Konaković bi mogao ostati duboko razočaran

Karijeristi smatraju da ugled stranke kojoj pripadaju izvire jedino iz njihovih ličnih osobina, pa su po tom osnovu postavljali i postavljaju zahtjeve za kontinuirani napredak u političkoj karijeri. Kada i ako im se u tom pogledu nisu zadovoljile ambicije, redovno su odlučivali da napuste matičnu stranku, s ciljem da političku moć koju su stekli na sljedećim izborima pretvore u rezultat svojih novoosnovanih stranaka i postanu dio vlasti. Do sada nam iskustvo govori da su se takve stranke gotovo uvijek javljale kao konkurencija samo i isključivo SDA. Tako je bošnjački narod, nesrazmjerno svom demografskom potencijalu, po broju političkih stranaka postao “najbogatiji”, što je odraz nepovoljnih unutarbošnjačkih odnosa, ali i subverzivnih izvanjskih utjecaja

Od samog osnivanja 1990. godine, SDA je ugrožavana istovremeno iznutra i izvana. Ipak, ta na prvi pogled dva različita izvora opasnosti treba posmatrati kao jedan združeni i jedinstveni proces ataka na temeljnu bošnjačku nacionalnu stranku sa svojim različitim modalitetima, nosiocima i sadržajima. Iznutra, SDA je ugrožavana od dijela svojih funkcionera kojima je SDA omogućila društveni i politički ugled i koji su, oholo noseći stečeni ugled, postali isključivo puki karijeristi. Pod karijerizmom mislimo na osobe koje, u težnji da zauzmu što više rangirane funkcije u društvu, posebno u politici i sistemu državne vlasti, precjenjuju ili pogrešno tumače svoje sposobnosti, nestrpljivo žureći da osvoje još višu funkciju, ignorirajući opće okolnosti, uvjete i konkurenciju.

ŠTA SU OBILJEŽJA STRANAČKIH KARIJERISTA

Svoju političku popularnost karijeristi u SDA shvataju isključivo kao izraz svojih naročitih ličnih sposobnosti, potpuno zaboravljajući da taj ugled ima porijeklo u njihovom stranačkom identificiranju sa SDA. Zapostavljaju činjenicu da su političku popularnost stekli kao važni funkcioneri na lokalnom, regionalnom, entitetskom i državnom nivou organiziranja SDA. Zaboravljaju da su se u izgradnji ličnog ugleda okoristili ugledom SDA, nezahvalni su i nekorektni prema stranačkim kolegama, a to se često ogleda u medijskim omalovažavanjima i neosnovanim unutarstranačkim optužbama. Također su i bezidejni, jer da su u političkom angažmanu motivirani idejom, ne bi ni ispoljavali karijerizam.

Karijerista ne trpi drugačije mišljenje od svog, te nameće praksu apsolutne i ponižavajuće podređenosti sebi svih onih s kojima treba sarađivati. Sve ljude u svom okruženju karijerista patološki smatra samo sredstvom za postizanje svog cilja u pogledu ličnog napretka i zadovoljavanja vlastitih ambicija. S time da ambicija ne mora biti nužno loša osobina i štetna pojava ako se kreće unutar okvira ličnog morala i poštivanja temeljne stranačke discipline bez koje niti jedna stranka ne može postizati sistemske uspjehe. No, uzroke karijerizma kao štetne pojave treba tražiti i u nedostatku kvalitetnijeg ideološkog i političkog djelovanja u profiliranju stranačkih kadrova. U tom smislu, često se ističe potreba da se postavi jasan sistem kriterija prilikom stranačkih kadroviranja koji bi onemogućio nepovoljne scenarije. Jer, onaj koji nije lojalan ideji pojedine stranke, a identične modele primjećujemo i u SDP-u, vrlo će lahko “okrenuti ćurak” te promijeniti stranački dres ne bi li sačuvao svoju poziciju.

