KRAJIŠNICI I AUGUST: Mjesec velikih bitaka za Bosnu

Bužimljani i ustali Krajišnici obilježavaju značajne historijske datume, ali čini se da pamte samo novije događaje i novije junake dok se stari nepravedno zapostavljaju. Zato, lijepo bi bilo da se događaji iz 1737. godine u narednim manifestacijama prigodno obilježe u Bužimu i drugim našim gradovima i da se pamte imena svih naših gazija, bez kojih danas ne bi bilo ni Krajine ni Bosne

 

 

Mjesec august ima posebno mjesto i značaj u historiji Bosanske krajine i njenih stanovnika. Točak sudbine u nekoliko je navrata u ovom mjesecu Krajišnicima donosio veliku nevolju. Stanovnici ovog dijela Bosne i Hercegovine često se sjećaju nekih augustovskih događaja koji su se posebno urezali u njihovu svijest i pamćenje. Jedan od njih svakako je i deblokada današnjeg Unsko-sanskog kantona augusta 1995. godine. U znak sjećanja na ovaj događaj koji je značio i opstanak ovdašnjih stanovnika, svake godine organiziraju se i razne manifestacije, a jedna od njih jeste i manifestacija “Slobodarski dani viteškog grada Bužima”, koja se već dvadeset i dvije godine obilježava u Bužimu od 4. do 15. augusta.

Ovako svake godine hiljade Bužimljana i ostalih Krajišnika i bosanskih patriota evociraju uspomene na svog legendarnog komandanta, rahmetli Izeta Nanića, na dan formiranja 105. bužimske udarne muslimanske brigade (koja je ustrojena 15. augusta 1992. godine i kasnije nazvana 505. viteška motorizovana brigada) i deblokadu Bihaćkog okruga nakon 1201. dana opsade. U ovim se danima Bužimljani istovremeno raduju i tuguju. Raduju zbog njihove pobjede nad neprijateljima i tuguju za svojim šehidima i voljenim komandantom Izetom Nanićem, koji je pao u borbi protiv agresora 5. augusta 1995. godine.

ZABORAVLJENO HEROJSTVO

Međutim, jedan događaj koji je u velikoj mjeri presudio u korist opstanka Bošnjaka u Krajini, a posebno u Bužimu, danas skoro da je u potpunosti zaboravljen. Radi se o čuvenom austrijskom pohodu na Bosnu 1737. godine i znamenitim bitkama za Banju Luku, Bužim, Ostrovicu i Cetingrad. Danas u Krajini malo ko da priča i nešto više zna o ovom događaju i zadivljujućem junaštvu i časti naših pradjedova. Burna vremena koja su uslijedila nosila su sa sobom nove događaje i nove junake koji su u narodnom sjećanju smjenjivali i potiskivali u zaborav one stare, tako da je danas ostala u pamćenju tek poneka legenda, fragment ili anegdota. Višestoljetni neprijatelj Bosne – Austrija – smatrao je da je došao pravi trenutak da konačno zauzme Bosnu, koja je te 1737. godine bila veoma iscrpljena zbog rata Osmanskog carstva s Rusijom, kao i zbog epidemije kuge koja je pokosila brojne Bošnjake. Prekršila je mir i s ogromnom vojskom krenula na Bosnu.

Austrijska vojska napala je na četiri mjesta: u smjeru Stare Ostrovice, u smjeru Bužima i Cetingrada, preko Gradiške u smjeru Banje Luke, s istoka prema Lješnici i prema Novom Pazaru. Glavnokomandujući austrijskih snaga u Bosni bio je princ od Saksonije Joseph Hildburghausen, kojem je, prema mišljenju većine historičara, bilo podređeno oko 80.000 vojnika. Na čelu dobro opremljene i naoružane vojske, koja je brojala oko 17.000 vojnika, Hildburghausen je opsjeo Banju Luku s namjerom da je zauzme, što bi mu kasnije omogućilo osvajanje i preostalog dijela Bosne. Šta se sve dešavalo kod Banje Luke, historija je zabilježila do u detalje. Međutim, o zbivanjima u Bužimu te sudbonosne 1737. godine teško je naići na detaljniji izvještaj. Kroz ovu je priču naš cilj da ispravimo historijsku nepravdu prema jednom od najvećih bosanskih sinova i barem dijelom otmemo od zaborava njihovo herojsko djelo.

