Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Državno vođenje bitnije i od karizme (4)

„Liderstvo – teorija i praksa“ nova je knjiga prof. dr. Selme Cikotića u izdanju TKD Šahinpašić i Fakulteta političkih nauka Univerziteta Sarajevo. Ovom naučnom istraživanju prethodili su na istu temu mnoga predavanja na postdiplomskim i doktorskim studijama na Fakultetu političkih nauka te izlaganja na međunarodnim konferencijama. Stav donosi dijelove ove knjige vezane za bosanskohercegovački kontekst

 

Sadašnja etapa specifičnog etnonacionalnog liderstva potrebna je Bosni i Hercegovini: ne samo zbog potrebe da se ”riješe” nacionalna pitanja unutar ove složene zajednice i države već više iz potrebe da se ižive nacionalne strasti, nadanja i frustracije koje su tokom dužeg historijskog perioda bivali potiskivani i onemogućavani. Jedna od primarnih misija u tom pogledu jeste potreba da se postigne balans nacionalnih strahova i nadanja, jer je u ovom historijskom trenutku unutar bilo kojeg nacionalnog korpusa u Bosni i Hercegovini prisutno uvjerenje da se baš taj narod nalazi u najnepovoljnijoj i najugroženijoj poziciji.

 

Državničko liderstvo – umijeće balansiranja

U Bosni i Hercegovini lahko je dokazati tezu da su svi narodi u njoj, bilo da spadaju u kategoriju konstitutivnih ili ne, najugroženiji. Suština je liderstva u tome da sve narode i sve građane Bosne i Hercegovine dovede u stanje manje ugroženosti. Ovakvu promjenu liderstvo koje pretendira predstavljati samo jednu nacionalnu skupinu teško da može ostvariti. Ovakve će promjene zahtijevati liderstvo koje će pretendirati da predstavlja čitavu državu Bosnu i Hercegovinu, a ne samo jedan njen dio. Takvo će liderstvo po svojoj suštini biti državničko.

Državničko liderstvo razlikovat će se od liderstva političara po svojoj namjeri i sposobnosti da Bosnu i Hercegovinu dožive kao jedinstven državni i nacionalni prostor i po svojoj spremnosti da se brine za sve građane i sve narode Bosne i Hercegovine, a ne samo jedan njen dio. Državničko liderstvo neminovno će se baviti složenom formulom međunacionalnih i različitih interesnih odnosa unutar Bosne i Hercegovine, ali i u odnosu na neposredno i šire okruženje u kome je BiH situirana.

Državničko liderstvo artikulirat će pozitivne vrijednosti i interese svojih građana i naroda, na način da ne ugrožavaju interese niti jednog od naroda unutar Bosne i Hercegovine, niti jednog od neposrednih susjeda s kojima graniči BiH. Sa susjedima će se uređivati odnosi na bazi međusobnog uvažavanja i međusobnih interesa, tragajući za rješenjima i aranžmanima koji su obostrano prihvatljivi.

Takvi će odnosi nametati potrebu promjene stava susjeda Srbije i Hrvatske koji se ”brinu” za Bosnu i Hercegovinu, najčešće to pravdajući obavezom da kao ”garanti” Daytonskog mirovnog sporazuma brinu za mir i stabilnost u Bosni i Hercegovini. Ne sporeći potrebu dobrih odnosa sa susjedima, a i potrebu njihovog jačanja i unapređivanja, valja se podsjetiti činjenice da su i Srbija i Hrvatska bile potpisnice mirovnog sporazuma iz Daytona kao učesnice rata u Bosni i Hercegovini i da u budućim odnosima više pažnje trebaju poklanjati svojoj historijskoj odgovornosti za direktno miješanje u unutrašnje poslove susjedne suverene države nego ”dušebrižničkom” odnosu prema svojim sunarodnicima u Bosni i Hercegovini.

