KONAČNO: Ratnom zločincu Radovanu Karadžiću kazna doživotnog zatvora

Apelaciono vijeće je navelo da je 40 godina zatvora neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće je smatralo da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.

 

PIŠE: Nedim Hasić/detektor.ba

Pred Mehanizmom za međunarodne krivične tribunale u Haagu izrečena je konačna presuda Radovanu Karadžiću za najgore ratne zločine počinjene u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Osuđen je na kaznu doživotnog zatvora.

Apelaciono vijeće je navelo da je 40 godina zatvora neadekvatna presuda. Posebno kada se ima u vidu s drugim presudama u Haagu. Vijeće je smatralo da je kazna od 40 godina neadekvatna, kada se njegova kazna poredi sa osuđenicima koji su dobili doživotne kazne zatvora.

S obzirom na učešće u više udruženih zločinačkih poduhvata, Žalbeno vijeće potcjenjuje težinu njegovih zločina i njegovo učešće u njima. Prema sudiji, ovi zločini su neviđenih razmjera i brutalnosti. Rečeno je da je Karadžić kriv za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

Konačnu presudu Radovanu Karadžiću u Haagu pročitao je sudija Vagn Prüsse Joensen. Osim njega u petočlanom Vijeću bile su još i sudije William Sekule, José Ricardo Solaes, Graciela Santana kao i sudija Ivo Nelson Rosa kao posljednji član Vijeća, koji je koncem prošle godine zamijenio dugogodišnjeg predsjednika Haškog tribunala Theodora Merona.

Sudija Joensen nije čitao čitavu presudu. U uvodnom dijelu naveo je koje je funkcije Karadžić imao tokom rata i dao presjek postupka do sada, kada je donesena prvostepena presuda. Sudija Vogn je pročitao žalbene navode Haškog tužilaštva i Odbrane.

Prva tačka žalbe koju je adresiralo Žalbeno vijeće je navod Karadžića da nije imao pošteno suđenje. Žalbeno vijeće je zaključilo da je prekršeno pravo na odbranu zato što Karadžić nije bio prisutan tokom posjeta na mjesta zločina. U svim ostalim dijelovima, zaključeno je da nije prekršeno pravo na Odbranu.

Govoreći o žalbama koji se tiču zaključcima o progonu, Joensen je rekao da Odbrana nije pokazala da je prvostepeno Vijeće pogriješilo u rezonovanju. “Karadžić samo u svojoj žalbi navodi svoja neslaganja s zaključcima prvostepenog Vijeća”, rekao je Joensen.

Nakon toga Žalbeno vijeće bavilo se zaključcima o dešavanjima u Sarajevu. U vezi sa prvim masakrom na Markalama, Žalbeno vijeće je navelo da Karadžić nije dokazao pogreške pri zaključivanju. „Karadžić je podbacio da utvrdi greške u vezi sa zaključkom prvostepenog vijeća“, rekao je sudija Joensen. Žalbeno vijeće je zaključilo Karadžićevu namjeru da učestvuje u udruženom zločinačkom poduhvatu za zločine u Sarajevu na osnovu „brojnih dokaza i izjava“, rekao je sudija Joensen. „Žalbeno vijeće ne nalazi kvalitetne argumente u vezi s žalbom Karadžića da nije namjeravao da učestvuje u zločinima u Sarajevu“, rekao je sudija.

U slučajevima kada je Karadžić izdao naređenja da se ne gađaju civili u Sarajevu, zaključeno je da se to dešavalo kada su bili neki pregovori ili diplomatski sastanci, te su bili politički motivisani. Karadžić nije ukazao na grešku u presudi prvostepenoog vijeća.

Nakon toga, sudija Joensen je prešao na zaključke koji se tiču genocida u Srebrenici. Rekao je da Karadžić nije pokazao da je Prvostepeno vijeće pogriješilo kada se oslonilo na Direktivu 7 (Direktiva 7 je osnovni dokument koji se tiče zaključaka o UZP-u za Srebrenicu), koju je Karadžić potpisao i u kojoj je naredio da se stvore “nepodnošljivi uslovi bez nade za dalji opstanak”. Žalbeno vijeće nije našlo greške u rezonovanju prvostepenih sudija u vezi s progonom Bošnjaka s područja Srebrenice.

