Krvavi osmi april: Konačni smiraj Kjašifa Smajlovića

Nakon četvrt stoljeća potrage, protekle nedjelje identificirano je tijelo Kjašifa Smajlovića. Dopisnik sarajevskog Oslobođenja iz Zvornika bio je prvi od 39 novinara ubijenih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu. Oni koji stoje iza ubistva Kjašifa Smajlovića osmog aprila 1992. godine ubili su najvjerovatnije i srbijanskog premijera Zorana Đinđića trinaest godina poslije u Beogradu

Deveti je juni ove godine. Radnici Medžlisa iz Zvornika pripremaju dženazu. Kopaju na mezarju Kazanbašča. Dok rade na neobilježenom dijelu mezarja, otkrivaju tijela ukopana u crnim plastičnim vrećama. Nekoliko dana poslije, u Kazanbašču stižu istražitelji Tužiteljstva BiH i predstavnici Instituta za nestale osobe. “Za sada je pronađeno osam žrtava. Radi se o primarnoj masovnoj grobnici. Tijela su kompletna. Pronađena su u crnim zaštitnim vrećama koje je koristila bivša JNA. Pretpostavlja se da su žrtve iz 1992. godine s područja Zvornika. Sutra se nastavljaju ekshumacije”, kaže tokom ekshumacije Lejla Čengić, glasnogovornica Instituta za nestale osobe BiH. Podsjeća i da su na istoj lokaciji prije trinaest godina pronašli masovnu grobnicu sa 131 žrtvom. Podsjeća još i da je na području Zvornika do tog dana pronađena i identificirana 1.091 žrtva. Traga se za još 600 osoba nestalih na tom području.

Zvezdan i Legija

Dok su kašike bagera prekopavale Kazanbašču, malo je ko vjerovao da će njenim otvaranjem biti okončana potraga koja je trajala duge 24 godine. Među tijelima pokopanih u grobnici bilo je i ono Kjašifa Smajlovića, novinara sarajevskog dnevnika Oslobođenje. Smajlović je prvi novinar ubijen u ratu u BiH, a za njegovim posmrtnim ostacima tragalo se sve do danas dok DNK analizom nije potvrđeno da su ostaci pronađeni slučajno u Kazanbašči baš njegovi. Posljednji izvještaj Kjašif Smajlović poslao je svojoj redakciji osmog aprila 1992. godine iz Zvornika. Kjašif je ubijen na svom radnom mjestu u trenutku kada je diktirao izvještaj sekretarici regionalnog dopisništva u Tuzli Selveti Ahmedinović. Dan ranije poslao je tekst u kojem je izvijestio kako su u Zvorniku uhapšena trojica “Arkanovaca”.

Na barikadi koju je postavila Patriotska liga na Vidakovoj Njivi uhapšeni su Milorad Luković, Vojin Vučković zvani Žuti, Dušan Vučković zvani Repić i Milan Pejić zvani Peja Cigan. U policiji je Smajlović svjedočio njihovom privođenju. Zvornički novinari Almasa Hadžić i Hasan Hadžić pisali su godinama poslije kako je izgledalo njihovo ispitivanje. Kada je traženo da kažu ko su, prvi je odgovorio: “Milorad Ulemek” i dodao da je bio pripadnik Legije stranaca pa ga zato zovu Legija. Drugi se također predstavio: “Zvezdan Jovanović, zubotehničar iz Beograda.”

Nisu dugo zadržani u policijskim prostorijama. Po nalogu poznatog Bošnjaka koji je htio da ga se izmjesti van granica BiH, svi su pušteni. On je, kao pripadnik MUP-a Zvornik, prebačen preko zvorničke hidrocentrale. Žućo i Repić poslije pada Zvornika čine stravične zločine u logorima Čelopek, Novi Izvor, Standard Alhos… Nakon što su pušteni, Ulemek i Jovanović učestvovat će u ubistvu najmanje dvadeset ljudi u Zvorniku.