Neupitno je pravo Srbije da brine za položaj i sudbinu Srba u susjedstvu pa i u Bosni i Hercegovini. Na isti se način ima uvažavati i odnos Hrvatske spram Hrvata u svom susjedstvu i u samoj Bosni i Hercegovini. Valja, pritom, zapaziti činjenicu da tu brigu spram svojih sunarodnika u BiH ni Srbija ni Hrvatska ne realiziraju na način na koji drugim državama dozvoljavaju da se brinu za svoje sunarodnike unutar Srbije i Hrvatske, a takav odnos u budućnosti neće proizvoditi niti mir niti dobrosusjedske odnose pa ni dobrobit upravo za one kojima je takav odnos, navodno, namijenjen.

Stabilno i korektno rješavanje odnosa sa susjedima temeljit će se na zdravom, korektnom i izbalansiranom dogovoru unutar same Bosne i Hercegovine. Unutrašnji dogovor u Bosni i Hercegovini, praktično, nije moguće odvojiti od uređivanja odnosa sa susjedima. Različiti narodi koji žive unutar Bosne i Hercegovine i šireg regiona u kome se BiH nalazi nisu osuđeni živjeti jedni pored drugih već su privilegirani da žive jedni s drugima.

Minimum postignutog konsenzusa unutar Balkana i BiH može potpuno promijeniti položaj i ulogu ovog prostora. Iz sadašnjeg stanja periferije i balasta za Evropu, ovaj prostor može lahko postati spona Okcidenta i Orijenta, Evrope i Azije, Mediterana i Centralne Evrope te jadranskog i crnomorskog basena.

Svako rješenje u okviru kojeg je nekom bolje na uštrb nekog drugog, neminovno će voditi u nestabilnosti i sukobe. To je razlog za traganjem za liderstvom na prostoru Bosne i Hercegovine pa i susjednih država Balkana, koje će neumorno i nesebično tragati za rješenjima koja nije lahko dostići, ali koja mogu odgovoriti zahtjevima vremena i testovima historije.

Bosna i Hercegovina, kao država koja je platila uvjerljivo najkrvaviju i najskuplju cijenu politike bezumlja unutar procesa u okviru kojeg je došlo do raspada prethodne zajedničke države, ima pravo i obavezu voditi u pozitivnim procesima i integracijama od zajedničkog interesa. Svakako, valja uočiti značajnu razliku da je prethodna država bila povezana na ideološkim i drugim nedovoljno transparentnim osnovama, a da se buduća integracija regiona može događati na interesnim osnovama uz puno učešće i odobravanje svakog od učesnika ponaosob.

Lideri-državnici koji budu sposobni artikulirati i usaglasiti ovakva gledišta, kako unutar Bosne i Hercegovine tako i unutar šireg regiona, mogu proizvesti historijsku promjenu položaja Balkana i suštinske paradigme odnosa na njegovom prostoru, transformirajući neke njegove tradicionalne nedostatke iz prošlih u nove pogodnosti budućih vremena.

U ovim će okolnostima biti iznimno važno zaživjeti tri ključne funkcije liderstva:

  • definirati orijentaciju procesa
  • ostvariti potrebnu zaštitu njegovih učesnika i
  • održati red unutar tako uspostavljenog stanja.

 

Ove funkcije liderstva naizgled djeluju jednostavno, ali ih nije lahko praktično realizirati ni u dobro organiziranim sredinama, a da i ne govorimo o uvjetima koji su prisutni u Bosni i Hercegovini.

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Voditi na vjetrometini historije (1)

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Kvalitet sljedbenika determinira i kvalitet lidera (2)

POVEZANI TEKST: Liderstvo u Bosni i Hercegovini: Higijena političke komunikacije (3)

 

 

Reforma odbrane – putokaz za kompromis

Jedan od vrlo ilustrativnih primjera svih aspekata promjena u Bosni i Hercegovini, zasigurno, jeste reforma odbrane. Na njenom je primjeru moguće jednostavno prepoznati sve aspekte promjena i ključnih funkcija liderstva. Kako je god bilo teško osigurati orijentaciju procesa, još je teže bilo osigurati zaštitu njegovih učesnika i vjerovatno najteže održati red u kasnijim fazama implementacije.

Izbor dobre orijentacije procesa bio je težak zbog suprotstavljenih ideoloških, političkih pa tek onda profesionalnih i praktičnih razloga koji su bili povezani s reformom. Liderstvo i snažna podrška američkih predstavnika u procesu omogućilo je i domaćim učesnicima reforme da dođu do kompromisa koji je podrazumijevao kvalitetno političko i profesionalno rješenje koje je bilo sposobno nositi se s bremenitim izazovima i zahtjevima prakse.