Govoreći o Karadžićevoj naredbi da se zarobljeni odvedu na “neko drugo mjesto”, sudija Joensen je naveo da, s obzirom da je Karadžić bio u kontaktu sa ljudima na terenu koji su ubijali, prvostepeno vijeće nije pogriješilo. „Dokazi o oslobođenju nekoliko pojedinaca u Srebrenici ne ukazuju da nije postojala genocidna namjera“, kazao je sudija.

Govoreći o ubistvima nakon pada Srebrenice, Vijeće je utvrdilo da je Karadžić znao za ubistva u julu 1995.

Kako je rekao sudija, Karadžić u svojoj žalbi pogrešno interpretira zaključke prvostepene presude. Kada navodi da nije znao za količinu ubistava i skalu zločina, Karadžić se na bavi dokazima, i pogrešno interpretira prvostepenu presudu. “Njegovi navodi nisu ni razumni niti vjerovatni”, rekao je sudija. “Karadžićevi navodi da je on odgovoran za to samo zato što je predsjednik su neuvjerljivi.”

Žalbeno vijeće je odbilo sve navode optuženog koji se tiču trenutka saznanja za ubistva u Srebrenici i nakon pada Srebrenice, a što je činilo osnovu žalbe optuženog u odnosu na Srebrenicu. Same tvrdnje prvostepenog vijeća su se bazirale na sastancima koje je imao tokom jula 1995. godine.

Govoreći o tački presude za uzimanje pripadnika UNPROFOR.a za taoce 1995. godine, sudija Joensen je rekao da se prvostepeno Vijeće oslanjalo na prijetnje pripadnicima UN-a koji su bili zatočeni.

Nakon toga, Vijeće je prešlo na obrazlaganje zaključaka po žalbama Tužilaštva.

Govoreći o prvoj tački žalbe, da su ubistva i drugi nasilni zločini bili dio udruženog zločinačkog poduhvata da se uklone Bošnjaci i Hrvati s teritorije Republike Srpske, sudija Joensen je rekao da tužioci nisu dokazali da je prvostepeno Vijeće pogriješilo kada je oslobodilo Karadžića za ove zločine pa je Vijeće odbacilo žalbu vezanu za taj dio presude.

Govoreći o žalbi na tačku za genocid 1992. sudija je rekao da se Žalbeno vijeće ne slaže s navodima tužilaca da odluka nije dobro objašnjena. Žalbeno vijeće, uz izuzeto mišljenje sudije Den Prade, stava je da tužioci nisu pokazali da je donesena greška pri zaključku da Karadžić nije kriv za genocid 1992. Žalbeno vijeće nije uvjereno da je tužilaštvo ponudilo dokaze da je genocidna namjera dokazana na osnovu kontakata koje je Karadžić imao sa ljudima na terenu. Žalbeno vijeće je odbilo i ovu tačku i potvrdilo oslobađanje za genocid 1992. Ostatak presude je potvrđen.

Uoči početka izricanja presude izbio je incident kada je policija zatražila skidanje transparenta na kojemu je pisalo “Radovan Karadžić-genocid i Adolf Hitler-holokaust”. Policajci su se nositeljima transparenta obratili s obrazloženjem kako isticanje Hitlerovog imena nije primjereno te su stoga zatražili uklanjanje transparenta na kojemu je stajao taj natpis.

Nakon toga nepoznati muškarac je pred zgradu Suda u Haagu došao s velikom zastavom Srbije, a nakon negodovanja okupljenih, on je mjesto događaja napustio uz poruku da će se vratiti. Muškarac je nosio i transparant na kojem je pisalo da je Mehanizam politički sud. Potom je nakon verbalnog sukoba s okupljenim građanima pobjegao.

Radovan Karadžić, psihijatar porijetlom iz crnogorskog planinskog sela Petnice koji je svoju karijeru izgradio u Sarajevu, politički se aktivirao potkraj ‘80-ih godina prošlog stoljeća na valu nastojanja Slobodana Miloševića da bivšu Jugoslaviju sa što većim dijelom njezina teritorija prekroji u veliku Srbiju.

Postao je prvo čelnikom Srpske demokratske stranke (SDS) u BiH, a nakon početka rata u BiH i predsjednikom samoproglašene republike srpskog naroda uspostavljene na teritoriju s kojega je cilj bio protjerati sve Bošnjake i Hrvate.

