Kultura između ideologije i stvarnosti

Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je trebala obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma

Iz današnje perspektive, kada se razgovara o socijalističkom periodu naše historije, većina stanovništva sjeća se s nostalgijom i osjeća pozitivan sentiment, kako zbog naše današnje sudbine, tako i mehanizama koje je tadašnja vlast koristila na suzbijanju otvorenog društva, slobodnog širenja informacija i općenito slobode javnog mišljenja i djelovanja. O pozitivnim stranama tog perioda u oblasti kulture mnogo se zna: otvaranje Univerziteta u Sarajevu, smanjenje nepismenosti, izgradnja brojnih kulturno-obrazovnih institucija i davanje kvalitetnije šanse siromašnijim građanima da se školuju.

Međutim, kao i u svemu na ovom svijetu, postojala je i druga strana medalje o kojoj se malo zna i o kojoj će ovdje biti riječi, tačnije o kulturi neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata. Uloga kulture u legitimiziranju i populariziranju socijalističkog poretka u Bosni i Hercegovini bila je obilježena činjenicom da je, prije svega, bilo riječ o masovnoj, populističkoj kulturi, koja je kroz svoje razne poluge, od prosvjete do umjetnosti, bila usmjerena ka stvaranju socijalizma u svijesti ljudi. Po teoriji vladajućeg sloja, ekonomska izgradnja zahtijevala je visokoobrazovanog i kulturnog čovjeka, dok su upravo kultura i prosvijećenost doprinosili bržem i uspješnijem razvoju. To je značilo da je ekonomski razvoj zemlje bio u simbiotičkoj vezi s kulturom.

Upravo zato što je u Jugoslaviji, a samim time i u Bosni i Hercegovini, bilo riječ o masovnoj kulturi koja je imala za cilj obuhvatiti sve slojeve stanovništva i prenijeti mu poruku socijalizma, kultura ima veliku ulogu u učvršćivanju vlasti i njenom prihvatanju od strane naroda. Razvojem bosanskohercegovačke kulture rukovodila je Komisija za agitaciju i propagandu (agitprop) PK KPJ za BiH, čiji se poslijeratni rad na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine može pratiti od druge polovine 1945. godine, kada ona podnosi prvi izvještaj CK-u KPJ.

Škole i ideologija

Idejno-politička usmjerenost u školstvu bila je prisutna od vrtića, u koje su se primala djeca od 4 do 7 godina, pa sve do fakulteta. Kroz sve te razine obrazovanja provlačila se ista nit: razvijanje patriotizma, izgradnja zdravih i politički (ideološki) osviještenih omladinaca. Jedna od karakteristika ovog perioda jeste i to što se, pogotovo u početku, kvantitet stavljao ispred kvaliteta, što je ostavilo dugoročne negativne posljedice, jer nivo znanja stečen u školama, tečajevima, često nije bio odgovarajući. Čak se dešavalo da tek opismenjeni ljudi zaborave čitati i pisati ubrzo nakon završetka tečajeva. Posljedice tog stihijskog djelovanja osjete se i danas. Ako se uzme za primjer da je broj učenika u osnovnim školama 1949. godine bio za 76,2 % veći od broja učenika u školskoj 1939/1940., dok je u isto vrijeme broj učitelja i nastavnika smanjen za 29,6 %, vidi se koliko su ciljevi kulturne politike išli ispred mogućnosti njezine realizacije u skoro svim segmentima kulturnog života.

U poslijeratnom periodu glavni kriterij za dobijanje posla u nekoj od obrazovnih ili naučnih institucija bilo je držanje za vrijeme rata. Interesantan je slučaj koji se desio nakon otvaranja Pravnog fakulteta u Sarajevu. Na konkurs za popunjavanje mjesta redovnog profesora za predmet Nauka o finansijama i finansijsko pravo prijavili su se dr. Vladimir Franolić iz Zagreba, profesor Pravnog fakulteta u Zagrebu, i dr. Rudolf Trofenik s Pravnog fakulteta u Ljubljani. Umjesto njih, na mjesto asistenta primljen je nesvršeni student prava iz jedne partizanske porodice. U obračunu s nastavnim kadrom i učenicima koji su imali bilo kakvu ulogu u okupatorskom režimu nisu svi jednako prošli. Deficitarnost kadra u pojedinim oblastima utjecala je na odnos državnih vlasti prema vlasnicima svjedočanstava.

Neke diplome bile su priznate nakon što su ih komisije odobrile, a Komisija za agitaciju i propagandu CK KPJ 1952. godine dala je direktivu da se prema nastavnicima na fakultetima odnosi zavisno od njihove struke. U najboljoj poziciji bili su nastavnici tehničkih nauka za koje je bila uputa da se “trpi njihovo prisustvo na fakultetima čak i ako su njihovi stavovi antikomunistički”. Ahmed Muradbegović, ratni direktor sarajevskog pozorišta, nakon izlaska iz zatvora, također je bio društveno angažiran, a bio je i jedan od osnivača tuzlanskog pozorišta 1949. godine. To je pokazatelj da su komunisti znali često biti pragmatični umjesto isključivo ideološki orijentirani, jer se računalo s tim da se kadrovi koji nisu na liniji partije mogu iskoristiti dok prosvjetni sistem ne stvori odgovarajuću zamjenu za te ljude.

