Krvavi Kurban-bajram za Bošnjake Ljutočke doline 1992. godine

Ljutočani ni u najgorim noćnim morama nisu mogli sanjati da će ih dojučerašnje komšije napasti, i to na prvi dan Kurban-bajrama. Prethodno su srpske paravojne jedinice razoružale stanovništvo Ljutočke doline postavivši im ultimatum za predaju oružja, a potom sa svih strana opkolili naselja smještana u dolini

 

Miroljubivo stanovništvo Ljutočke doline, u koju potpadaju naselja Kulen-Vakuf, Ostrovica, Klisa, Orašac, Duljci i Ćukovi, smještena nadomak Bihaća, nije moglo izbjeći sudbinu koja je početkom devedesetih bila namijenjena Bošnjacima Bihaćkog okruga. Kako se sama dolina nalazila van linije okruženja Bihaća i bila nastanjena većinskim bošnjačkim stanovništvom, od kojeg je bilo oko hiljadu vojno sposobnih muškaraca, trebalo je nju prvu “riješiti”, a onda se pozabaviti Bihaćem.

RAZORUŽAVANJE I OPKOLJAVANJE

Ljutočani ni u najgorim noćnim morama nisu mogli sanjati da će ih dojučerašnje komšije napasti, i to na prvi dan Kurban-bajrama. Prethodno su srpske paravojne jedinice razoružale stanovništvo Ljutočke doline postavivši im ultimatum za predaju oružja, a potom sa svih strana opkolili naselja smještana u dolini.

Namjere su ultimatuma, kako bilježi dr. Mujo Begić u svojoj knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi, realizirali preko Muhameda Hodžića, kojeg je vojna policija JNA zaustavila na putu za selo, a zatim ga s povezom oko glave odvela na nepoznato mjesto, gdje mu je pukovnik Đuro Karailović lično izdiktirao šta će da napiše u ultimatumu koji će odnijeti svojim sunarodnjacima. Nakon što je ultimatum došao do ruku stanovništva Ljutočke doline, odlučeno je da se izvrši predaja ono malo oružja što se imalo, te da se ne ide na pregovore o predaji kako je traženo u pomenutom ultimatumu. Cilj dolaska na pregovore bio je da se tadašnji predstavnici i rukovodstvo Ljutočke doline zarobi na jednom mjestu.

“Osnovna zamisao za napad bila je potpuno okružiti dolinu sa svih strana, uz vatrenu podršku, i pješadijskim snagama slomiti otpor snaga koje ga brane i prisiliti na potpunu predaju. Pored toga, planirano je dolinu presjeći i razdvojiti na četiri dijela, planirano je i presijecanje komunikacije Dubovsko – Martinbrod. Presijecajući komunikaciju, agresor bi razdvojio dolinu, što bi mu olakšalo protjerivanje stanovništva i onemogućilo pružanje bilo kakvog otpora. Presijecanje je imalo za cilj da se svi vojno sposobni muškarci pohvataju, strpaju u logore, a kasnije i likvidiraju. Agresor je za izvršenje ovog zadatka angažirao snage iz 15. lbr, dijelove snaga iz 1. br Drvar, dijelove snaga 3. br. Bosanski Petrovac, vod vojne policije, dvije čete lokalnih Srba, i to četu Kalati i četu Rajnovci, dok je s pravca Republike Hrvatske angažirao snage jednog bataljona, jedinicu MUP-a stanice milicije Bihać sa sjedištem u Ripču”, navodi Begić u svojoj knjizi.

Srpske su jedinice dan uoči Kurban-bajrama imale sve spremno za napad na Ljutočku dolinu, u kojoj se nalazilo goloruko stanovništvo koje su prethodno razoružali kako bi sebi olakšali zamišljeni plan i posao. Stacionirali su teško oružje čak i po dijelovima teritorije susjedne Hrvatske, koja s Bosnom i Hercegovinom u ovom dijelu graniči uz samu Ljutočku dolinu. Postavljanje oružja počelo je 10. juna 1992. godine, a ovdje prenosimo dio svjedočenja Ćamila Hadžića, koje je zabilježio dr. Mujo Begić.

“10. juna 1992. godine, ja i Hrnjica Muhamed Zajkin smo krenuli na Kestenovac kako bi kupili brašna, jer nigdje u dolini nije bilo kupiti brašna, mi smo čuli da ima na Kestenovcu. Krenuli smo pješice i kod kuće Mane Glušice sreli smo vojsku, bili su uniformisani i naoružani. Vidjeli smo da kod kuće Mane Glušice postavljaju top, tu sam vidio Duška Glušicu. Vojska nas je zaustavila i rekli su nam da ne možemo dalje, da oni traže zelene beretke. Ti vojnici koji su tu bili meni su nepoznati, osim nekolicine mještana koje sam poznavao. Mi smo se vratili nazad jer nismo mogli dalje proći.”