Zaštitu učesnika nije bilo lahko ostvariti jer su učesnici reforme na državnom nivou često na lokalnim nivoima bili prepoznavani kao izdajnici prethodnih (uglavnom ratnih) zajedničkih interesa. Iako je u manjoj ili većoj mjeri ovaj problem bio prisutan kod svih učesnika reforme, on se najvidnije manifestirao prema pripadnicima Ministarstva odbrane i Oružanih snaga BiH iz reda srpskog naroda, kao i prema političkim predstavnicima iz reda srpskog naroda koji su podržavali reformu odbrane.

Održavanje reda, pogotovu u odmaklijim fazama reforme, kada se pojavljuju mnoga divergentna mišljenja, kvazikompetentna, a po suštini daleko od osnovne orijentacije reforme, predstavlja pravi izazov za lidere, ali i za ostale učesnike reforme i promjene.

Ovdje se suštinski testira snaga i pozicija lidera, stepen uključenosti sljedbenika u promjene, kao i veza i stepen podrške koju lider ima od strane svojih suradnika i sljedbenika. Prekid ugovornog odnosa profesionalnih vojnika kojima ističu ugovori zbog prelaska starosnih granica definiranih Zakonom o službi u Oružanim snagama BiH dobar su primjer. Najveći otpor u ovoj fazi reforme, kako iz reda pripadnika Oružanih snaga BiH tako i iz političkih, vjerskih i nevladinih krugova, pokazuju predstavnici bošnjačkog naroda. Ovaj je otpor dijelom rezultat nekih dnevnih, ličnih ili uskostranačkih interesa, a dijelom i nedostatka spremnosti za poštivanje vlastite države i njenih zakona.

U uvjetima koji naizgled nude mnoštvo pravaca koje je moguće izabrati, od kojih je obično samo jedan ispravan, neće biti lahko pronaći ga i ostvariti pravilnu orijentaciju promjene koja se namjerava izvršiti. Svaka će promjena stanja u Bosni i Hercegovini, na određeni način i u nekoj mjeri, ugrožavati nečije pozicije i interese. Otpori promjenama bit će višestruki i manifestirat će se i prema liderima i prema njihovim sljedbenicima. Stoga će se određena zaštita učesnika promjene nametati kao jedna od ključnih pretpostavki uspjeha.

Realizacija promjene u velikoj mjeri zavisit će i od održavanja zamišljenog pravca promjene, odnosno od očuvanja reda unutar mehanizama promjene. Ova funkcija liderstva nije jednostavna kao što sam pojam reda može sugerirati. U mehanizmu promjena sposobnost održavanja reda može biti testirana od velikog broja činilaca, tako da je njeno trajanje veoma kompleksno.

Može biti da je ova funkcija liderstva u bosanskohercegovačkim uvjetima i najteže ostvariva. Naime, u uvjetima isprepletenog prisustva i utjecaja predstavnika međunarodnih organizacija, koji ostvaruju svoj utjecaj u interakciji s domaćim zvaničnicima (uključujući i lidere svih vrsta), često se događa da u kreiranju politike i promjena jedna garnitura osmišljava promjene a sasvim druga struktura ljudi vrši implementaciju te promjene. U tim se uvjetima gubi značajna funkcionalna i konstruktivna veza između osmišljavanja i realizacije određene promjene i često se neuspjeh promjene pripisuje nedostatku dosljednosti u primjeni ili nedovoljnom redu organizacije koja vrši implementaciju, a da je suština ipak u nedovoljnom poznavanju stvarnih namjera i prirode promjene onih koji je implementiraju.

 

Karizma lidera – dometi i ograničenja

Ovako shvaćene funkcije liderstva dobar su kontekst da se prokomentira i značaj karizme lidera za sam proces vođenja i mehanizam promjene.