Svi nastavni predmeti u službi ideologije

Ideološkoj misiji u školstvu bili su prilagođeni i nastavni planovi i programi svih predmeta. Svaki predmet imao je svoj zadatak u ovome procesu. Programske promjene u ovome periodu bile su toliko česte da nijedna generacija koja je počela školovanje u ovome periodu nije završila školu s istom programskom shemom kao na početku školovanja. Interesantno je da su svi predmeti u manjoj ili većoj mjeri korišteni u idejne svrhe, ali najveći značaj pridavan je maternjem jeziku, historiji, zemljopisu (geografiji), prirodopisu (biologiji) i matematici. U proučavanju naše historije najviše se pažnje davalo ustancima i bunama koje su imale karakter pobune protiv stranog osvajača ili pobune podjarmljenih slojeva stanovništva protiv njihovih eksploatatora. Tako su, recimo, bune Matije Gupca ili Prvi srpski ustanak imali istaknuto mjesto.

Pokret za autonomiju BiH iz 1831. godine u udžbeniku Istorija naroda FNRJ (sa osnovama opšte istorije) od autora Fuada Slipčevića bio je predstavljen kao reakcionarni pokret u kojem je glavnu ulogu vodio bosanski begovat i čiji je glavni cilj bio da se zadrže privilegije koje je bosanska vlastela stekla do tada, a, uz to, ovo je bio i pokret protiv ravnopravnosti potlačenog kršćanskog stanovništva. S druge strane, ustanak od 1875. do 1878. godine predstavljen je kao nacionalno-oslobodilački rat koji je imao progresivan karakter. Period osmanske vladavine na ovim prostorima predstavljan je izuzetno negativno. Proces prihvatanja islama predstavljen je kao potez očajnog stanovništva koje se tako pokušalo spasiti od izrabljivanja. Paradoksalno, pokret za autonomiju Husein‑kapetana Gradaščevića nije se shvatao kao borba protiv stranog okupatora iako je Gradaščević išao ka autonomiji Bosne i Hercegovine i eminentni historičari poput Ahmeda Aličića tvrde da je u jednom trenutku, nakon poraza osmanske vojske, Bosna i Hercegovina de facto bila neovisna zemlja. Po kojoj je logici Karađorđe bio borac protiv stranog okupatora, a Gradaščević nije, iako su obojica iz slične epohe i sličnog društvenog ranga, nije teško zaključiti.

Ideološka uloga nastave maternjeg jezika oslikavala se prevashodno u izboru tema koje su učenici čitali u bukvarima i čitankama te u naslovima njihovih lektira. Pored izbora tema, u bukvarima i čitankama mogle su se često vidjeti fotografije (fotografije i reprodukcije umjetničkih djela Tita i ostalih rukovodilaca države). U udžbenicima su dominirale priče iz dječijeg života, Narodnooslobodilačke borbe i izgradnje zemlje, događaji iz historije jugoslavenskih naroda i iz drugih socijalističkih zemalja. Karakterističan je primjer čitanki za prvi i drugi razred gimnazije iz 1947. godine, u kojima su priče ili pjesme s nazivom Šta da budem?, Pjesma graditelja pruge, Ljubav prema SSSR-u i Crvenoj armiji, O Lenjinu, Pobjeda nad Staljingradom. Redovna pojava u tadašnjim udžbenicima bilo je favoriziranje tema koje su se odnosile na srpsku historiju i tradiciju, dok se znatno manje pažnje davalo drugim narodima i njihovim tradicijama. Marku Kraljeviću u čitanci za prvi razred posvećena su čak četiri teksta, a zapaženu ulogu u istom udžbeniku zauzima i Njegoš. Pored toga, mogu se naći i priče o caru Lazaru i carici Milici, Kosovskom boju, Srpskoj majci itd. Važno pitanje u vezi s ideologijom u prosvjeti jeste i sistematsko gušenje vjeronauke u školama, kao i pritisak na vjersku nastavu organiziranu od strane vjerskih zajednica van škola (mektebi, preparandije…).

Zabranjivanje vjeronauke i ukidanje mekteba

Vjerska je nastava i prije samog oslobođenja zemlje marginalizirana tako što je organizirana kao fakultativni predmet, a direktivom je naređeno da se može održavati jedino kao posljednji čas u školskom danu. Kasnije je, u sklopu jačanja pritiska na nastavu vjeronauke, određeno da će roditelji morati odlučivati hoće li njihova djeca pohađati vjeronauku. Tako su roditelji, koji bi se izjašnjavali u korist pohađanja vjeronauke, dolazili u opasnost da budu označeni kao zaostali, sumnjivi ili neprijateljski nastrojeni prema vlastima.

