KULINA BANA VOJSKA JE

– Kako se tu zadesio Kulin ban? – Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?! – Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja. – Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi. – To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom. – Ništa tome ne bih dodala

To je pjesma.

I dječija igra.

Pamtim djevojčicu koja igra školice i pjeva ovu pjesmu. Nikad je dotad nisam čuo, niti je vidio napisanu.

A djevojčica je igrala, igrala, igrala…

I pjevala, pjevala, pjevala…

Sve dok ne bi uskočila u posljednji prostor igre. A taj je prostor, zna se: prostor neba.

Nebo.

 

Kad god bih vidio kredom nacrtanu mrežu za igru potom, sjetio bih se ove pjesme.

Među piscima koje osjećam kao rođake svakako je i Julio Cortázar. Dok sam čitao njegov neobični i sjajni roman Školice, u kom je uobličio svoju sliku uskomešanog svijeta, nikako nisam mogao u bilo kojem trenutku zaboraviti naziv romana jer je on prisutan gotovo u svakom prizoru (iako je taj naziv u pisanju do samog kraja bio u sjeni naziva Mandala).

 

Djeca ponekad vide svoj tekst.

I čitaju ga na često nerazumljiv način. Nerazumljiv onima koji ne razmišljaju kao djeca, naravno.

Ko zna šta bi se moglo pročitati u historiji školica? Sve o tome kako su nastale. I zašto?

Imaginarna historija daje svoje odgovore, ali oni su fluidni i vode nas do njih onoliko koliko možemo dokučiti.

Ne znam ko je i kad napisao ovu pjesmu čiji stihovi žive. Ne znam kako je to uopće ušlo u dječiju igru. Za mene su to stihovi nepoznatog. Možda onog kome su se otvorili u igri. Ili je samo tražio put.

 

Šta je iza svega?

Otpor jednom od okupatora?

Možda čak njegov projekt s elementima udvaranja povijesti i samosvijesti?

Ili samo igra?

Igra u čijim se račvastim stazama nikad nismo znali snaći.

 

– To su, ustvari, dvije igre – kaže žena kojoj vjerujem i do koje mi je stalo.

– Ne razumijem. Vjerujem svojoj djevojčici iz pamćenja.

– Djevojčica je povezala dvije igre. Kad se igra školice, ne pjeva se. Igra se u šutnji. To je ispit. Gledalice i gledaoci prate da se ne preskoči razred. Sjećam se i Kulina bana.

– Sjećaš ga se?

– Igre. Mnogo je djece u toj igri oblikovalo kulu Kulina bana i parovi su prolazili ispod svodova ruku. I tako gradili. Gradili kulu. Svojim tijelima su gradili. I pomjerali. I rukama. I nogama. I pjevali. To je ta igra.

– Izgleda kao neka austrougarska tjelovježba.

– Možda je bilo baš to. Liči na njihove plesove. S elementima simetrije i discipline.

– Kako se tu zadesio Kulin ban?

– Ne znam, ali, razmisli malo, zar nije logično?!

– Sve je u vezi s Bosnom logično, iako se svi trude pronaći nelogična objašnjenja.

– Tako se inkarnirao Kulin kao igra. Kao ideja i kao alibi.

– To je uvijek problem s istinom. Najlakše ju je sakriti drugom istinom. Lažnom istinom.

– Ništa tome ne bih dodala.

 

Jedanput sretoh prijatelja i on me iz daljine pozdravi podignutom rukom raširenih prsta.

Kao ruka sa stećka.

Odgovorih mu na isti način.

Otad smo se gotovo uvijek tako pozdravljali.

– Znaš li šta to znači?

– Koje?

– Taj znak. Taj pozdrav.

– Mislim da znam.

– Oružje ne nosim, Boga tražim.

– Jasno i lijepo.

Bilo je to u vrijeme kad se pojavila knjiga Kameni spavač. Znali smo za nekropole i mnoge istraživačke pothvate, objedinjene i objelodanjene u radovima i ilustriranim knjigama. Poznavali smo svoje stećke. Mak ih je, međutim, nekako oživio. Kao da je probudio svoje kamene spavače i doveo ih u vezu s nama.

Mogli smo s njima razgovarati.

 

Mnogo godina kasnije sretosmo se u Sarajevu. I pozdravismo se na isti način. Tegobne i tjeskobne godine bile su iza nas. On je već dugo živio u Australiji, ali Bosna nikad nije prestala živjeti u njemu. Arheolog je, što svemu daje osobit pečat.

 

Nisam se sjetio, inače bih ga zapitao za igru.

Tako njegov odgovor mogu samo naslućivati.

Nije to bila igra za djevojčice, nego za djecu.

Čini se da djevojčice bolje pamte.

 

Kod stećaka ne postoji ta dvostrukost.

Svugdje gdje su preživjeli gledaju život koji se oko njih odvija.

 

A djeca se igraju oko stećaka i pjevaju.

 

 

 

PROČITAJTE I...

Još se kao maloljetnik pridružio Muderizovoj jedinici, kasnije Četvrtoj muslimanskoj slavnoj brigadi, s kojima je učestvovao u svim bitkama. Otac mu je položio život kao šehid, a i sam je Esad tri puta ranjavan

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!