Poimanje je liderstva u bosanskohercegovačkim uvjetima u izvjesnoj mjeri povezano s pojmom karizme, odnosno, pod samim pojmom lidera podrazumijeva se karizmatična ličnost. Karizma kao sposobnost lidera da proizvodi pozitivne emocionalne odgovore svojih suradnika i sljedbenika uvijek je poželjna i bitna, ali nije presudna. Iako je u određenoj mjeri karizma rezultat genetskih činilaca i samog karaktera lidera, bitno je znati da se ona može učiti i razvijati.

U procesu je vođenja u funkciji liderstva karizmu moguće razvijati kroz funkcije posmatranja, interpretacije i intervencija. Budući da se karizmi na prostoru Bosne i Hercegovine, i regiona u kome se ona nalazi, pridaje često i veći značaj od onog koji ona objektivno zaslužuje, potrebno je znati kako karizmu koristiti na pozitivan i realno mogući način i dovoditi je u funkcionalnu vezu i kontekst s ostalim dimenzijama i činiocima liderstva. Obilje će situacija u Bosni i Hercegovini zahtijevati izraženo liderstvo u promjenama. No, da bi se vršile društveno-korisne promjene, pored činjenice da jeste poželjna, karizma neće biti presudna.

Bitnije će biti izgraditi svojstva koja suštinski proizvode prostor i pretpostavke za promjene. Neophodni su sastojci promjene autoritativnost, prihvatljivost i sposobnost. Nakon što se posjeduju ili izgrade ovi kvaliteti, promjenu je potrebno realizirati kroz nekoliko jednostavnih koraka:

  • dijagnosticiranje stanja;
  • izrada strategije i
  • implementacija strategije.

Budući da svaki pojedinac i organizacija, pa i sistem, prave greške u okviru promjena koje se vrše i sistema koji se izgrađuju, potrebno je razvijati atmosferu i ugrađivati mehanizme koji brzo prepoznaju greške i stvaraju uvjete za njihovu korekciju. Uspjeh ili neuspjeh određenih promjena mjerit će se u nekim slučajevima stepenom straha od moguće greške. Stoga je veoma bitno za uspješnog lidera da svoje saradnike oslobodi takvog straha, ali i da razvije mehanizme koje će greške registrirati i pravovremeno ih korigirati, tako da ne trpe ni pojedinačni učesnici promjene koji griješe a ni organizacija, odnosno sistem u okviru kojeg se promjena realizira.

 

Lideri i javnost – dinamika odnosa

Interakcija lidera sa sljedbenicima i situacijom u kojoj djeluje, kao što je ranije već naglašeno, predstavlja jedan od temeljnih sadržaja liderstva.

Dobro poznavanje svojih suradnika, struktura države i društva, mehanizama kojima se ostvaruje saradnja s njima, poznavanje načina na koji oni funkcioniraju pojedinačno, a posebno uvjeta u kojima se ostvaruje njihova interakcija i međusobna veza, od iznimnog su značaja za kvalitet i uspjeh liderstva.

Savremene metode komuniciranja kvalificiraju se na više načina. Sve je prisutnija internacionalizirana sintagma ”public relations” – PR, koja se odnosi na mnoge sadržaje komuniciranja s javnošću, odnosno, odnose s javnošću. Komunikacija s javnošću i medijima predstavlja zahtjevnu zadaću za lidera u bilo kojim uvjetima, a zadaća postaje složenija što je ambijent u kome se komunicira kompleksniji. Stoga je preporučljivo razvijati umijeće javnih nastupa, kako pred auditorijima različite vrste i veličine tako i pred medijima.

Imajući u vidu stanje u medijima Bosne i Hercegovine, komunikacija lidera s javnošću u njoj predstavlja veoma kompleksan zadatak.

Ukoliko prihvatimo maksimu da „novinarstvo predstavlja prvi loš draft historije“, onda ova komunikacija dodatno dobija na značaju. Novinari, po pravilu, više vole pisati o problemima nego o pozitivnim vijestima, odnosno rješenjima. Sposobnost da se s medijima komuniciraju problemi neposredno prije momenta kada se mogu ponuditi rješenja jeste riskantan, ali istovremeno i najproduktivniji pristup. Priča o problemima probudi interes medija i javnosti i na najbolji način pripremi podlogu za pozitivne vijesti.