Na osnovu odluke vlasti, nastavu vjeronauke mogli su držati samo oni vjeroučitelji koji su tu dužnost obavljali prije okupacije. Težak udarac za vjerske zajednice bio je kad je njihove objekte u kojima se održavala nastava vjeronauke preuzela državna vlast i u njih smjestila svoje institucije. Pored samog pritiska na vjerske zajednice koje su organizirale vjeronauke, veliki pritisak vršen je i na obične učenike. Ilustrativan je primjer četiri učenice preparandije Samostana sv. Franje u Mostaru kojima je zabranjeno da pohađaju nastavu kao pripadnice reda časnih sestara. Školska nastava mogla se pratiti samo ako se izađe iz samostana, a u suprotnom, dozvoljeno je bilo privatno polaganje ispita.

Početkom školske 1949/50. godine u čitavoj Bosni i Hercegovini održavala se vjeronauka u svega 45 osnovnih škola, a posjećivalo ju je 10.418 učenika (5.354 katolika, 3.646 muslimana i 1.468 pravoslavaca). Vjeronauke u srednjima školama nije bilo, ali su radile Medresa u Sarajevu i Franjevačka gimnazija u Visokom. S vremenom je jačao pritisak na vjersku nastavu, pogotovo na onu organiziranu van školskog sistema. Ministarstvo prosvjete donijelo je 1950. godine odluku da djeca koja pohađaju školu više ne smiju pohađati mektebe. Mektebi su 1952. godine kao obrazovne institucije zakonom ukinuti, pa se održavanje vjeronauke moralo odvijati na drugim mjestima. Ukidanju mekteba prethodila je široka medijska kampanja, prema kojoj je nastava u mektebima štetno djelovala na razvoj djeteta, mektebi su okrivljeni za manjak djece u školama i slabije upisivanje ženske djece, a uz to se išlo i ka ličnoj diskvalifikaciji vjeroučitelja i hodža koji su podučavali djecu u mektebima.

Kadrovske su komisije, kao dio borbe protiv nastave vjeronauke, razmještale svoje najbolje nastavnike u sredine u kojima je utjecaj vjerskih zajednica na učenike bio najveći. Jedan od vidova pritiska na školstvo vjerskih zajednica svakako je i nepovjerenje prema svjedočanstvima koja su se u njima stjecala. Iako je Medresa u Sarajevu imala rang potpune srednje škole, učenici koji bi je završili nisu mogli dobiti stalno zaposlenje kao učitelji već samo kao privremeni učitelji. Tek bi sa završenim učiteljskim tečajem svršenici Medrese dobijali pravo na stalno zaposlenje. Time je diploma Medrese u Sarajevu obezvrijeđena, a vlasti su računale da će učenici izgubiti motiv da je pohađaju jer im je buduća egzistencija bila nesigurna s diplomom u čiju se kvalitetu sumnjalo.

U odnosu na rigidan stav o nastavi vjeronauke, pojedini vjerski praznici bili su u početku priznati kao službeni školski blagdani. Kao primjer može poslužiti direktiva Ministarstva prosvjete DFJ svim okružnim narodnim odborima da se dan Ćirila i Metodija proslavi u čitavoj zemlji kao školski praznik. Isto tako, u izvještaju Srednje tehničke škole iz 1946. vidimo da škola nije radila za Uskrs (uskršnje ferije). Za muslimanske praznike nije bilo mjesta u ovakvim “kalendarima”. Istina, s vremenom su svi vjerski praznici bili potisnuti, ali u samom početku nije postojao jednak odnos prema svima.

PROČITAJTE I...

“Ja sam prišla Ratku Mladiću i rekla mu da mi nema djeteta, da je nestalo. Povukla sam ga za ruku i rekla mu to, ali on me otjerao. Strpali su nas nakon toga u autobuse. Selmu nisam uspjela pronaći tad, a, evo, više od 22 godine nemam glasa nikakvog o njoj. Vjerujem da je živa. Nadam se tome. Svakog dana mislim na nju. Nadam se da ćemo nekad saznati šta se desilo. Dok je ne pronađemo, živu ili mrtvu, nećemo odustati”

Fenomen da oni koji su svojevremeno nagovarali Bošnjake da se na popisu izjasne kao Bosanci sada negoduju zbog nazivanja nastavnog predmeta bosanski pokazuje da nisu u pitanju nikakvi pozitivni principi, nego namjera da se konstantno problematizira bošnjačka jezička, kulturna i uopće identitetarna posebnost. U tu svrhu koriste se i maliciozne zamjene teza po kojima se pravo na izučavanje vlastitog jezika kroz predmet nazvan po tom jeziku tumači kao diskriminacija drugog i drugačijeg. Hoće li doći vrijeme kada će i samo postojanje Bošnjaka biti tumačeno kao akt segregacije i diskriminacije

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!