U nastojanjima da zauzmu Bosnu kao najistureniju pokrajinu Osmanskog carstva, austrijski vojni vrh odredio je neke strateške ciljeve koji su, između ostalog, obuhvatali zauzeće nekih važnijih utvrda. Jedna od tih utvrda i naselja koja su još od njihovog dolaska pod osmansku vlast neprestano zadavala glavobolju austrijskom neprijatelju bio je i Bužim. Vođen jakom željom da ostvari ono što svi njegovi prethodnici nisu mogli, hrvatski ban József Esterházy, koji je bio pod komandom princa Hildburghausena, krajem jula 1737. godine s dvadeset hiljada austrijskih vojnika napao je na Bužim, tvrđavu na samoj granici Osmanskog i Habsburškog carstva. Do početka 18. stoljeća Bužim je napadan više puta. Habsburški vojskovođa Georg (Juraj) von Khevenhüller 1578. godine, nakon što je zauzeo brojne utvrde u Krajini, uključujući Cazin, Zrin i Ostrovicu, navalio je i na Bužim, odakle se poražen i ponižen morao povući. Poraženi i poniženi, bježali su što dalje od Bužima i grofovi Ernest Paradeiser i Franjo Erdődy 1685. godine.

Ljeta 1737. godine pod Bužim je došao da iskuša sreću i ban József Esterházy. Njegova vojska koju je postavio oko grada izgledala je zastrašujuća. Nakon poziva na predaju i dobro poznatog odgovora Bužimljana, uslijedio je artiljerijski, a potom i opći napad. Činilo se da će malobrojni branioci posustati. Prema izvještaju austrijskih obavještajaca o gradovima, broju raspoloživog artiljerijskog oruđa i posade, dostavljenom generalu Hildburghausenu, a koji navodi prof. dr. Enes Pelidija u knjizi Banjalučki boj iz 1737, u Bužimu se nalazilo svega šest topova i 250 članova posade. Zajedno s posadom, u tvrđavu se sklonilo i okolno stanovništvo. Pretpostavlja se da ih je bilo nekoliko stotina.

Vrućina, grad pretrpan ljudima i životinjama, ponestaje vode, a neprijateljska lahka artiljerija granatira utvrdu. Unutra metež, ljudska vreva, glasovi uspaničenih životinja i plač male djece. Izvana dopiru prašina i dim. Neprijatelj pljačka, pali kuće i usjeve, siječe voćnjake… Sve to pokolebalo bi običnog čovjeka, ali, za mnoge, Bužimljani nisu tek obični ljudi. U mnogo čemu razlikuju se od drugih. Oni ne osjećaju strah, već prkos. Odlučni su da se bore do posljednje kapi krvi. Njihov zapovjednik Ahmed Bajraktarević hrabri ih riječima da im u pomoć stiže lično Ali-paša Hećimović (Hekimoğlu), kojem je poslao svog izaslanika.

ŽENE I DJECA RATNICI

Napadi austrijske vojske smjenjuju se jedan za drugim. Pri svakom napadu nadaju se da će slomiti otpor šačice branitelja. Znaju da je posada tvrđave malobrojna, ali ne znaju da ovdje nema kukavica i slabića. Ovdje su svi ratnici, čak i žene i djeca. Ondašnji historičari poput Omera Novljanina zabilježili su da se ovdašnje žene po svojoj žustrini i odvažnosti skoro i ne razlikuju od muškaraca. Oblače ratnička odijela, uzimaju oružje i bore se ravnopravno s ostalim. “Visoke, lavljeg srca, izdržljive, najčešće su radile muške poslove i u bojevima, dok su se tukle, nisu se razlikovale od muškaraca”, pisao je Omer Novljanin.

Bužimske heroine stajale su pored svojih muževa, braće i očeva. Neke su punile puške i dodavale ih braniteljima, a neke su s puškom, sabljom, jataganom ili topuzom u ruci ubijale i ranjavale napadače. Odraslija djeca također su se borila. Neprijatelj je vjerovatno pozivao branitelje da se predaju, s obzirom na to da je car Karlo VI uoči pohoda donio i proglas koji se ima proširiti među stanovništvom napadnutih krajeva u kojem jamči ličnu i imovinsku sigurnost onima koji se dobrovoljno predaju, a oni koji žele ostati moraju se pokrstiti jer im u njegovoj državi “zakon vire svoje mesta imati nemože”.

