Krajiško mjesto koje polahko, ali sigurno odumire

Oni koji su već odavno migrirali odavde sada budzašto prodaju kuće i vikendice koje skoro da više niko i neće. Osim pokoji migrant koji, idući prema granici s Hrvatskom, svrati i prenoći u nekoj od njih. Uzme hrane i garderobe ako pronađe. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ovo selo našlo se na udaru srpskih snaga na čijem je udaru konstantno bilo sve do jeseni 1994. godine, kada su okupirali župu i napravili od nje pravu pustoš. Pusto i pomalo otužnog izgleda, naselje Zavalje oživi tek nekoliko puta godišnje na blagdan Velike Gospe, Uskrs i Božić, a onda se opet vrati svojoj sivoj svakodnevici u kojoj nema omladine, niti se čuje dječija vika

 

Naselje Zavalje koje se nalazi južno od Bihaća, smješteno podno Plješevice, nekad je imalo preko hiljadu stanovnika i dijelilo se na nekoliko manjih zaselaka. Prema podacima iz popisa stanovništva od 1910. godine, ukupno je Zavalje imalo 1.133 stanovnika, a dijelilo se na Zavalje, koje je imalo 772 stanovnika, i Međudražje, koje je imalo 351 stanovnika, od čega 1.074 Hrvata i 59 Srba. Danas 150 Hrvata mještana bihaćkog prigradskog naselja Zavalje, smještenog u pograničnom pojasu s Republikom Hrvatskom, sve teže živi. U ovom su naselju ostale uglavnom stare i iznemogle osobe, a mladi su u potrazi za poslom i boljim životom novi dom pronašli u susjednoj Hrvatskoj i ostalim zemljama Evropske unije. Pusto i pomalo otužnog izgleda, naselje Zavalje oživi tek nekoliko puta godišnje na blagdan Velike Gospe, Uskrs i Božić, a onda se opet vrati svojoj sivoj svakodnevici u kojoj nema omladine, niti se čuje dječija vika.

MLADI OTIŠLI, STARI SE BORE DA PREŽIVE

Nekad kraj pun života, danas kao da je zaboravljen od svih i lagano odumire. Područje dugo oko 70 kilometara, bogato šumom, pašnjacima i njivama, smješteno nadomak prirodnih ljepota bogate Ličke Plješevice, čeka neka bolja vremena da bude stavljeno u funkciju turizma, a potencijale zasigurno posjeduje. Mještani kažu da se više i ne sjećaju kada se u Zavalju rodilo dijete. Oni malo boljeg pamćenja tvrde da je to bilo prije četiri godine, a, uz 150 punoljetnih stanovnika, tek je dvoje djece, Ela i Ilan.

Ela ide u školu u Bihać, dok će Ilan na svoj prvi školski čas morati još malo pričekati. Uslijed nedostatka djece, seoska područna škola već je osam godina zatvorena, a u njenim prostorijama sada se nalazi ambulanta u jednom dijelu, dok je u drugom smješten ured Mjesne zajednice.

Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, ovo selo našlo se na udaru srpskih snaga, na čijem je udaru konstantno bilo sve do jeseni 1994. godine, kada su okupirali župu i napravili od nje pravu pustoš. U cilju da se naselje u potpunosti uništi, kako se niko više nikada u njega ne bi vratio, sve kuće u njemu su razorene, a župna crkva i stan te kapela na Velikom Skočaju pretvoreni u ruševine. Nakon oslobođenja Bihaćkog okruga 1995. godine, život se počeo lagano vraćati u ovu potplješivičku župu. Crkva je obnovljena tokom 1998. i 1999. godine.

Dino Rupčić aktuelni je upravitelj župe “Sv. Franje Asiškoga”, u čijem se sastavu nalazi sedam sela: Veliki Skočaj, Mali Skočaj, Međudražje, Zavalje (središte župe), Veliki i Mali Baljevac i Vučijak. Rupčić ističe bolnu stvarnost ovog kraja i kaže da ovdje puno svijeta umire. Starci su dominantno stanovništvo nekada velike, a danas male potplješevičke župe. Mnogi od njih ne mogu u crkvu. Migracije zaobilaze ovo selo jer mladih i nema više, a ko je mislio otići, već je otišao. Samo od blagdana do blagdana i od svetkovine do svetkovine ljudi dođu i obiđu svoje. Velečasni Rupčić kaže da u ovoj godini nije bilo krštenja jer nije rođeno nijedno dijete. A ni župni vjeronauk nema koga podučavati. “Nisam imao ni jedno vjenčanje ovdašnjih parova. Vjenčao sam tek jedan par u kojem je supruga rodom odavde, ali većinom ko se želio vjenčati odnekud je drugdje”, kaže župnik zavaljski vlč. Dino Rupčić.

Prosječna starost stanovništva je iznad sedamdeset godina, a naš sagovornik Marjan Prša tvrdi kako je upravo on među njima najmlađi mještanin. Posla nema, te se u Zavalju vrlo loše živi. Većinom su to penzioneri koji imaju minimalne penzije i primanja. Iako su im djeca rasuta širom svijeta, plaće su im minimalne, te im ne mogu puno pomoći. Zbog toga Savjet Mjesne zajednice organizira humanitarne akcije putem kojih pomaže socijalno ugrožene mještane, žali se Marjan Prša, predsjednik Savjeta MZ Zavalje. Dodaje kako je u posljednje vrijeme Zavalje napustilo desetak mladih stanovnika, dok oni koji su otišli još prije rata i danas žive u evropskim zemljama.