Karijeristi, ukoliko ne dobiju ono što zamišljaju da je neko obavezan da im u politici dodijeli, postaju nezadovoljni, jer smatraju da ih narod voli, ali da im se to unutar stranke ne priznaje, iako, navodno, stranci donose mnogo glasova. Oni nikada i ne pomišljaju da su glasove dobili zato što je na glasačkim listićima, pored njihovog imena, pisalo da su, primjerice, kandidati SDA. Karijeristi smatraju da ugled stranke kojoj pripadaju izvire jedino iz njihovih ličnih osobina, pa su po tom osnovu postavljali i postavljaju zahtjeve za kontinuirani napredak u političkoj karijeri.

Kada i ako im se u tom pogledu nisu zadovoljile ambicije, redovno su odlučivali napustiti matičnu stranku s ciljem da političku moć koju su stekli na sljedećim izborima pretvore u rezultat svojih novoosnovanih stranaka i postanu dio vlasti. Do sada nam iskustvo govori da su se takve stranke gotovo uvijek javljale kao konkurencija samo i isključivo SDA. Tako je bošnjački narod, nesrazmjerno svom demografskom potencijalu, po broju političkih stranaka postao “najbogatiji”, što je odraz nepovoljnih unutarbošnjačkih odnosa, ali i subverzivnih izvanjskih utjecaja. Pri tome treba imati u vidu da je u usporedbi s mnogim narodima u Evropi i svijetu, aktuelno i potencijalno, bošnjački narod najugroženiji i da visok stepen njegove ugroženosti podrazumijeva i traži visok stepen unutarnje stabilnosti, na principima demokratije, uz primjenu mjera zaštite, jer se demokratija često zloupotrebljava u podrivačke svrhe.

Prilikom nastanka svake od stranaka koji su osnovali bivši kadrovi SDA na iskušenju je bila vitalnost, jedinstvo i sposobnost SDA da takve krize prebrodi. Ta pokazana sposobnost redovno je liderima novonastalih stranaka donosila razočarenje, a ako i kada napusti SDA, razočarat će se i kantonalni premijer Elmedin Konaković. On je, radi prikrivene želje da na izborima 2018. godine bude kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka, a smatrajući da mu to SDA neće omogućiti, vjerovatno procijenio da takve ambicije može ostvariti u nekom drugom stranačkom okviru.

Prema dostupnim javnim informacijama, trenutno je primjetno njegovo približavanje A‑SDA i još jednoj grupi bivših SDA-ovca na čelu sa Senadom Šepićem, a koja se okupila u tzv. Nezavisni blok. Međutim, s obzirom na to da je Šepićeva ambicija tolika da on ne poznaje većeg i sposobnijeg od sebe, upitno je može li uopće doći do dogovora koji bi zadovoljio obojicu. Naravno, na Konakovića je odavno bacio oko i Fahrudin Radončić, koji prebjezima pristupa nudeći “brda i doline”, a zatim ih podjarmljuje i u potpunosti asimilira unutar svog interesnog okvira. Za sada je situacija takva da je Konaković podnio ostavke na sve funkcije u SDA, osim na jednu, onu premijersku, jer kao što rekosmo, ovakvi tipovi političara ne računaju poziciju premijera kao nešto što se dobiva preko stranke. Utoliko je krajnje licemjerno od njega da bilo kome spočitava “foteljašenje” jer se on svoje fotelje nije odrekao.

HISTORIJAT ODLAZAKA IZ SDA

Prvi slučaj razlaza unutar SDA bilježimo već 1990. godine, kada su se iznutra protiv SDA eksponirali Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović, koji su osnovali svoju MBO, a zatim i Fikret Abdić, koji je osnovao svoj DNZ. Karakterističan je i slučaj Rusmira Mahmutćehajića, koji se tokom rata razišao sa SDA, ali nije otvoreno osnovao vlastitu stranku, već je djelovao indirektno kroz nevladin sektor i razne forme prisustva stranog faktora u BiH. On je uspješno huškao kadrove SDA bliske sebi da osnuju svoje stranke, pa je, praktički, učesnik i “babica” u osnivanju nekih stranaka čiji su lideri počeli političke karijere u SDA.