Ova je vrsta komunikacije vrlo bitna. Široka podrška za određeni projekt obično se najlakše dobija posredstvom medija. U ljudskoj je prirodi da želi učestvovati u uspješnim projektima. No, u BiH je posebno teško pokazati da se postiže pobjeda prije nego se pobjeda ostvari.

Pošto su promjene, po pravilu, povezane s rizikom i mogućim neuspjehom, nije preporučljivo da u njih ulazi neko ko nije spreman učiti iz neuspjelih pokušaja. Brzi i laki uspjesi potrebni su da bi se održalo prisustvo ljudi na strani promjene, ali je dugoročno, pored strategije uspjeha, u svijesti uvijek potrebno biti spreman na mogući neuspjeh i suočavanje s takvim ishodom.

Kakva se god promjena realizira u procesu vođenja, stepen uspješnosti lidera i efikasnosti organizacije mjerit će se njihovom sposobnošću da učinjenu promjenu institucionaliziraju, odnosno da je ugrade u praksu funkcioniranja organizacije i učine je održivom i stabilnom, tj. da pokažu sposobnost da očuvaju efekte promjene. Ukoliko to izostane, onda ni liderstvo ni promjena nemaju smisla.

 

Obrazovanje – ključ budućnosti

Bosni i Hercegovini u sadašnjem historijskom trenutku trebaju promjene i uspješno liderstvo, i to u mnogim sferama, kako bi se rješavala pitanja visokog stepena hitnosti.

No, ukoliko želimo da neku društvenu vrijednost ili proces institucionaliziramo i ugradimo u društvenu zajednicu ili društvenu praksu na dugoročnijoj vremenskoj osnovi, najbolji način da to uradimo jeste da tu vrijednost ili proces ugradimo u proces obrazovanja, odnosno u proces edukacije kadrova čiji će naknadni rad opredjeljivati stepen prihvatanja i korištenja tih procesa ili vrijednosti.

Veliki je renesansni mislilac Erazmo govorio da „najveća nada za jednu zemlju leži u pravilnom vaspitanju njene mladeži“.

Bosna i Hercegovina ima vrlo naglašenu potrebu za institucionaliziranjem liderstva koje je kvalitetnije i efikasnije od onog koje je trenutno prisutno na sceni, ima sve potrebne potencijale – i u smislu lidera i sljedbenika – da unaprijedi sadašnje stanje, a i razvijen obrazovni sistem koji je sposoban operacionalizirati jedan takav projekt.

Budući da se efekti ugrađivanja edukacije lidera u obrazovni sistem Bosne i Hercegovine očekuju u politici, državnim institucijama, biznisu, sportu, kulturi, obrazovanju i mnoštvu drugih društvenih i državnih sfera, sasvim je realno očekivati da će proces ugrađivanja teorije i prakse liderstva u obrazovne programe i sadržaje imati potrebnu podršku i pomoć spomenutih institucija. Svakako, uz pretpostavku da obrazovne institucije zatraže takvu vrstu pomoći i otvore prostor i mogućnosti da se ona i realizira.

 

Za lidere dostojne sljedbenika

Više je razloga za postavljanje pitanja snage i izgrađenosti političkih lidera u Bosni i Hercegovini u odnosu na stepen društvene izgrađenosti i vrijednosti, pojedinačnih i kolektivnih, građana i naroda koji ih slijede.

Iako je višestruko potvrđeno pravilo da narod ima vlast kakvu zaslužuje, što je primjenjivo i u slučaju Bosne i Hercegovine, postoje razlozi za razmatranje odnosa lidera i sljedbenika u najopćijem smislu, u kompletnoj Bosni i Hercegovini.

Jedan od prvih razloga treba tražiti u činjenici da su lideri odgovorni za napredak i izgrađivanje zajednice – društva, države i velikog broja različitih institucija – što se ne događa niti na očekivanom nivou niti realno mogućim tempom.

Pripadnici svih naroda iz Bosne i Hercegovine, u velikom broju slučajeva, postižu vrhunske rezultate u politici, nauci, biznisu, umjetnosti, sportu i mnogim drugim sferama ljudskog angažiranja širom svijeta, a da prije toga nisu imali mogućnost te svoje vrijednosti realizirati i pokazati u vlastitoj državi.