“Pola stanovništva faktički je vani. Najviše ih se iselilo poslije rata, a i sada, ko god može, on ode. Ljekar ovdje dolazi jednom sedmično, uglavnom je to srijeda. Ako se desi da kojim slučajem ne može doći, a nešto je hitno, onda nas prime u ambulanti Harmani 2 u Bihaću”, kaže Prša.

MEDVJEDI I MIGRANTI JEDINI SVRAĆAJU

Ulična rasvjeta ono je što ovom selu i njegovim mještanima najviše nedostaje. U jednom dijelu naselja još se uvijek koriste stare drvene bandere koje treba zamijeniti betonskim, već postavljenim u tzv. vikend-naselju, ali na to se čeka već pola godine. Mještanima problem predstavlja i tabla koju su u samom naselju postavili iz Šumsko-privrednog društva “Unsko-sanske šume”, na kojoj piše da je ovo zona medvjeda. Tablu su stavili u pola Ulice Zvonka Perišića, prema kojoj se stanovnici u gornji dio sela kreću na vlastitu odgovornost, kaže Marjan i dodaje kako je medvjed na Zavalju domaća životinja.

Posljednji incident s medvjedom desio se kada je jedan od medvjeda iz šume nadomak sela pobacao košnice pčela, preskočio žičanu ogradu, potrao kukuruz i napravio veliku štetu. Zato mještani smatraju prioritetom da se ti medvjedi maknu iz sela.

“Smatramo da ‘Unsko-sanske šume’ ne iznose dovoljno hrane kojom bi hranili medvjede, niti ih odstreljuju. Mora se vršiti selekcija odstrela. Od rata je uplaćen svega jedan ili dva odstrela medvjeda, pa se toga puno nakotilo, i to je postao problem. Ne za nas. Nas su medvjedi već prešli. Oni se sada spuštaju u Žegar, koji je već dio grada. Neminovno prave štete”, kaže Marjan Prša.

Iako ima dosta obradive zemlje ovdje, poljoprivredom se bave samo troje mještana koji siju površine do dvadeset dunuma. Da je život na Zavalju težak, svjedoči i Marko Veljača, koji ukazuje na loše ceste prema Skočaju, Međudražju i Vučjaku.

“Put prema Međudražju još nije asfaltiran, a u katastrofalnom stanju je i cesta ka Vučjaku i našem mjesnom groblju. Ovo malo mlađih ljudi nigdje ne radi. Šumsko područje ‘Plješevica’ nam je iznad glave i u njemu radi tek jedan čovjek. Malo se bavimo poljoprivredom. Lani sam posijao kukuruze, sve su mi pojele divlje svinje. Šuma se spustila u samo selo. Niko ne obrađuje polja”, žali se mještanin Marko Veljača i upućuje apel da se riješi problem ulične rasvjete.

“Rasvjetu nemamo. Prolaze migranti svaki dan, svaku noć, u deset navečer, u jedan sat. Stari ljudi se boje. Postalo je opasno. Spavaju tu pred župnim stanom. Nisam smio ni ući unutra”, kaže Marko.

ŠUMA PRED OČIMA, A DRVA NEMAJU

Zvonko Majstorović spada u red onih najstarijih mještana bihaćkog naselja Zavalje koji, kao i ostali njegovi mještani, pritisnuti brojnim nedaćama, teško živi.

“Imamo Plješevicu nad sobom, a mi drva nemamo za zimu. Znači, bukvalno drvo za zimu nemamo. A nad glavom nam je šuma. Rasvjete također nemamo. Ne ide onim tokom kako bi to trebalo da ide. Vlast nas sve manje obilazi kako bi čuli i vidjeli kako živimo”, očajan je Zvonko. Na upit kako ovdje poboljšati život, odgovara: “Mladi će otići. Rijetki će se ovdje vratiti jer ko god je negdje osigurao pristojan život povremeno će i doći, vratiti se, ali ovdje neće ostati.”

Zvonko kaže da je penzioner koji je crkavicu od mirovine zaradio u “Šumariji”. I njegova djeca dođu i odu, kao i sva druga. Taman ih je ispratio u Zagreb i Sisak, pa sad čeka kad će mu opet doći. Stanovnici Zavalja imaju vlastiti vodovod čije su gusane cijevi koje vode prema Vučjaku stare čak 140 godina, a za ugradnju novih sredstava nema.

“Grad Bihać Savjetu Mjesne zajednice Zavalje kao naknadu za njegov rad za period četiri godine i tri kvartala duguje oko 4.000 konvertibilnih maraka”, kaže Marjan Prša, predsjednik Savjeta MZ Zavalje.

Oni koji su već odavno migrirali odavde sada budzašto prodaju kuće i vikendice koje skoro da više niko i neće. Osim pokoji migrant koji, idući prema granici s Hrvatskom, svrati i prenoći u nekoj od njih. Uzme hrane i garderobe ako pronađe. Zavalje nije jedino bihaćko naselje koje u godinama poslije rata doživljava propast i odumiranje. Mnogo je povratničkih naselja u okolini Bihaća koja žive istu sudbinu kao i Zavalje. Mladi odlaze, djeca se ne rađaju, a život kao da je stao tamo negdje daleko u samom početku devedesetih, kada su neki ljudi nošeni mržnjom ubili život u mnogim bosanskohercegovačkim selima i gradovima koja su tradicionalno preživljavala različite tragedije, iskušenja i probleme, ali ova posljednja dešavanja na vrletnom balkanskom tlu nisu mogla.

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!