U najtežoj ratnoj 1993. godini, svoju stranku pod nazivom Narodna stranka BiH osnovao je Kerim Lučarević, blizak Mahmutćehajiću, a krajem rata, protiv predsjednika SDA Alije Izetbegovića i protiv SDA u cjelini eksponirao se Haris Silajdžić, koji je osnovao svoju SBiH. Završetkom rata, svoje stranke osnovali su Amila Omersoftić (Stranka žena) i Sefer Halilović (BPS), a nešto kasnije, Edhem Bičakćić je izabran za predsjednika Bosanskohercegovačke narodne podrinjske stranke.

Pred izbore 2010. godine, također iz jednog krila SDA, nastao je SBB Fahrudina Radončića, koji je oslonac za djelovanje našao u profesoru Mustafi Ceriću dok je bio na funkciji reisul-uleme, čime se željelo instrumentalizirati Islamsku zajednicu. Za Hasana Čengića i Džemaludina Latića smatra se da su iz sjene inspirirali i pomogli osnivanje A-SDA, a Nedžad Latić je osnovao svoju Narodnu bošnjačku stranku. Pred opće izbore u BiH 2018. godine istaknuti funkcioneri SDA Senad Šepić, Sadik Ahmetović i Salko Sokolović, osnovali su novu stranku pod nazivom Nezavisni blok. Upravo radi svega nabrojanog, bez ikakve ironije može se postaviti pitanje: Ko je iz SDA sljedeći osnivač neke nove i izvjesno minorne i/ili propale političke stranke? S obzirom na to da se utvrđuju pozicije pred izbore u oktobru 2018. godine, moguće je da će biti još iznenađenja od onih koji će biti nezadovoljni svojim statusom.

Dakle, nove slučajeve nezadovoljstva u liderskoj strukturi SDA treba očekivati u vezi s imenovanjima kandidata na listama za opće izbore 2018. godine, posebno u vezi s odlukom koja će uslijediti o imenovanju kandidata za člana Predsjedništva BiH iz reda Bošnjaka. Šepićev Nezavisni blok, Ogreševićeva A-SDA, Radončićev SBB, nestrpljivo, rekli bismo lešinarski, očekuju eskalaciju nezadovoljstva u SDA. Aktivirat će se s ciljem da identificiraju nezadovoljne lidere unutar SDA i da im prilaze s ponudama da napuste SDA, a da će u Nezavisnom bloku, A‑SDA i SBB biti udovoljeno njihovim karijerističkim ambicijama. SDP, DF i slične stranke nastale raslojavanjem SDP-a neće se angažirati na prihvatu nezadovoljnih kadrova SDA, što je izraz političkog stava da ne žele saradnju sa SDA jer, navodno, kadrovi koji napuštaju SDA nisu ideološki podobni za SDP, DF i njima slične stranke.

PREBJEZI KAO KUKAVICE

Sličan proces nastajanja novih stranaka odvijao se i kroz raslojavanje SDP-a, koji, iako deklarativno multietnička stranka, ima podršku većinski od Bošnjaka, a neznatno i od pripadnika drugih naroda koji žive u BiH. SDP su napustili i uključili se u druge stranke, od kojih su neke novoosnovane: Selim Bešlagić, Sejfudin Tokić, Sead Avdić, Nijaz Duraković, Miro Lazović, Željko Komšić, Ivo Komšić… Raslojavanje SDP-a nastankom većeg broja novih stranaka, u kontekstu istog takvog procesa u SDA, dodatno je kompliciralo stranačku političku organiziranost bošnjačkog naroda a na štetu njegove političke sposobnosti da se efikasnije suprotstavi tendencijama izvanjskog ugrožavanja države BiH.

Vrlo je vjerovatno da bi dublja analiza pokazala da postoje mnoga zajednička obilježja političkih programa, taktike i strategije djelovanja političkih stranaka koje su nastajale kroz proces diferencijacije unutar SDA i SDP. Sve njih karakterizira višak karijerizma i manjak idejne čvrstine i širine u pogledima naspram stranaka iz kojih su potekli, pogotovo uzevši u obzir historijsku ulogu SDA kao državotvornog političkog faktora u uvjetima očite ovisnosti opstanka države BiH od političke vitalnosti SDA. Za neke od njih nije preteška kvalifikacija reći da su kukavice jer su, umjesto upornog zalaganja za svoje stavove unutar SDA, odlučili “pobjeći”. Pri tome su svoje moralne i karakterne mane prikrivali propagandom protiv SDA i njenih kadrova kojima su okrenuli leđa. Sličan je slučaj i s Elmedinom Konakovićem, koji je birao trenutak kada će obznaniti da daje ostavke na funkcije u SDA, pritom se medijski pozicionirajući kao političar “koji je pošten, ali mu korumpirane kolege ne daju da radi”.

