Krmeljuša, sačekuša, dogovoruša, dočekuša, odmoruša, osamuša, sikteruša…

Osjetivši odakle miomiris dolazi, jedna za drugom, na vratima kuće pojavljivale bi se kone, poneka je nosila i skriven findžan – nek se nađe, može usfaliti. Kao usput, navratile bi da pitaju majku kako je sa zdravljem, kako su joj djeca i čoj'k, nose li koke jaja, daje li krava mlijeka, treba li šta, poneka bi i milost donijela, a majka ih je redom zaustavljala da sjednu – kahva samo što nije provrila

Dobro se sjećam kada se u mojoj kući pila kahva ječmenuša, a ponekad i “Frank” cikorija. Nije bilo prave kahve, a ako ju je i bilo, nije za nju bilo novca. Jedanput mjesečno, kada primi plaću, otac bi uz ostalo namaknuo pare i donosio fišek prave kahve, sirove u zrnu. Majka bi odmah pravila žar u furuni, sipala kahvu u šiš i purila je vrteći ga lijevo-desno. Ubrzo se miris prave kahve počinjao širiti kućom, ali i izvan nje. Ošamućene, omamljene mirisom prave kahve koji odavno nisu osjetile, uzjogunile bi se komšinice.

Osjetivši odakle miomiris dolazi, jedna za drugom, na vratima kuće pojavljivale bi se kone, poneka je nosila i skriven findžan – nek se nađe, može usfaliti. Kao usput, navratile bi da pitaju majku kako je sa zdravljem, kako su joj djeca i čoj'k, nose li koke jaja, daje li krava mlijeka, treba li šta, poneka bi i milost donijela, a majka ih je redom zaustavljala da sjednu – kahva samo što nije provrila.

Uskoro za konama pristizali bi i njihovi čojkovi, tražeći, k’o bajagi, gdje su im žene. Majka je i njih zaustavljala i, nakon što bi kahva provrila, nježno i pažljivo iz ibričića sipala ju u male findžane, da bi se odmah potom kuća zahorila od srkanja – znak da je kahva prava.

Pri prvom i drugom findžanu srkalo se. Kod trećeg se moralo stati jer je u ibričiću ostajao samo toz, telva, talog od kahve. Majka bi tada u ibričić sipala vodu, mutila je s preostalom telvom i čekala da na šporetu provri. Tako se prelazilo na kahvu doljevušu. Pri doljevuši bi intenzitet srkanja splasnuo. Manje se srkalo, a više eglenisalo.

Srkanje prave kahve postalo je kod nas masovna pojava, ritual bez kojeg se ne može. Kuća bez kahve bila je isto k’o prazan novčanik. Prema stručnim saznanjima, a tako je govorio i moj dragi prijatelj doktor Mehmedalija Budalica, kod nas se sva pića piju, pijuckaju, ispijaju, jedino se prava kahva, i to što vrelija, srče. Po jačini zvuka srka mjeri se kvaliteta kahve.

Od svih kahvi najvažnija je ona jutarnja, zvana kahva krmeljuša. Ukućani tek probuđeni, neumiveni, čekali su da se kahva ispeče i dođe na sto. Srčući, raspitivali su se kako je ko spavao i da li je šta sanjao, kamo će, šta će, i kako će dan preko leđa preturiti. Mnogi, zbog kasnog ustajanja, jutarnju kahvu umjesto kod kuće prebacuju na kancelarijsku, uz koju po kružocima sjede, dugo srču i još duže pričaju, gdje je ko sinoć bio, s kim je sjedio, šta je jeo, pio i ko je na tapetu ogovaranja bio.

Kahvu sačekušu srkao je Suljo u obližnjem kafiću čekajući Husu da zajedno odu kod “Dibeka” na tucanu kahvu – dogovorušu. Kahva dočekuša srkala se u kući s tek pristiglim gostima, dok se uz kahvu eglenušu srkalo i laprdalo, ćumuralo da se vrijeme ubije. Slična je ovoj kahva naprduša, uz koju nekompetentni vode diskusiju o kompetentnim stvarima, znaju ono što ne znaju, radili su ono o čemu pojma nemaju, ne dopada im se a da ni probali nisu.

Od svih kahvi, za nas onako ćukile najvažnija je kahva minderuša. Pošto bi se lijepo namjestili i smjestili svoje zadnjice na mehkom minderu, ništa ih ne žulja, okupljeni oko mangale, gospoda bi krenula uz srkove da se dogovara, zagovara, smjenjuje, postavlja, zamjenjuje. Potom, opet uz srkove, onako napamet, od oka, kroje nam kapu po svojoj mjeri. Ašikluk kahva srče se kao što je i u prigodnoj pjesmi opisano. On joj poručio da kahvu ispeče i mehke dušeke razmjesti, a on će doći tačno oko pola noći, a možda i ranije ili kasnije. Helem, doš'o je. Tiho uz uzdahe srču kahvu i liježu na mehke dušeke. Okreni, prevrni, cijelu noć oka nisu sklopili. Kahva im sanak pusti razbila.

Običaj je da se kahva srče u društvu, kolektivno. Za one koji nisu za ovaj način srkanja peče se kahva osamuša. Sjedeći sam sa sobom i kahvom, dotični je srče uz dodatak: jah, ah, ih, eh, uh, bit će ako dragi Bog da…

I na kraju, domaćini naspremali svega i svačega, lijepo servirali sofru punu ića i pića. Gosti došli, kod kuće sahatove zaboravili, razrahatili se, pa sve tako – do sabaha. Lijepo im pa zaboravili i na svoje kuće i stanove pa i spavanje. Domaćin, sit svega, pa i gostiju, samo što nije zaspao iščekujući da se počnu razilaziti, a domaćica pala s nogu od donošenja, prinošenja, odnošenja. Po našem starom i lijepom adetu, pravo je vrijeme za kahvu sikterušu. Gosti serviranu kahvu ni da pogledaju, primirišu, a kamoli da srknu, pravdajući se domaćici da im kahva u ovako sitne sahate plaho smeta. Zbog jednog srka kahve, cijelu noć ne bi mogli oka sklopiti.

Ispekla Mejra voliki ibričić kahve odmoruše, da se kosci, gore u hladu pod kruškom oskorušom, od umora devranišu. Amidža Mustafa taman da srkne, kad mu u findžan uskoči voliki zeleni skakavac. Amidža ga lijepo zamoli da skupi noge te i skakavac ode u srku. Ko će još i s bajkama da devera i belajiše.

Prethodni članak

MUKE PO STEĆKU

Sljedeći članak

NOVOGODIŠNJE LUDOVANJE

PROČITAJTE I...

Nekoliko dana nakon što je moja izložba postavljena u kafani “Sirano”, u posjetu je došao predsjednik Izvršnog komiteta XIV zimskih olimpijskih igara drug Branko Mikulić s olimpijskom svitom. Provlačeći se između kafanskih stolova i iznenađenih i začuđenih gostiju, drug Branko razgledao je izložene karikature. Nakon razgledanja, kazao mi je da izložbu obavezno treba vidjeti gospodin Juan Antonio Samaranch, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta, ali da ga ne može dovesti ovdje, u kafanu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!