Ovaj proglas u kojem je jasno izražena namjera da će muslimansko stanovništvo koje ostane biti pokršteno izazvao je kontraefekt i dodatno učvrstio branitelje širom Bosne, pa tako i u Bužimu, da istraju u borbi. Zapravo, među braniteljima Bužima bio je i velik broj muslimanskih izbjeglica iz Like. Došli su i naselili se ovdje prije četrdesetak godina iz različitih krajeva: Gospića, Perušića, Bunića, Krbave, Bilaja, Udbine, Korenice. Mnogi od njih još su čuvali sjećanje na rodnu grudu koju im je oteo ovaj neprijatelj. Čuvali su sjećanje na pobijenu ili na silu pokrštenu rodbinu. Sada, našli su se licem u lice s istim tim neprijateljem.

Glasnik kojeg je Ahmed Bajraktarević poslao po pomoć stigao je u Podrašnicu kod Varcar‑Vakufa (Mrkonjić-Grada), gdje je našao Ali-pašu s bosanskom vojskom. Donosio je crne vijesti s junačke Krajine. Izvijestio je valiju da je Bužim napadnut s 20.000 austrijskih, mađarskih i hrvatskih vojnika od strane hrvatskog bana Esterházyja, da su branioci malobrojni i da se nalaze u veoma teškom položaju. Kod Ali-paše Hećimovića došao je tad po pomoć i glasnik iz Cetingrada kod Velike Kladuše, koji je izvijestio valiju da je i Cetingrad opsjednut i napadnut od strane karlovačkog generala grofa Juraja Herbersteina.

PREPUŠTENI SUDBINI

Čuvši vijesti s Krajine, Ali-paša se našao u veoma teškoj situaciji. Pozvao je najbliže saradnike na savjetovanje. Jedan od najstarijih bosanskohercegovačkih historičara Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekit u svom djelu Povijest Bosne ovako je opisao ovaj događaj: “Ali-paša je preostale ratnike sakupio u polju kod Orašnice i, dok je čekao, spomenuti ban Hrvatske i đenerali Varadina i Koprivice, svaki sa po dvadeset hiljada neprijatelja, bili su na dva tabora. Jedan je opkolio islamsku tvrđavu Bužim s ove strane islamske granice, a drugi je opsjeo tvrđavu Cetinu (Cetingrad) na samoj granici Bosne. Ali-paša je obavio savjetovanje i tada je iznio sljedeće: ‘Hvala Allahu, briga za starom Ostrovicom je svršena. Sada, nastojeći da drugu brigu riješimo, trebamo odlučiti kuda da krenemo. Tvrđave Bužim i Cetingrad su opkoljene , a tvrđava Banja Luka pritješnjena. Na koju stranu da odemo?’ Na to su svi prisutni odgovorili: ‘Tvrđave Bužim i Cetingrad su na samoj granici. Ako i padnu u ruke neprijatelja, dok je zemlja u našim rukama, bit će ih moguće osloboditi, a tvrđava Banja Luka je usred Bosne. Ako ona padne u neprijateljske ruke, to će stanovništvo uplašiti, pa bi to svu Bosnu uzdrmalo. Osim toga, vojska koja ide tamo mnogobrojna je i prije nego se borci raziđu trebaju krenuti u pomoć Banjoj Luci.’ Ali paša je na to rekao: ‘I moja je namjera ta.'”

Krajišnici su prepušteni sebi i svojoj sudbini. Smatrali su da su izdani od svojih vlasti i svog naroda. Znali su da su i ranije ostavljani na milost i nemilost svojih neprijatelja i da ovo nije posljednji put. Izdaja u najtežim trenucima bit će još. Uprkos svemu, branioci nisu posustajali i nastavili su se opirati i boriti. Nisu htjeli doživjeti sudbinu svojih očeva i komšija, muslimana Dalmacije i Like. Borba je trajala četrnaest dana, a onda odjednom do neprijatelja i branitelja došla je vijest da je general Hildburghausen doživio težak poraz od Ali-paše pod Banjom Lukom.

