Kultura “sve ide” i opasnosti osrednjosti

Moderni konzumerizam koji oblikuje naše misli, ponašanje i ukus, u vezi s praktično svim, pretvara osrednjost u samozadovoljnu vrijednost

U svom čuvenom govoru na Demokratskoj konvenciji 2004. godine u Bostonu, gdje je podržao Johna Kerryja kao demokratskog kandidata za predsjednika, Barack Obama, koji se tada natjecao za Senat ispred države Illinois, rekao je: “Dok mi sada pričamo, postoje oni koji se pripremaju da nas podijele, spin-majstori, negativni oglašivači koji prihvataju politiku ‘sve ide’. A ja im večeras kažem: Ne postoji liberalna Amerika i konzervativna Amerika, postoje samo Ujedinjene Američke Države. Nema crne Amerike i bijele Amerike i Latinske Amerike i azijatske Amerike – ima Ujedinjenih Američkih Država.”

Gledajući sada, više od deceniju kasnije, na predsjedničku kampanju 2016. godine, pitamo se da li se nešto promijenilo u politici “sve ide” što nas plaši, polarizira i dijeli društva i svijet općenito.

Frazu “sve ide” upotrijebio je austrijsko-američki filozof nauke Paul Feyerabend da bi izazvao rigidne tvrdnje o istini i striktni metodizam klasičnog pozitivizma i scijentizma. Feyerabend je držao da će idealizirani pogled na nauku, koji je podiže na nivo polubožanstva, pretvoriti nauku u monstruma i propasti u namjeri služenja najboljim interesima čovječanstva. Umjesto toga, ponudio je određenu dozu teoretskog anarhizma. Naučni progres, ustvrdio je, ne dešava se samo putem striktnih pravila naučne eksperimentacije nego i putem ljudskih veza, slučajnih dešavanja, ličnih izbora i koincidencija. Da se poslužim čuvenim konceptom Thomasa Kuhna, paradigme kao načini činjenja stvari oblikuju okvir naučnih aktivnosti i razbijaju rigidne barijere između nauke, filozofije, politike, trgovine i umjetnosti.

Anarhizam toga “sve ide” može se shvatiti kao poziv na oslobađanje. Može nas opremiti oruđem uz pomoć kojeg ćemo izazivati hegemoniju apsolutističkih ideologija. No, također, može zapasti u lahkomislenost i neodgovornost. Činjenica je da se to danas koristi kako bi se definirao stav zanemarivanja svih standarda po kojima stvari činimo i radimo. To se odnosi na prihvatanje mediokriteta kao standarda normalnosti. Još gore, moderni konzumerizam, koji oblikuje naše misli, ponašanje i ukus, u vezi s praktično svim, pretvara osrednjost u samozadovoljnu vrijednost.

Ovo je bolest kasnog moderniteta koja se prožima kroz sve, od umjetnosti i nauke do obrazovanja, politike i trgovine. Predstavljena je kao životna neophodnost, kao da je ispravno činjenje stvari nešto skupo i luksuzno. Prikriva se kao samopouzdanje, uspješnost i samozadovoljnost. Nepokušavanje i netraženje dodatnog daje lažni osjećaj da smo uradili svoj dio i ispunili svoje obaveze. Uvijek je na nekom drugom da podiže standarde.

Degradiranje je to ljudskog duha na zadovoljštinu osrednjom definicijom života. To je način da sami sebe pretvorimo u robu predajući naše umove, težnje i snove diktatu konzumerizma, kulture zabave i svijeta virtualnih realnosti.

  1. Scott Fitzgerald jednom je rekao: “Test vrhunske inteligencije jeste sposobnost održavanja dviju oprečnih ideja u umu u isto vrijeme, uz zadržavanje sposobnosti funkcioniranja.” Doba u kojem živimo primorava nas da se na neku stvar fokusiramo na nekoliko sekundi te potom prijeđemo na sljedeću. Kako sve postaje lakše i pristupačnije, gubi se dubina i suština, a što više toga činimo i radimo na osrednji i površan način, utoliko više postajemo osrednja bića, tj. mediokriteti.

Kako se oduprijeti kulturi osrednjosti?

Postoje načini na koje možemo obogatiti naše živote a da ne idemo u krajnosti. Mnogo toga možemo učiniti na jednostavan, jeftin način, ali s dubinom, milošću, uvidom i dostojanstvom. Ako uspijemo napraviti jasnu i znakovitu razliku između onoga što nam je potrebno i onoga što hoćemo, to nas višestruko osposobljava za donošenje boljih odluka u svijetu punom zbunjujućih i sukobljavajućih alternativa.

To zahtijeva određeni stupanj kulturološke pismenosti, ali to nije nemoguće ostvariti. Čovjek ne mora završiti Harvard ili biti univerzitetski profesor da bi cijenio poeziju ili uživao u historiji. Može nas obogatiti čitanje i ponovno čitanje svjetskih klasika, od starih Grka i islamskih mislilaca do indijskih i kineskih autora. Proučavanje života čuvenih muškaraca i žena kroz historiju može i nas i našu djecu naučiti dubokim lekcijama o značenju i iskušenjima ljudskog života. Druženje s ozbiljnim umjetničkim djelima, bilo slikama Van Gougha, Sistinskom kapelom, Plavom džamijom, palačom Alhambra ili Tadž Mahalom, može otvoriti naše umove i osloboditi naše duhove. Slušanje dobre muzike, ne kao pozadinske buke nego kao čin kontemplacije, može izazvati nešto duboko u našim dušama. Uz malo napora i fokusa, možemo razviti osjećaj za razumijevanje onoga što je lijepo i plemenito.

Ništa od toga ne podrazumijeva kulturološki elitizam. Trajna djela umjetnosti, kulture, poezije, muzike i zanata proizveli su ljudi s darom za ljepotu, plemenitost i proporciju. Povratak ovim osobinama može poboljšati naš smisao za estetiku i moralnu procjenu bez elitizma ili narcizma.

PROČITAJTE I...

Arheologija i istraživanja kojima se ova nauka bavi vrlo su značajna za svaki narod, državu, regiju i grad. Problem je ako to niko ne vidi. Uzmimo za primjer Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine, koji je svjetska institucija, naučni i kulturni brend i dvostruki ponos, a, evo, već godinama ne radi kako treba”

Nije to, naravno, ništa novo, niti je originalna Bačanovićeva umotvorina, niti je specifično za (veliko)srpsku političku misao, jer gotovo iste ideje baštine i hrvatski supremacisti i speratisti, no, stvar je u tome da Srbi i Hrvati jednostavno nisu u poziciji Izraelaca niti su Bošnjaci u poziciji Palestinaca. U bilo kojem smislu. Koliko će proći dok Bačanoviću i kompaniji ta činjenica ne postane jasna?

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!