U pronađenim dokumentima srpskih paravojnih jedinica pronađeni su “zadaci za izvođenje dejstava”, i to po jedinicama i smjerovima kretanja, a spremnost i gotovost za napad bila je planirana za 11. juni 1992. godine s početkom od 10 sati. Miroljubivom stanovništvu Ljutočke doline ostala je vječna dilema zašto je baš odabran taj datum.

OSVANUO KRVAVI BAJRAM

Ljutočanima su već otprije upućivane prijetnje da će biti krvavi Bajram, što se, nažalost, i ostvarilo. Opkoljeni sa svih strana i bez mogućnosti izlaza, Ljutočani su se već od ranih jutarnjih sati suočili s granatiranjem koje je trajalo i prethodnu noć, ali se intenziviralo izjutra prvog dana Bajrama. Teškim naoružanjem gađana je cijela Ljutočka dolina, ali glavni ciljevi bili su prostor oko škole i džamije u samom centru Orašca, te putna komunikacija Ćukovi – Orašac. Granatiranje je vršeno sa svih strana i pravaca.

U međuvremenu je s područja Kulen-Vakufa, Klise i Ostrovice pristizalo stanovništvo koje je bježalo od četnika i smještalo se u školskom objektu koji je bio stalna meta granatiranja, tako da je postojala realna opasnost pogibije velikog broja stanovnika. Glavni ciljevi napada bili su civilni objekti jer vojnih u Ljutočkoj dolini nije ni bilo. Nije uspio pokušaj da se putem barikada, napravljenih od hrpe stabala i kamenja, zaustavi napredovanje četničkih oklopnih vozila ka Orašcu, u kojem je bilo smješteno svo stanovništvo Ljutočke doline.

EGZODUS U BIHAĆ

Kada su četnici probili barikadu u Dulibi (brdo kroz koje prolazi cesta koja povezuje Ljutočku dolinu s magistralom), stanovništvo je otpočelo bijeg prema Basači (brdo okrenuto ka Hrvatskoj) i dalje prema Radolju, tako da je do kasnih noćnih sati veliki broj ljudi uspio izići na Radolje.

O tome koliko je težak put ka izlasku i bijegu iz opkoljene Ljutočke doline bio, govori i svjedočenje Smaila Hrnjice, zabilježeno u knjizi Ljutočka dolino, nikad ne zaboravi autora dr. Muje Begića.

“Kada sam sa svojom familijom krenuo od kuće prema Basači, u Jazmaku je bilo puno naroda, bilo je puno žena, djece, starijih. Kiša koja je padala prethodnu noć i voda koja je išla niz Jazmak otežavala je kretanje. Kupine, grane i loze udarale su nas po licu. Sve vrijeme dok smo prolazili granate su padale okolo Jazmaka, ali nijedna nije direktno pala u Jazmak, da je pala, bio bi masakar jer se tu nalazilo više stotina ljudi. Kada sam išao kroz Jazmak, vidio sam scenu koja će mi ostati u sjećanju čitav život. Vidio sam četvericu momaka kako nose u invalidskim kolicima Demirović Fikreta. Kako se teško prolazilo pojedinačno, nije mi bilo jasno kako su ovi momci iznijeli Fikreta u invalidskim kolicima.”

Bijeg, kojeg je pratila iscrpljenost, glad, hladnoća i kiša, trajao je cijeli dan, a mjesto grupiranja bilo je u rejonu Radolja, u koji, kada su došli, već se smračilo i padala je noć. Narod je bio na otvorenom, pod krošnjama drveća, bez ikakve zaštite. Rijetki su imali sreće da su imali komad najlona kako bi mogli napraviti malo nadstrešnice zbog djece. Tada se javlja i nedostatak vode za piće, a jedina voda koja je bila dostupna bila je jedna lokva.

Kada su se nakon višestrukih muka i tortura stigli u rejon Štrbačkog buka, gdje se nalazi most koji spaja dvije države, preko kojeg se ide u Štrpce i Donji Lapac u susjednu Hrvatsku, Bošnjaci Ljutočke doline suočili su se s novim torturama. Ovaj će moment mnogim Ljutočanima ostati u najtužnijim sjećanjima do kraja života. Ovaj viseći most kojim su nekada dolazili mnogi da se dive ljepotama Štrbačkog buka za Bošnjake Ljutočke doline postao je simbol rastanka, suza, bola i patnje. Na mostu i pored mosta mnogi su posljednji put zagrlili svoju djecu, očeve, sinove, muževe.

Selekciju i odvajanje muškaraca četnici su vršili po unaprijed pripremljenim spiskovima, ali i po vlastitom nahođenju. Prelazak preko mosta i spas ovisio je o tome da li četnici koji vrše selekciju lično poznaju nekog od Bošnjaka koji su u bijegu. A četnici, ako su znali da se neki Bošnjak nekada zamjerio nekom Srbinu, odvojili bi ga i odveli u logor. Prelazak preko mosta isključivo je ovisio o volji onih koji su prelazak kontrolirali.