Time se postavlja u povoljnu pregovaračku poziciju u slučaju prelaska u drugu stranku, a računa i da će time zadobiti simpatije biračkog tijela. Međutim, Konaković se preračunao jer su u javnost istodobno počeli curiti detalji o njegovoj firmi koja je finansirana kroz državnu lutriju, ali i o raznim dugovanjima, čime se ozbiljno narušava njegova željena slika “poštenjaka”. Ako se navodi koji cure u medije pokažu istinitima, SDA bi sama trebala isključiti Konakovića iz svojih struktura, kao i svakog drugog za kojeg se utvrdi da je bio sklon koruptivnim radnjama. U takvim slučajevima, vodeća bošnjačka stranka mora energično reagirati, ne samo ne bi li vratila poljuljano povjerenje građana već zato što je to jedini način da osigura prosperitet narodu kojeg predstavlja.

Zajedničko obilježje stranaka nastalih iz SDA i SDP-a jeste činjenica da ni u jednom slučaju “okretanja leđa SDA ili SDP nije ponuđen neki novi politički program kao naprednija alternativa u odnosu na one koji postoje kod SDA i SDP. Također, zajedničko obilježje jeste i da su od nekadašnjih lidera i uglednih članova SDA i SDP nastajali “propali političari” koji su godinama, zajedno sa svojim minornim strankama, svojom besplodnom i besmislenom kakofonijom zamarali političku scenu u BiH, obmanjivali građane i otkrivali svoje negativne karijerističke ambicije.

Na kraju svog političkog sloma, svaki od lidera tih stranaka s relativno malim brojem sljedbenika zadovoljavali su se činjenicom da njima izborni cenzus omogućava da s malo glasova uđu u zakonodavnu i izvršnu vlast, a da zatim ucjenjuju SDA u njenim naporima da kao pobjednik okupi koaliciju radi nužne uspostave i funkcioniranja vlasti. Ta državotvorna odgovornost i nužda SDA liderima tih stranaka i uskom krugu oko njih bila je povoljna prilika da koalicijskim ulaskom u vlast izvlače budžetska sredstva i ugodno žive. Meta njihovih političkih utjecaja i propagande redovno je bilo glasačko tijelo SDA. Nijedna stranka nastala raslojavanjem SDA i SDP nije politički motivirana da bude konkurencija nekoj drugoj stranci, osim uglavnom SDA i djelomično SDP-u, uz napomenu da su se sve, kako one porijeklom iz SDA, tako i one porijeklom iz SDP-a, ujedinjavale da budu što jača konkurencija samo i isključivo SDA.

SBB U LIDERSKOJ KRIZI

Bez obzira na to što SDA na izborima pobjeđuje, ipak je evidentan pad biračke podrške, što je trend koji postupno troši političku snagu bošnjačkog naroda, s lošim posljedicama za njegovu političku poziciju i njegove interese. SBB Fahrudina Radončića, A-SDA, a u posljednje vrijeme i Nezavisni blok Senada Šepića aktivni su s ciljem identifikacije nezadovoljnika unutar SDA, kojima prilaze i obećavaju razne stranačke i državne funkcije u zamjenu za napuštanje SDA, odnosno u zamjenu za ulazak u njihove stranke. Takve, sebi približene SDA-ovce, odmah uključuju u propagandu s ciljem da glasače SDA preusmjere da na općim izborima oktobra 2018. godine glasaju za SBB, A-SDA, Nezavisni blok…

U nekim slučajevima mogu se primijetiti i pokušaji, od strane lidera novonastalih stranaka, da dio svojih istomišljenika zadrže u SDA, s ciljem da prate stanje u toj stranci te defetistički i podrivački djeluju na štetu političke efikasnosti SDA. Upravo je radi toga bio prisutan fenomen da na izborima kandidati za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda, a koji su konkurencija kandidatu iz SDA, dobijaju glasove iz glasačkog tijela SDA.