Ova vijest dodatno je ohrabrila branitelje i zabrinula napadače. Strahovali su da bi Ali-paša sa svojih 17.000 junaka mogao ubrzo stići u pomoć braniteljima, jer Banja Luka i nije tako daleko. Ban Esterházy izdao je naredbu da se prekine s opsadom i naredio povlačenje. Vidjevši obeshrabrenost i kolebanje svojih protivnika, bužimski branitelji odlučili su da ubrzaju odlazak neprijatelja. U trenucima povlačenja branioci su izišli iz tvrđave i počeli napadati banovu vojsku. “Ubijali su ih gdje god su stigli”, pisao je historičar Muvekit. Najgore su prošle neprijateljske grupe koji su zaostajale za glavninom vojske. U velikom strahu i žurbi, ostavljajući za sobom oružje i opremu te osluškujući topot konjanika i pješaka i njihove ratničke povike, žurili su da što prije pređu Koranu i Glinu. Nakon što su dobro “potprašili” neprijatelja, Bužimljani se vratiše svojim kućama.

“POTPRAŠILI” BI ONI I EUGENA

Narodni pjesnici i pripovjedači ovaj događaj opisali su i opjevali, a neke priče sačuvale su se do danas. Tako je veoma zanimljiva i simpatična legenda koja kaže da se ban Esterházy najviše uplašio sedmerice vojnika i zbog njih naredio povlačenje vojske. Prema ovoj legendi, sedam vojnika iz bužimske karaule Jezerski krenulo je u Bužim da pomogne braniteljima. Vidjevši kolika je vojska opkolila utvrđenje, oni pribjegoše lukavstvu. Pojahaše različite konje i uzeše svako po jedan različit bajrak, kako bi neprijatelj mislio da dolazi ogromna vojska.

Kružili su oko jednog manjeg brda, a potom zalaziti u jedan skriven klanac, pa opet ispočetka. Dok su jahali oko brda, stalno su podvikivali, udarali u talambase i dozivali tobože svoje bajraktare i buljubaše. Kada je vidio ovaj prizor, ban se uplaši i naredi što hitnije povlačenje vojske. Kada se s vojskom povlačio prema Plesci (narodni naziv za današnji Bužim), vojnici brzo ujahaše u tvrđavu, zatvoriše kapiju, a onda, popevši se na kule i bedeme, stadoše halakati i vikati: “Bježi, bane, niz bužimske strane! / Ne goni te Ali-paša s vojskom / Već te goni sedam Jezerana.”

Sjećanje na ovaj događaj, kada je šačica bužimskih branitelja trijumfirala nad četrdeset puta brojnijim neprijateljem, i danas je prisutno među ovdašnjim stanovnicima, mada iz godine u godinu sve više blijedi. Neki Bužimljani s ponosom ističu da su Austrijanci s Eugenom Savojskim i 6.000 vojnika zauzeli Sarajevo, koje je tada bilo pedeset puta veće od Bužima, a da nisu s armadom od 20.000 uspjeli zauzeti Bužim, kojeg je branila šačica njihovih predaka. “Da je kojim slučajem Ojgen udario na naše didove, dobro bi oni njega ‘potprašili'”, znaju reći onako u šali.

Bužimljani i ustali Krajišnici obilježavaju značajne historijske datume, ali čini se da pamte samo novije događaje i novije junake, dok se stari nepravedno zapostavljaju. Zato, lijepo bi bilo da se događaji iz 1737. godine u narednim manifestacijama prigodno obilježe u Bužimu i drugim našim gradovima i da se pamte imena svih naših gazija bez kojih danas ne bi bilo ni Krajine ni Bosne.

PROČITAJTE I...

Radončićevi jurišnici su u cunamiju kanti, četki i ljepila prelijepili mural postavljen u čast žrtvama Mostara i Srebrenice. Osim što je ogavno na takvim mjestima sjećanja lijepiti plakate, takav je akt i nezakonit jer su jasno određena mjesta na kojima se može javno oglašavati. O tome da je izazvao zgražanje stanovnika ovog mostarskog naselja, suvišno nje i govoriti.

: Oko pet hiljada vojnika s područja Srebrenice služilo je u Prvom svjetskom ratu. Poginulo ih je hiljadu. Podaci o njima mogu se pronaći u Državnoj biblioteci Austrije. Oni koji su se vratili s ratišta pričali su o ratnim danima, stradanju, teškim trenucima, bitkama i zarobljavanju. Stotinu godina poslije, još se u srebreničkim selima pričaju nevjerovatne priče o povratnicima iz Prvog svjetskog rata

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!