Na visećem mostu iz kolone je odvojeno 210 ljudi, i to pred očima francuskog bataljona UN-a. Odvajani su muževi od žena, očevi od djece i djeca od roditelja. Tu su neki posljednji put vidjeli svoje očeve, sinove i braću. Sretnici koji su prešli most nastavili bi dalje prema pruzi gdje je bio stacioniran transporter UN-a, a malo dalje od njega i kamioni UN-a koji su prevozili jedan dio naroda, a jedan dio je išao pješke prema Štrpcima, gdje je na jednoj livadi bilo napravljeno prihvatno mjesto za boravak pod vedrim nebom. Tu su prenoćili, da bi ujutro 13. juna kamionima UNPROFOR-a bili prebačeni za Donji Lapac, odakle su prevezeni u Bihać.

NAKON ETNIČKOG ČIŠĆENJA, PLJAČKI I UBIJANJA

Nakon što su oklopnim vozilima lahko probili slabe barikade postavljene na ulazu u Orašac, četnici su počeli paliti muslimanske kuće i ubijati civile. Oko 15 sati četnici su u potpunosti ušli u gotovo napušteni Orašac, čije je stanovništvo bilo na putu prema Radolju, a samo je jedan manji dio ostao kod svojih kuća. Velik broj civila koji je ostao kod svojih kuća prošao je stravične torture, a jedan je broj ubijen. Ljudi koji su bježali u kolonama s brda su mogli vidjeti kako četnici pljačkaju i pale njihove kuće, prodavnice, odvoze automobile i kolju stoku. Bradati i prljavi četnici s noževima u rukama pili su i slavili.

Tokom čitave noći Orašac, Ćukovi i Duljci gorjeli su od vatre koju su četnici potpaljivali kako bi uništili svu muslimansku imovinu koju nisu uspjeli opljačkati. Po ulasku u Orašac, četnici u narednim danima vrše stravične torture i maltretiranja preostalih stanovnika, a istovremeno u lokalnu školu zatvaraju sve muškarce bez obzira na godine. Tako je u školi bila smještena komanda i logor, a služila je i kao mjesto gdje su ispitivali zarobljenike koje su zatvarali u učionice, bez ikakvih uvjeta za boravak.

Preostali Bošnjaci koji su ostali u svojim kućama redovno su bivali maltretirani i tučeni od strane pripadnika rezervnog sastava policije. Pored toga su svakodnevno bivali odvođeni na prisilni rad. Morali su širom doline brati luk, grah i ostalo povrće. Sabranu ljetinu morali su stavljati na mjesta uz cestu koja su bila za to predviđena. Četnici su kamionima odvozili tu ubranu ljetinu dalje. Tako je prostor čitave Ljutočke doline postao jedan veliki logor. Preostalo stanovništvo nije se moglo kretati niti su smjeli udaljavati se od svojih kuća, niti se međusobno sastajati. Četnici su često upadali u njihove kuće i vršili fizička zlostavljanja i zastrašivanja. Predvodnici ovih dešavanja bile su dojučerašnje komšije i ljudi koji su poznavali svakog od preostalih stanovnika Ljutočke doline.

Ovih dana, kada dočekujemo Kurban-bajram, prisjetimo se naše braće Ljutočana koji su te već pomalo zaboravljene 1992. godine, umjesto da Kurban-bajram dočekaju sa svojim porodicama, morali bježati iz svojih domova i rodnog kraja. A mnogi su upravo na taj dan izgubili živote i bili žrtve četničkog zločinačkog poduhvata koji je pripreman Bošnjacima tog kraja samo zato što su bili muslimani.

 

PROČITAJTE I...

Bahrudin Kadirić napunio je u aprilu 1992. godine sedamnaest godina. Tri mjeseca kasnije, otac mu je ubijen, a on je zatočen u prijedorskim logorima smrti. Preživio je strijeljanje u zloglasnoj hali logora Keraterm zvanoj “trojka”. Danas s bratom Muhamedom u SAD u vodi firmu koja zapošljava 150 radnika i jedna je od najboljih građevinskih kompanija u toj zemlji

U Kiseljaku djeca Bošnjaka i Roma uživaju nejednak tretman u odnosu na djecu Hrvata. Zgrada OŠ “Kiseljak 1” u očajnom je stanju iako nastavu u njoj pohađa ukupno 757 učenika. Djeca nemaju adekvatne uvjete za učenje. Namještaj je dotrajao, krov prokišnjava, uništeni su zidovi, toalet. Prostora nedostaje, a tek od ove jeseni mogu koristiti fiskulturnu salu. U zgradi se izvodi i nastava isturenih srednjoškolskih odjeljenja iz Fojnice, jedina veza i način da srednjoškolci iz Kiseljaka pohađaju u svojoj općini nastavu na bosanskom jeziku

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!