Kultura “sve ide” i opasnosti osrednjosti

Moderni konzumerizam koji oblikuje naše misli, ponašanje i ukus, u vezi s praktično svim, pretvara osrednjost u samozadovoljnu vrijednost

U svom čuvenom govoru na Demokratskoj konvenciji 2004. godine u Bostonu, gdje je podržao Johna Kerryja kao demokratskog kandidata za predsjednika, Barack Obama, koji se tada natjecao za Senat ispred države Illinois, rekao je: “Dok mi sada pričamo, postoje oni koji se pripremaju da nas podijele, spin-majstori, negativni oglašivači koji prihvataju politiku ‘sve ide’. A ja im večeras kažem: Ne postoji liberalna Amerika i konzervativna Amerika, postoje samo Ujedinjene Američke Države. Nema crne Amerike i bijele Amerike i Latinske Amerike i azijatske Amerike – ima Ujedinjenih Američkih Država.”

Gledajući sada, više od deceniju kasnije, na predsjedničku kampanju 2016. godine, pitamo se da li se nešto promijenilo u politici “sve ide” što nas plaši, polarizira i dijeli društva i svijet općenito.

Frazu “sve ide” upotrijebio je austrijsko-američki filozof nauke Paul Feyerabend da bi izazvao rigidne tvrdnje o istini i striktni metodizam klasičnog pozitivizma i scijentizma. Feyerabend je držao da će idealizirani pogled na nauku, koji je podiže na nivo polubožanstva, pretvoriti nauku u monstruma i propasti u namjeri služenja najboljim interesima čovječanstva. Umjesto toga, ponudio je određenu dozu teoretskog anarhizma. Naučni progres, ustvrdio je, ne dešava se samo putem striktnih pravila naučne eksperimentacije nego i putem ljudskih veza, slučajnih dešavanja, ličnih izbora i koincidencija. Da se poslužim čuvenim konceptom Thomasa Kuhna, paradigme kao načini činjenja stvari oblikuju okvir naučnih aktivnosti i razbijaju rigidne barijere između nauke, filozofije, politike, trgovine i umjetnosti.

Anarhizam toga “sve ide” može se shvatiti kao poziv na oslobađanje. Može nas opremiti oruđem uz pomoć kojeg ćemo izazivati hegemoniju apsolutističkih ideologija. No, također, može zapasti u lahkomislenost i neodgovornost. Činjenica je da se to danas koristi kako bi se definirao stav zanemarivanja svih standarda po kojima stvari činimo i radimo. To se odnosi na prihvatanje mediokriteta kao standarda normalnosti. Još gore, moderni konzumerizam, koji oblikuje naše misli, ponašanje i ukus, u vezi s praktično svim, pretvara osrednjost u samozadovoljnu vrijednost.

Ovo je bolest kasnog moderniteta koja se prožima kroz sve, od umjetnosti i nauke do obrazovanja, politike i trgovine. Predstavljena je kao životna neophodnost, kao da je ispravno činjenje stvari nešto skupo i luksuzno. Prikriva se kao samopouzdanje, uspješnost i samozadovoljnost. Nepokušavanje i netraženje dodatnog daje lažni osjećaj da smo uradili svoj dio i ispunili svoje obaveze. Uvijek je na nekom drugom da podiže standarde.

Degradiranje je to ljudskog duha na zadovoljštinu osrednjom definicijom života. To je način da sami sebe pretvorimo u robu predajući naše umove, težnje i snove diktatu konzumerizma, kulture zabave i svijeta virtualnih realnosti.

  1. Scott Fitzgerald jednom je rekao: “Test vrhunske inteligencije jeste sposobnost održavanja dviju oprečnih ideja u umu u isto vrijeme, uz zadržavanje sposobnosti funkcioniranja.” Doba u kojem živimo primorava nas da se na neku stvar fokusiramo na nekoliko sekundi te potom prijeđemo na sljedeću. Kako sve postaje lakše i pristupačnije, gubi se dubina i suština, a što više toga činimo i radimo na osrednji i površan način, utoliko više postajemo osrednja bića, tj. mediokriteti.

Kako se oduprijeti kulturi osrednjosti?

Postoje načini na koje možemo obogatiti naše živote a da ne idemo u krajnosti. Mnogo toga možemo učiniti na jednostavan, jeftin način, ali s dubinom, milošću, uvidom i dostojanstvom. Ako uspijemo napraviti jasnu i znakovitu razliku između onoga što nam je potrebno i onoga što hoćemo, to nas višestruko osposobljava za donošenje boljih odluka u svijetu punom zbunjujućih i sukobljavajućih alternativa.

To zahtijeva određeni stupanj kulturološke pismenosti, ali to nije nemoguće ostvariti. Čovjek ne mora završiti Harvard ili biti univerzitetski profesor da bi cijenio poeziju ili uživao u historiji. Može nas obogatiti čitanje i ponovno čitanje svjetskih klasika, od starih Grka i islamskih mislilaca do indijskih i kineskih autora. Proučavanje života čuvenih muškaraca i žena kroz historiju može i nas i našu djecu naučiti dubokim lekcijama o značenju i iskušenjima ljudskog života. Druženje s ozbiljnim umjetničkim djelima, bilo slikama Van Gougha, Sistinskom kapelom, Plavom džamijom, palačom Alhambra ili Tadž Mahalom, može otvoriti naše umove i osloboditi naše duhove. Slušanje dobre muzike, ne kao pozadinske buke nego kao čin kontemplacije, može izazvati nešto duboko u našim dušama. Uz malo napora i fokusa, možemo razviti osjećaj za razumijevanje onoga što je lijepo i plemenito.

Ništa od toga ne podrazumijeva kulturološki elitizam. Trajna djela umjetnosti, kulture, poezije, muzike i zanata proizveli su ljudi s darom za ljepotu, plemenitost i proporciju. Povratak ovim osobinama može poboljšati naš smisao za estetiku i moralnu procjenu bez elitizma ili narcizma.

PROČITAJTE I...

Mlada Travničanka Amna Halep nedavno je uspješno operirana u sarajevskom KCUS-u nakon što joj je dijagnosticirana skolioza, bolest koja je sve češća među našom djecom. Mnogi za liječenje skolioze u inostranstvu plaćaju visoke iznose, za njih se često organiziraju humanitarne akcije. Porodica Halep odlučila se za bh. stručnjake. Ozdravljenje njihovog djeteta dokazuje da su bili u pravu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!