Odnos političkih stranaka u BiH prema nevladinim organizacijama važno je političko i društveno pitanje. Kredibilnost u pogledu neovisnosti nevladinih organizacija od pojedinih političkih stranaka čuva se praksom njihove ekvidistance prema raznim užim političkim, ali i stranačkim interesima na političkoj sceni u BiH. Međutim, neke političke stranke strategiju svojih uspjeha na izborima ne zasnivaju na svojim unutarnjim kvalitetima i na svojim pozitivnim utjecajima u društvu i državi, već isključivo na rezultatima stranačke upotrebe nevladinih organizacija, gdje one djeluju navodno u svoje ime, a za račun pojedinih političkih stranaka. S tim u vezi indikativan je slučaj SBB-ovog pridobijanja liderske strukture Centra civilnih inicijativa Adisa Arapovića i njegove supruge Adise Arapović-Omerbegović. Taj potez SBB-a ipak sugerira da je ta stranka u liderskoj krizi, jer povlači kadrove iz dosadašnje prikrivene subverzivne pozicije u transparentnu stranačku poziciju.

Socijaldemokratija baštini brigu za radnička prava. Po tom osnovu, SDP i druge stranke koje se deklariraju kao ljevica smatraju da su sindikati ne samo njihovi “prirodni” saveznici već da sindikalne organizacije trebaju slijediti politiku SDP-a i sličnih stranaka ljevice, bez obzira kakva je politika tih stranaka. Tako, rukovodne strukture sindikata očito djeluju u korist SDP-a, ali radnici, uprkos svojim sindikalnim vođama, svoje glasove na izborima daju strankama desnice i centra, a ne strankama ljevice. Prema tome, rukovodstvo sindikata u političkom pogledu ide svojim, a radnici koje sindikalne vođe predstavljaju idu svojim pravcem, tako da od stranačke upotrebe sindikata nemaju značajnije koristi ni sindikati, ni političke stranke, ali se time čini ogromna šteta sindikatima i njihovom kredibilitetu. Pogotovo je problematično što SDP finansira Savez samostalnih sindikata na čelu s Ismetom Bajramovićem, gdje lični interesi sindikalnih vođa preuzimaju primat nad interesima sindikata. Upravo radi toga, sindikati nisu sposobni pokrenuti niti jednu akciju u korist radnika, a proteste i druge akcije organiziraju samo onda kada treba podržati lidere SDP-a ili njihove čisto političke interese.

Ovi će se štetni trendovi, nažalost, nastaviti. Njihovo daljnje multipliciranje, ako se ne zaustavi, moglo bi biti kobno po bošnjačku politiku, a bošnjački narod mogao bi se posljedično naći u stanju posvemašnje moralne i identitetarne dezorijentacije.

 

PROČITAJTE I...

U ovom slučaju najveći je problem što je Federalna agencija za državnu službu, nakon što joj je poslan zahtjev iz kabineta premijera da raspiše dva konkursa, za ovo čekala petnaest dana. Tako da se ispostavilo da smo mi to uradili poslije zaključka Skupštine, što nije tačno. Tu onda počinju prozivanja i problemi”

Instrukcija resornog ministarstva u Vladi KS ne samo da je dobra i zakonita nego je u skladu s najvišim demokratskim principima i standardima kakvi se primjenjuju u svakom slobodnom i pluralnom društvu. A šta njena primjena znači u školskoj praksi? Nastava maternjeg jezika odvijat će se kao i ranije. Predavat će isti nastavnici i profesori, a učenici će ići u isto odjeljenje, zajedno kao i do sada, bez obzira na to da li im je maternji jezik srpski, hrvatski ili bosanski. Međutim, prilikom obrade nastavnih jedinica koje se tiču standardnojezičke norme nastavnici će voditi računa o izboru svakog učenika

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!