LOVAČKE PRIČE

Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom. Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove. I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom

Čudno, ali svaka priča o lovcu pomalo je lovačka priča.

Pitao sam lovce koje poznajem zašto su lovačke priče toliko nevjerovatne. Zato što se u lovu često događaju nevjerovatne stvari – bio je njihov jednostavan i jednodušan odgovor. Pošao sam zato u lov, kao gost i radoznalac, ja koji sam dotad prošao toliko šuma i bespuća, i doživio sam nešto novo i čudno. Nekoliko bih stvari mogao navesti u koje je teško povjerovati ako niste i sami lovac.

Običan skitač u šumi samo je djelomično svjestan svega oko sebe. Svjestan je svog daha, nesputanih mirisa, mamne slobode koju udiše i oporog zova divljine koji senzitivno dotiče zaista izuzetno tankoćutno.

On nije svjestan onog čega je svaki istinski lovac svjestan i što je ključni razlog što ga uvijek nanovo, instinktivno gotovo, zove natrag u šumu (o ubilačkom nagonu nećemo govoriti, jer on s ovim zaista nema veze), on nije svjestan da je i ŠUMA SVJESNA NJEGA.

O ovom bi se, samo o ovom, slutite, mogla napisati čitava knjiga.

Međutim, fama o specifičnoj fantaziji i laži iz kojih nastaju lovačke priče, nastavlja se i dalje.

Nažalost, sve je manje prirode koju čovjek nije učinio neprirodnom.

Sve je veći čovjekov prostor, a sve manji onaj flore i faune. Što civilizacija više ulazi u nesputanu prirodu, više se od nje udaljuje. Prašume se pretvaraju u botaničke bašče i zoološke vrtove.

I kako da u takvom svijetu neko vjeruje lovcima, rijetkima od rijetkih koji pokušavaju živjeti u prirodi i s prirodom.

Istinski lovci uključuju se svim svojim bićem u magijski krug prirode. Niščima među njima, doduše, misao prolazi kroz puščanu cijev. Među onim drugima, zato, mogu se pronaći i poznavaoci nemuštog jezika.

U lovu čovjek, doista, može upoznati samog sebe.

Oni koji su pažljivo čitali Lovčeve zapise, Medvjeda, Kratki sretni život Francisa Macombera, Moby Dicka, Velikog Vana, Pjegavog psa, Okamenjene vukove ili Krilati karavan, znaju na što mislim. I nisu samo Turgenjev, Faulkner, Hemingway, Melville, Bajkov, Ajtmatov, Hromadžić i Bulajić oni koji će im o tome sjajno govoriti.

Lovačke priče one su priče za koje najdublje želimo da se nama dogode i zato, kad se događaju drugima, svoje razočarenje branimo nevjericom i nipodaštavanjem. Naravno, iz ovih lovačkih priča razvile su se i lovačke priče.

 

Negdje u Evropi prašuma

 

Ko zna kad mi je u glavi prosinuo ovaj naslov. Ponavljao sam ga u sebi, zatvorenih usana, umalo da se mrmljanje probilo napolje, u govor. Negdje u Evropi prašuma! Bilo je u tim riječima nešto mamno, nešto poštovanja dostojno. Kao naziv za neku buduću knjigu.

– Kisele kiše, kisele kiše… – prenu me poznanik, lovac inače. Zaboravljeni razgovor vidio sam jasno i živo u svijesti.

Za stolom nas je bilo trojica.

– Da, degeneracija životinja događa se pred našim očima, ali čovjek izgleda ništa ne razumije. Kao da se to njega ne tiče…

Ovo je izgovorio stari profesor, bivši lovac.

– Kako to mislite? – malo se pobuni mlađi.

– Lijepo. Kokoške se pretvaraju u piroške, a golubovi u kokoške. Pogledajte samo šta se događa s riječnim galebovima…

Ja sam šutio.

– I šume umiru. Evropa je postala pravo grobište šuma.

– Ostali su ipak neki ostaci prašuma. A kod nas je najveća. Perućica!

– Da. Negdje u Evropi prašuma.

– Kad gradovi i tvornice potpuno pojedu šume, hoće li životinje, one koje prežive, poći u gradove? I na što će ličiti?

Ko je to rekao? Koji od nas trojice?

U svijesti su mi samo odzvanjala imena tolikih naših gradova i drugih naselja, imena koja su nastala od imena ptica i životinja, davno otjeranih i nestalih. Hoće li se početi vraćati sokolovi, orlovi, kraguji, hoće li medvjedi, lisice i risovi, hoće li zmajevi…

 

Bio je to ozbiljan razgovor.

Ipak, mislim da sam se ja nasmijao.

Jer sam im poželio ispričati lovačku priču koja mi se ukazala u svijesti.

 

Tako je bilo nekad.

Zna se da je danas lov nešto drukčije.

 

Tako je bilo nekad.

Sad u šumama spavaju mine i bujaju pilane kako bi svijet na sve strane bio vidljiviji.

Znaju to vlasnici, a znaju i životinje.

 

Kad neko istinski poznaje šumu, gotovo da iz teksta osjetiš njen miris.

Kad je šuma samo opće mjesto da bi pisac ispisao neku svoju konstrukciju, i to osjetiš.

Kao što je to i sa svime ostalim u književnosti slučaj.

 

Nekad sam se, s više ili manje zazora, skitao po našoj prašumi. Naglasak je na riječi našoj. Prošlo je otad mnogo vremena. Minula je i mladost.

Jedino nije minula neispisana knjiga o tom.

Postojana kao i mirisi koje pamtim.

 

Šta se sad zbiva u našoj prašumi?

Jesu li oni koji su lovili ljude odlučili da se sa svojim puškama, sjekirama i pilama vrate u nju?!

 

Istinski lovci zapisat će svoje svjedočanstvo.

 

 

 

Prethodni članak

Snijeg usred ljeta

PROČITAJTE I...

Otac, barem ne u cijelosti, nije mogao finansirati moje školovanje, a što je, opet, za posljedicu imalo glad. I, zaista, bio sam doslovno gladan. Tako, ujutro bih kupio burek, presjekao ga napola, pojeo polovicu, a drugu ostavio za poslijepodne, kad se s predavanja vratim u iznajmljeni i vazda hladni ubogi sobičak

Adem Pin vješto izbjegava potjeru i zamke po dalmatinskim, hercegovačkim i bosanskim gradovima i, na kraju, uvjeren da je zametnuo trag, vraća se u Daorson dok ne shvati da su ga tu čekali i da su mu tu namjestili konačnu zamku. U đubrovniku nalik na stećak (možda nešto za imaginarni muzej poput Trokutovog) slučajno ugleda ubijenog i bačenog čovjeka – čovjeka toliko nalik sebi kao da se pogledao u mrtvačko ogledalo. Adem Pin se uspinje na Daorson s fiksidejom da se preobrazi u sokola i poleti odozgo iznad predjela, sve dok ne pronađe, među svim stećcima, svoja vrata za bijeg na Radimlji

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!