Podijeljenost između lidera na političkoj ravni sve je više prevladavana znatno većim i funkcionalnijim stepenom integriranosti sljedbenika u mnogim sferama društvenog angažmana. Možda je najočitiji stepen saradnje i međusobne uvezanosti kriminalaca u državi i regionu na znatno većem nivou od stepena integriranosti i funkcionalnosti državnih sigurnosnih struktura koje se trebaju suprotstavljati kriminalu i svim oblicima sigurnosti države, njenih institucija, naroda i građana.

Postoje i mnoga druga područja većeg stepena integriranosti sljedbenika od lidera u Bosni i Hercegovini – u biznisu, u kulturi, u društvenim zajednicama i sl.

Sve su ovo razlozi da politički lideri u Bosni i Hercegovini postave sebi samima pitanje vlastite uloge i vlastite liderske historijske odgovornosti te da se odrede prema vlastitom statusu – da li su državnici ili političari?! Drugo pitanje kojim se neminovno trebaju pozabaviti jeste pitanje suštinskog odnosa u odnosu na sljedbenike i situaciju – u smislu vrijednosti koje imaju, a kojima nadilaze mogućnosti, znanja i interese svojih suradnika i sljedbenika te vlastite sposobnosti da realno odgovore na zahtjevne situacije i mogućnosti koje im se nude na putu realizacije liderske uloge koju prakticiraju.

U Bosni i Hercegovini, u kojoj liderstvo ima naglašenu etničku a ne državničku narav, svaki od odgovornih lidera svoju veličinu i vrijednost treba mjeriti u odnosu na stepen svoje sposobnosti da razumije, uvažava i brine o interesima drugih i drugačijih (naroda i građana) u Bosni i Hercegovini (pa i u neposrednom okruženju), jer je moderna historija Bosne i Hercegovine već pokazala da oni koji isključivo brinu o interesima samo svoje etnije, samo svog naroda, ni izbliza ne pokazuju sposobnost da djeluju u skladu sa širim zahtjevima, očekivanjima i interesima sljedbenika i situacije. Time se, skoro po pravilu, događa da lideri za narode, etnije za koje se zalažu tako glasno i zdušno, proizvode više štete nego koristi. Primjer načina na koji se Slobodan Milošević borio za interese Srba postao je svjetska paradigma, ali je Bosna i Hercegovina, pa i neposredno susjedstvo, prepuna sličnih primjera i u drugim narodima i to na više različitih nivoa.

Liderstvo je od presudnog utjecaja za bilo koju vrstu organizacije, što se posebno odnosi na državu, kao jedan od najsloženijih oblika organiziranja ljudske zajednice uopće. Uspjeh i progres svake države direktno je uvjetovan kvalitetom i snagom liderstva, odnosno samog lidera koji se nalazi na njenom čelu.

Što je situacija u državi složenija, što se promjene postojećeg stanja neminovnije, liderstvo postaje bitnije. Stanje u Bosni i Hercegovini, prisutni problemi i način njihovog rješavanja posmatraju se različito iz različitih političkih centara i uglova. Ono što je zajednička crta svih tih razlika jeste stajalište da postojeće stanje ni izbliza ne odražava potrebe i mogućnosti države Bosne i Hercegovine, njenih naroda i građana. Promjene postojećeg stanja nameću se kao nasušna potreba, a liderstvo se prepoznaje kao krucijalno važan mehanizam za uspješnu orijentaciju, organizaciju i realizaciju kompleksnih mehanizama promjena i reformi koje je potrebno napraviti da stanje odsustva rata i nefunkcionalnosti države bude prevedeno u stanje stabilnog mira, održivog ekonomskog razvoja u ambijentu postojanja jednostavnije, racionalnije i funkcionalnije državne strukture.

U takvom ambijentu, gdje veliki broj područja vapi za promjenama i dobrim liderstvom, valja integrirati posebnosti Bosne i Hercegovine s općenitostima liderstva u cjelini, pri čemu će svaka od promjena zahtijevati dobro poznavanje i općenitosti i posebnosti vezanih za predstojeći izazov.