Ulemek i Jovanović učestvovali su i u ubistvu Kjašifa Smajlovića. Nakon što su pušteni na slobodu, “Arkanovci” su upali u kancelariju i smaknuli Smajlovića. Prije no što će ga ubiti, Smajlović je poslao posljednji tekst. “Dolaze i po mene, čujem njihove korake, bojim se da je ovo moj zadnji izvještaj”, javio je tada sekretarici redakcije diktirajući tekst. Kjašifu su, pričaju očevici, dok je u kancelariji dopisništva razgovarao sa sekretaricom, pripadnici paravojne Arkanove formacije ispalili metak u potiljak, a onda ga, mrtvog vukući za noge, ubacili u kamion koji je po Zvorniku aprila 1992. godine skupljao tijela pobijenih Bošnjaka. Komšinica sa sprata iznad vidjela je kako Smajlovićevo tijelo zločinci vuku iz dopisništva Oslobođenja u prizemlju višespratnice pored magistralnog puta. Direktor lokalnog komunalnog preduzeća potvrdio je da je Kjašif pokopan u masovnu grobnicu ubijenih u Zvorniku tog dana. Jedanaest godina kasnije, 12. marta 2003. godine, Ulemek i Jovanović ubit će premijera Srbije Zorana Đinđića.

Tijekom devedesetih u Bosni i Hercegovini ubijeno je 39 novinara; to su podaci iz izvještaja Međunarodne novinske federacije (IFJ). Desetero njih bili su stranci koji su izvještavali o ratu. Osim Smajlovića, poginulo je još dvoje novinara Oslobođenja. Evidencije u Bosni i Hercegovini variraju od 34 do 52 slučaja. Niti jedno od ovih ubistvo nije sudski procesuirano.

Grobnica u Kazanbašči

Šta se, zapravo, desilo u Zvorniku tog osmog aprila? Kako je i ko je ubio Kjašifa Smajlovića?

U prvom napadu na Zvornik, izvedenom ujutro osmog aprila 1992. godine, nije bilo zločina onakvih kakvi su se desili nekoliko dana kasnije, kada su Zvornik pod svoju kontrolu stavili Krizni štab SDS-a i JNA. Grad je okupirala JNA s jedinicama objedinjenim u Operativnu grupu Drina, kojom je komandirao pukovnik Savo Milošević, zatim s dijelovima izviđačke jedinice 17. partizanske brigade iz sastava 35. partizanske divizije JNA, kojima je komandirao Aleksandar Aco Sekanić, i s dijelom Šekovačke brigade, kojom je komandirao Svetozar Andrić, koji će nakon rata postati general i načelnik štaba Petog korpusa Vojske Republike Srpske. U napadima je, također, sudjelovala jedinica Vojne policije JNA, kojom je komandirao Branko Studen. Ove jedinice bile su pojačane paravojnim formacijama koje su imale izuzetno važnu ulogu u okupaciji grada. Neposredno pred početak napada na Kula Grad, u Zvornik su dopremljeni 72. padobranska brigada i dijelovi 63. izviđačke brigade, kojom je komandirao pukovnik Mićo Stupar, direktno potčinjen pukovniku Savi Miloševiću. Ova jedinica bila je smještena u Hotelu “Drina” u Zvorniku, a odmah po osvajanju Kula Grada ona napušta Zvornik.

Iako se isprva vjerovalo da je u tim danima ubijeno čak tri hiljade ljudi, kasnije će se ispostaviti da je ta procjena bila neutemeljena jer je većina onih za koje se vjerovalo da su ubijeni spas pronašla u bijegu prema Tuzli ili Beogradu.