Karadžić je godinama bio neprikosnoveni politički autoritet među bosanskim Srbima, sve dok se s pozicije predsjednika Republike Srpske nije bio primoran povući 1995. pod pritiskom američke diplomacije, odnosno tadašnjeg posrednika SAD-a u mirovnim pregovorima o BiH Richarda Holbrookea.

Iako tužiteljstvo ICTY-a odmah nakon toga protiv njega podignulo optužnicu, Karadžić je ostao na slobodi sve do 21. jula 2008. godine kada je uhapšen u Beogradu gdje je godinama živio prerušen u bizarni lik nadriliječnika Dragana Dabića.

U Scheveningen je prevezen 30. jula 2008. godine. Suđenje koje je počelo u oktobru 2009. potrajalo je 499 dana i imalo čak 586 svjedoka.

Prvostepena presuda kojom je 24. marta 2016., proglašen krivim za ratne zločine i osuđen na 40 godina zatvora izrečena mu je temeljem optužnice koja ga je teretila po dvije tačaka za zločin genocida, po pet tačaka za zločine protiv čovječnosti i po četiri tačke za kršenje zakona i običaja ratovanja što su ih počinile snage bosanskih Srba tijekom rata u BiH od 1992. do 1995. godine.

Haški sud proglasio je Karadžića krivim i osudio na kaznu zatvora u trajanju od 40 godina za genocid na području Srebrenice 1995. godine, za progon, istrebljivanje, ubistvo, deportaciju, nehumana djela (prisilno premještanje), terorisanje, protivpravne napade na civile i uzimanje talaca. Oslobođen je krivice po optužbi za genocid u drugim općinama u BiH tokom 1992. godine.

U žalbi tužilaca na presudu Prvostepenog vijeća navodi se, između ostalog, da je Karadžić učestvovao u tri udružena zločinačka poduhvata: genocidu u Srebrenici, terorisanju civila Sarajeva i progonu u 20 bh. općina. Na temelju navedenog, tužioci traže da se Karadžiću izrekne doživotna kazna zatvora.

S druge strane, Karadžić i njegov pravni savjetnik Peter Robinson podnijeli su žalbu po šest osnova. Karadžić se žalio da mu u prvostepenom postupku nije omogućeno fer suđenje, a to je obrazložio time što mu sud nije dozvolio da svjedoči u narativnoj formi, već je morao odgovarati na pitanja pravnog savjetnika.

U svojoj žalbi Radovan Karadžić, između ostalog, tvrdi kako “nije čitao detalje Direktive broj 7”, koju je potpisao u martu 1995. i kojom je naložio da VRS u Srebrenici “stvori nepodnošljive uvjete totalne nesigurnosti, bez nade u život i opstanak u enklavi”, što je vojska i učinila.

Masakr na sarajevskoj pijaci Markale, navodi Karadžić, nije počinila Vojska RS-a. On je, tvrdi, branio VRS da gađa civile u Sarajevu, a od njih je dobijao izvještaje da se puca samo na “legitimne vojne mete”.

Karadžić je od Žalbenog vijeća očekivao da mu se kazna umanji ili čak izrekne oslobađajuća presuda.

 

PROČITAJTE I...

Ovog jula u javni prostor, i to u vrijeme obilježavanja 24. godišnjice od genocida u Srebrenici, na mala vrata i gotovo bez reakcija uvedena je jedna nekritička usporedba Srebrenice i Jasenovca, kao simbola za dva ogromna zločina počinjena na našim prostorima. Ne bi u tome bilo ništa sporno da se to poređenje aktualizira u širem historijskom kontekstu, a ne uoči i poslije same srebreničke dženaze, jer bi neupućeni mogli razumjeti da je genocid nad Bošnjacima srednjeg Podrinja, kao i drugi masovni zločini koje su srpske državne i paradržavne tvorevine počinile nad civilima Bošnjacima Prijedora, Foče, Višegrada, Ključa, Bijeljine, Zvornika, Sarajeva i drugih mjesta, počinjen kao neka vrsta protuteže Jasenovcu

“‘Limitless’ je operativni sistem napravljen za slijepe i slabovidne osobe kako bi one mogle neometano koristiti mobitel. Uz pomoć vještačke inteligencije i 'machine learninga', uspio sam sve sklopiti i napraviti operativni sistem baziran malim dijelom na androidu, a sve ostalo moja je originalna ideja, koja se može proširiti i na druga hendikepirana lica, ali prvo želim da završim ovo što sam započeo”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!