 

Historija – riznica pouka

Mnogo je razloga da se u prošlosti Bosne i Hercegovine traga za korisnim iskustvima upotrebljivim za rješavanje njenih sadašnjih problema, a i za budućnost uopće. Uostalom, engleska mudrost kaže da se „život živi unaprijed, ali razumije gledajući unazad“.

U svojoj dinamičnoj i dramatičnoj prošlosti prostori Bosne i Hercegovine zapamtili su mnoštvo različitih vladara i mislilaca čija su iskustva i danas primjenjiva. Jedan od dobrih poznavalaca suštine i unutrašnje naravi historijskih odnosa i prilika u Bosni i Hercegovini ustvrdio je da Bosnom i Hercegovinom niko nije vladao, samo mu se činilo, a da se u Bosni i Hercegovini obično može lijepo živjeti.

Mnogo je onih koji su u različitim ulogama djelovali u Bosni i Hercegovini tokom njenih različitih perioda i koji su snagom i dometom svojih ideja bili sposobni ponuditi rješenja ne samo za potrebe Bosne i Hercegovine već i za znatno šire prostore u svom vremenu. Nesumnjivo, u kategoriju ljudi takvih mogućnosti i reputacije spada i Hasan Kafija Pruščak, koji je, u vremenu u kome je djelovao, svojim idejama i sugestijama utjecao na tok državnih i historijskih događanja na trima kontinentima, odnosno na prostorima na kojima je osmanska država imala svoj utjecaj.

Posebno je spomena vrijedno njegovo djelo Nizam ul alem – Temelji mudrosti o uređenju svijeta. U ovom je djelu Pruščak iznio čitav set interdisciplinarnih preporuka, principa, pravila i mudrosti. Za dobro su liderstvo i danas korisni i upotrebljivi. Ilustracije radi, Pruščak je tvrdio da ovaj svijet počiva na četirima elementima: nauci učenjaka, pravednosti vladara, bogosluženju dobrih i velikodušnosti darežljivih. Zanimljivo je i mnoštvo drugih sudova o nekim bitnim osobinama lidera u tom vremenu. Pored ostalog tvrdi da vojskovođa treba imati svojstva nekih životinja: junaštvo horoza, srčanost lava, navalu krmka, lukavost lisice, strpljivost ranjenog psa, obazrivost ždrala, opreznost gavrana i grabežljivost kurjaka. Govoreći o ličnim osobinama ratnika Pruščak zaključuje: „Junak je drag i neprijatelju, a strašljivac je mrzak i rođenoj majci.“

U isto vrijeme valja zapaziti da je mnoštvo drugih mudrih i plodnih stvaralaca širom Bosne i Hercegovine, s njenih različitih prostora i iz različitih sredina, koji su obilježili ne samo svoju prošlost već značajno duže historijske periode, a čije se naslijeđe ne koristi, iako bi danas i više nego dobrodošlo. Zbog nepostojanja kontinuiteta pamćenja i baštinjenja pozitivnih vrijednosti iz bogate prošlosti Bosne i Hercegovine, država danas preživljava mnoge probleme koji su prepreka bržem razvoju i progresu.

PROČITAJTE I...

Poskok je, po istom principu kao i Građanski savez, Konakovićevo pisanje o Kiseljaku stavio u kontekst džume, klanjanja, džamije, hadža, objavljujući uz svoj komentar premijerovu fotografiju s hadža, nazivajući njegov dolazak u Kiseljak vjerskim turizmom. Još se jednom pokazalo da je ekstremizam uvijek jednako isključiv, odvratan i prljav, bio crven ili crn, ili bilo koje druge boje – svejedno je.

Kao da nije bilo dovoljno to što odlikovanje nosi ime po čovjeku koji je Bošnjake zamišljao kao dio hrvatske nacije, nego otkrivamo da su prije muftije Hasanovića isto odlikovanje 1995. primili ratni zločinci i gospodari života i smrti u tzv. Herceg-Bosni: Dario Kordić, Mate Boban i Gojko Šušak. Osim samog imena i skandalozne liste nagrađivanih, problematično je i vrijeme, odnosno politički kontekst kada je odlikovanje primljeno

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!