Najveći zločini desili su se, dakle, tek desetak dana po okupaciji Zvornika, kada je Stevo Radić, kao jedan od ključnih ljudi SDS-a u Zvorniku, pozvao Bošnjake da se vrate i prihvate srpsku vlast. Zauzvrat im je obećao njihova imanja, radna mjesta i slobodu kretanja. Povratak Bošnjaka sredinom aprila u Zvornik bit će koban jer će tada paravojne formacije Gogićevi četnici (pod komandom Milorada Gogića), Žute ose (Vojina Vučkovića Žutog), Vukovi sa Drine (koji su iz čete Sjever pod komandom Jovana Mitrovića prerasli u Vukove sa Drine) i Srpska dobrovoljačka garda Željka Ražnjatovića Arkana početi temeljito “čišćenje” grada i okolnih naselja. Nevjerovatno je da su upravo zvornički intelektualci najviše vjerovali pozivu SDS-a, tako da ih je veliki broj ubijen u tim danima. Leševi su transportirani kamionima Komunalnog preduzeća i vozilima JNA u Kazanbašču, a jedan broj tijela, prema svjedočenjima preživjelih, prebačen je u Mali Zvornik, u Srbiju, gdje je u Fabrici kreča uništen spaljivanjem i hemijskim tretmanom. Procjene govore da je u Kazanbašči sahranjeno u više masovnih grobnica oko tri stotine ubijenih Bošnjaka.

Biznis Jove Mijatovića

Preživjeli svjedoče da je Jovo Mijatović naplaćivao izbavljenja Bošnjaka uzimajući za sebe silan novac, da bi neposredno po izlasku iz zgrade Opštine paravojne formacije preuzimale tu osobu i ubijale je na licu mjesta. Jovo Mijatović pobjegao je nakon rata u Australiju. Zajedno sa Stevom Radićem, Mijatović je u najužem krugu onih za koje se tvrdi da su činili zločine, odnosno sudjelovali u njima.

Napadom na Zvornik 8. aprila u operativnom smislu na terenu rukovodio je izvjesni Milan Pejić zvani Peja Cigan, tada major Srpske dobrovoljačke garde, kojeg će Arkan nakon okupacije Zvornika i Kula Grada unaprijediti u čin potpukovnika. Poslije rata je Pejić otišao u Beograd, gdje postao vlasnik splava na Adi Ciganliji. Predsjednik Izvršnog odbora Opštine Zvornik Slavoljub Tomašević također je jedna od osoba koja bi mogla odgovarati za ratne zločine počinjene u ovom gradu jer postoje dokazi da je angažirao paravojne jedinice i osigurao njihovo plaćanje kako bi očistile Zvornik i Bijeljinu.

U čišćenju Zvornika najaktivnije je sudjelovala jedinica braće Kojić koja je prebačena iz Milića u Fabriku obuće “Standard” u Zvorniku. Jedinica je brojala dvije stotine ljudi, a u njoj su bili angažirani najradikalniji članovi SDS-a, Srpskog pokreta obnove i Srpskog četničkog pokreta iz Milića i Vlasenice. Ova jedinica tokom svoga boravka u Zvorniku ubila je veći broj zarobljenih civila.

Paravojne jedinice uz maksimalnu podršku JNA učestvuju u etničkom čišćenja cijelog Zvornika, zatim prigradskih naselja Drinjača, Kostjerevo, Šetići, Đulići, Klisa, Bijeli Potok… Stravični zločini počinjeni su u logorima formiranim na Ekonomiji u Čelopeku, u DP Novi izvor u Karakaju i u Tehničkom-školskom centru u Karakaju te na Bijelom Potoku. Ukupno je na ovih nekoliko lokacija ubijeno više od dvije hiljade ljudi. Logori su formirani po naređenjima Branka Popovića, ključnog čovjeka u okupaciji Zvornika, te Steve Radića iz SDS-a. Osiguravanje logora u Novom izvoru vršila je jedinica Žute ose. Na Ekonomiji i u Domu kulture u Čelopeku osiguravanje i ubijanja civila obavili su Gogićevi četnici, jedinica kapetana Crnog i Arkanova SDG, dok je logor u Tehničkom školskom centru osiguravala jedinica policije pod komandom komandira Marinka Vasilića. Načelnik policije u to vrijeme bio je Milenko Mijić, koji 17. maja 1992. odlazi s ove funkcije, a na nju biva imenovan Miloš Pantelić iz Loznice.

PROČITAJTE I...

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!