/50. Ne mogu ja ništa tu bolje odsvirati nego što je na, recimo, albumu Seje Pitića odsvirana Hanuma, Malenim sokakom ne prolazi više ili Sinoć sam ti Safo dvoru dolazio. To su svirali najbolji muzičari i najbolji orkestri svih vremena u bivšoj Jugoslaviji. Nema se tu ništa ni dodati ni oduzeti. To su snimljene stvari, a ja volim praviti nešto novo. Samo ime mi znači nešto kao karakter koji ima želju za naprijed, pa mi je određeno imenom da moram nešto novo stvarati. Nekad je to dobro, a nekad i omahnem malo.

STAV: Razlika između Vas, akademski obrazovanog harmonikaša, i onog narodnog samouka. Jeste li ikada svirali sa samoukim harmonikašima?

HRUSTANBEGOVIĆ: Jesam s učenicima koji su dolazili u Francusku u jedan workshop. Samouk je neko ko sam sebe nauči, a pored njih imaš ljude koji ne sviraju po notama već po sluhu. Mogu sarađivati sa svima njima i to mi nikada nije bio problem. Mislim da su samouci malo drugačiji, ne kažem ni bolji ni gori. Ovi što sviraju po notama mnogo su više određeni i oni povuku linije kojih se drže. Kod samoukih se ljudi razvija kreativnost na koji će način naučiti nove stvari i preći preko određenih prepreka. Kod ovih što sviraju po sluhu, oni, ne znam smijem li se usuditi reći, ali bolje sviraju. U Holandiji sam upoznao Rome koji sviraju gitaru na nevjerovatan način. Razbijaju. I hajde ti sad s njima sviraj, ne može se to stići. Oni stalno mijenjaju akorde, ne znaš više ni gdje si. Fantomi ljudi.

STAV: Sarađujete li s nekim muzičarima s ovih prostora?

HRUSTANBEGOVIĆ: Nisam imao priliku svirati sa slavnima s područja BiH i šire. Imao sam ponudu da 2011. godine sviram s Dinom Merlinom na Evroviziji. Nisam mogao vjerovati. Bio sam na sedmom nebu što ću predstavljati Bosnu. Na kraju se Dino predomislio i stavio Mayu Sar. Nisam bio ljut zato što sam te godine trebao svirati na “Jazz Festu” u Sarajevu. To bi bio prvi put da sviram u BiH nakon rata i bio sam za to spreman. Kada mi je otkazan i koncert na “Jazz Festu”, eh, tada sam bio ljut. Nikada više u životu nisam bio ljut kada je u pitanju čitava moja karijera. U pola ramazana su mi to otkazali, znaš kako mi je teško bilo. Pozvan sam bio u maju da sviram, u julu je već došao ugovor za potpisivanje. Sve sam uvjete potpisao i pristao na njih. Koncert je trebao biti u sklopu projekta, čini mi se, “Crossover”. Oni su taj sav crossover ukinuli jer su imali manjak sponzora. Onda sam predložio da ja nađem sponzore samo da odsviram koncert u Sarajevu, na što mi je direktor “Jazz Festa” odgovorio: “Nećemo mi da imamo muzičare koji plaćaju da bi negdje svirali.”

 STAV: Kada svirate klasičnu muziku, ona u nekim sekvencama neodoljivo podsjeća na našu tradicionalnu sevdalinku. Da li je to slučajnost zbog toga što je harmonika neizostavan instrument u našoj narodnoj pjesmi pa imamo taj dojam, ili ste svoje izvedbe obogatili našim melosom?

HRUSTANBEGOVIĆ: Za mene kritičari kažu da sviram na neki klasičan način kada sviram sevdalinku. A opet, klasičari me guraju i kažu da sviram harmoniku, da sam još iz Bosne, stoga i sviram klasičnu harmoniku na sevdalijski način. Znači, nisam nigdje. Sva sreća pa sam Vivaldija odsvirao onako po tabijatu, pa mi ništa za to ne mogu prigovoriti.

STAV: Prvi ste odsvirali u potpunosti Vivaldijeva, Četiri godišnja doba, na harmonici. Zbog čega ste izabrali baš Vivaldija?

HRUSTANBEGOVIĆ: Vivaldija uopće nisam želio svirati, ali mi je to bila čast, da svoj ego u potpunosti poništim i da krenem ponovo ispočetka. Na posljednjem snimanju pokidao sam sve mišiće lijeve ruke i pet mjeseci nisam mogao skoro nikako svirati. Postoje skale koje se vježbaju u osnovnoj i srednjoj školi i one se na akademiji prestanu vježbati. Međutim, ja sam ih nastavio vježbati i vježbao sam ih čitav svoj život. Kroz njih sam naučio svirati s dvije ruke, ne kao da su samo dva odvojena instrumenta u pitanju, već da s dvije ruke uradim nešto što rijetko ko može na harmonici u svijetu. To je čuo jedan čovjek na nekom koncertu 2012. godine i odmah mi je nakon nastupa prišao i upitao me da li bih želio kod njih u studiju da snimim Vivaldijeva, Četiri godišnja doba kompletna. Prethodno ih nikad nisam bio svirao. Sad ću vam ispričati šta je život. Da nisam bio toliko dugo u Francuskoj, ne bih to znao odsvirati. Da nisam imao u tom momentu djevojku 19 godina mlađu koja svira harmoniku, ne bih vjerovatno imao toliki polet. Vježbajući Vivaldija, saznao sam da je Vivaldi u vremenu kada je pravio Četiri godišnja doba imao mnogo mlađu ženu uz sebe i da je čitav život radio u domu za neželjenu djecu i da je tu s tim djevojčicama napravio jedan od najboljih orkestara u svijetu i da su sva njegova djela pisana za taj orkestar, za tih 40 djevojčica. Vidite, u momentu kada sam potpisao ugovor da radim Vivaldija saznao sam da je moja tadašnja i u međuvremenu bivša djevojka zatrudnjela. Njena je majka nakon toga rekla da je to neželjeno dijete i moja je bivša tada abortirala. Plakao sam sedam mjeseci dok sam radio tog Vivaldija i plakao sam do prije dva mjeseca. Prestao sam.

 STAV: Šta Vam danas znači Bosna i zašto se u nju uvijek rado vraćate?

HRUSTANBEGOVIĆ: Dvije sam godine proveo u traženju vrijednosti života kada mi se ovo sve izdešavalo. Jako volim historiju i svašta sam pročitao, ali historija Bosne posebno me fascinira. Bosna je ono što je bilo najvrednije u bivšoj Jugoslaviji. Šta je ovdje lijepo? Ovdje je lijepo sve osim onoga malo što je ružno, a to je kad neko nekoga ne poštuje i kada ga vrijeđa. Šta je Bosna? Bosna je bolan sve. Ono što ljudi imaju u Jerusalemu meni je Bosna. To je sveto mjesto. Kada me upitaju šta je to Bosna, ja njih upitam šta nije.

PROČITAJTE I...

Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!