Licenciranje

Kako se onda u bh. fudbalu može desiti da nakon tog roka u jednoj do ranijih sezona predsjednik Čelika moli sve kojima je ovaj klub u srcu da se skupi potreban novac za podmirenje obaveza prema pojedinim igračima? Kako se moglo desiti da javno predsjednik Slobode izjavi kako je “klub prevaren, ali da će izmiriti obaveze”, isto tako nakon zadanog roka?

Slavodobitno je ovih dana iz FK Sarajevo objavljeno kako su ispunjeni svi kriteriji za dobijanje licence za nastup u UEFA takmičenjima i Premijer ligi BiH. U drugim klubovima nije bilo takvih izljeva sreće, ali poznato je da su kriterije za sezonu 2018/19. zadovoljili i Široki Brijeg, Željezničar, Zrinjski, Radnik, Mladost i Krupa.

Tu se priča o njima završava. Šta je s ostalima? Poput ovih koji su ispunili uvjete za licencu, mirni su Čelik i Vitez. Njima licence ne trebaju jer će svakako u niži rang takmičenja, ali GOŠK i posebno Sloboda i Borac postali su klubovi kojima stalno nad glavom visi mač. Uvijek su na granici da ostanu bez licence za najjače fudbalsko takmičenje u BiH.

Istina, donesena je tek prvostepena odluka, slijede žalbe, a onda vjerovatno potpuno drugačija odluka i čist put i za one koji su u prvoj fazi postupka dobili negativan odgovor. I ništa tu nema nelogično da se nakon prvostepene odluke podnese žalba i sama odluka bude drugačija, da se ne radi o potpuno iskrivljenom načinu rada. Potpuno poremećenoj interpretaciji onoga što se traži u kriterijima. Više nego čudnom radu onih koji su zaduženi za licenciranje.

Po svemu sudeći, kod nas je najviše sporan finansijski kriterij jer na drugima se ne pada.

Najbolji primjer eklatantnog kršenja kriterija koje je upravo UEFA propisala jeste popularno nazvani “Selimovićev plan”. Naime, u vrijeme teške finansijske krize u FK Sarajevo, tadašnji direktor Dino Selimović osmislio je rješenje. Kada klub nije dobio licencu u prvom stepenu, skupio je novac i uoči drugog stepena isplatio određene igrače. I taj je model postao pravilo u bh. fudbalu.

Iz mnogo uglova taj se model čini sjajnim. Dugovi plaćeni, klubovi sretni zbog licenci, igrači zadovoljni zbog isplaćenog novca. Mali je problem u činjenici što pravila nisu na strani tog modela. Prema propisima od kojih zavisi licenca, nema uplata nakon 31. marta ili, tačnije, što se uradilo do tada, uradilo se.

U maju se donosi prvostepena odluka, a onda klubovi mogu uložiti žalbe. Žalbe klubova odnose se na loše protumačene činjenice prvostepene komisije ili slične propuste, nikako na nove uplate.

Kako se onda u bh. fudbalu može desiti da nakon tog roka u jednoj do ranijih sezona predsjednik Čelika moli sve kojima je ovaj klub u srcu da se skupi potreban novac za podmirenje obaveza prema pojedinim igračima? Kako se moglo desiti da javno predsjednik Slobode izjavi kako je “klub prevaren, ali da će izmiriti obaveze”, isto tako nakon zadanog roka?

Kako rata za dug Borca od 600 hiljada KM prema jednoj privatnoj školi fudbala nekim čudom bude riješena upravo nakon tog roka? Najsvježiji primjer jeste onaj kada čelnik čapljinskog GOŠK-a kaže kako nisu imali dovoljno novca za plaćanje obaveza državi, ali uskoro će riješiti. Čovjek je to rekao 9. maja, ne treba zaboraviti.

“Selimovićev plan” imao je jednostavan marifetluk. Sve što isplatiš nakon tog datuma igrač potpiše da si mu platio ranije. Tako ispada da u prvom stepenu papir, igrom slučaja, članovi komisije za licenciranje nisu vidjeli, a ovi slijepi i gluhi kao da ne čitaju u medijima koliki se pritisak vrši upravo prema onima kojima se novac duguje.

Nekoliko je kriterija za licencu, od finansijskog do infrastrukturnog. Ide se do toga da morate na stadionu imati pet jarbola za zastave. Reklo bi se, veoma detaljan postupak i savršeno sito. Sve vodi Odjel za licenciranje Nogometnog saveza BiH.

Potpuno je nezavisan i ima odriješene ruke, a kao odgovara direktno UEFA-inim organima. Šta se servira tim organima, to je druga priča, ali zar nije jasno da neko radi pogrešno ili ovi u prvom stepenu uskraćuju licence tek tako, ili ih ovi kasnije vraćaju tek tako? Uglavnom, za marifetluke ne odgovara niko.

 

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!