KOD AMIDŽE HALIDA

Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću

Godina je 1990. Kasna jesen. U Grazu sam, Austrija, u prvoj i posljednjoj posjeti onemoćalom i bolešljivom amidži Halidu. Nakon kratke vožnje taksijem, koračam pustom, jarko osvijetljenom ulicom, tražeći kuću s brojem dvadeset osam. S obiju strana sablasno opustjele ulice prostirale su se velike, lijepo uređene kuće, opasane visokim željeznim ogradama. Sve uokolo bilo je skladno i, istodobno, bezlično i sterilno.

Konačno, nađoh kuću s brojem dvadeset osam, zaustavih se pred zaključanom željeznom kapijom i pritisnuh zvono. Ubrzo kapiji priđe visok, suhonjav mladić, hladnog, sumnjičavog pogleda i upita me na njemačkom šta želim. Upitah ga govori li bosanski jezik, a on šanerski arogantno klimnu glavom. Predstavih se i rekoh koga tražim.

– I, šta ste trebali?

– Došao sam posjetiti amidžu Halida. On i moj otac su braća, znaš?!

– Žao mi je – reče mladić suho – on Vas večeras ne može primiti. Bolestan je, a i inače u ovo vrijeme ne prima posjete. Obavijestit ću ga da ste dolazili, a Vi dođite sutra popodne u pet. I, molim Vas, budite tačni, ovdje se, za razliku od Bosne, tuđe vrijeme jako cijeni.

– Oprostite, ko ste Vi?

– Senad Ibrahimović, Halidov sin.

– Dobro, rođak, bit ću tačan, a tebi mnogo hvala na toploj dobrodošlici.

On se bez riječi okrenu i ode, a ja – i ponižen i uvrijeđen i na korak od odluke da se odmah vratim kući – samo zbog amidže i želje da ga vidim, nekako se obuzdavam, ulazim u prvi hotel i uzimam sobu.

Narednog dana, tačno u pet, pozvonio sam na amidžinoj kapiji. Ovog puta kapiji je prilazio drugi, nešto stariji, meni nepoznat čovjek, ljubazan i nasmijan. Uveo me je u prostrano dvorište, zagrlio i rekao da nije mogao ni sanjati da ćemo se ponovo vidjeti poslije toliko godina. Zbunjen i snebivajući se, rekoh mu da ga se ne sjećam.

– Nije ni čudo – reče. – Mi smo davno otišli iz Tuzle, a ti si tad bio dijete. A, nažalost, nismo se ni viđali. Ja sam Amir, tvoj amidžić, najstariji Halidov sin. Nego, bujrum, bujrum, idemo u kuću, stari jedva čeka da te vidi! Sinoć se skoro rasplakao kad je čuo da si bio i otišao.

Ne želeći kvariti prvi dojam, ugrizoh se za jezik i ne rekoh kako sam prethodne večeri hladno sikterisan s kapije.

Prošli smo kroz brižljivo uređeno dvorište i ušli u ogromnu kuću koja je odisala snagom i blagostanjem. Amir me je odmah uveo u Halidovu sobu i povukao se.

Srdačan, ganutljiv susret. Amidža me grli i plače, pa, kad smo se izgrlili i izljubili, poče me potanko propitivati o svemu i svačemu – o meni, članovima naše porodice, komšijama, prijateljima. Potom, vidno iscrpljen, naglo zašuti, uze sa stočića čašu vode, lijekove, popi ih i tegobno othuknu.

– Hvali ti, sine – reče tiho. – Mnogo si me obradovao, mnogo. I želju mi ispunio. I sam vidiš da sam na kraju puta, pa mi je tim draže. Jah! Čovjek u životu svašta preturi preko glave i može mu biti i ovako i onako, i teško i lahko, počesto oboje skupa. I sve se u životu plaća, dijete moje. Nema halve džabe, valja je zaslužiti. A ovo ti govorim zato što vidim da me možeš razumjeti: lijepa ti je priroda, smjeran si, odgojen. Nisi k’o onaj moj mlađi sin što mi ovo malo života izjede. Neće u školu, neće da radi, neće nikakvog zorta, a prohtjevi mu k'o da se iz carskog saraja ispilio. Dajem mu, ne žalim, ali duša me boli što se upropaštava. Od Boga je da se radi i nema ni radosti ni slasti sve dok čovjek svojim trudom ne privrijedi, ali njemu svejedno – samo ti meni daj, meni je slatko pa čije god da je. Pravi ahmak, nalet ga ne bilo.

Eto! Oprosti, ponijelo me, moj si, pa k’o velim… Nego, šta si naumio? Hoćeš li ostati ovdje? Ako si voljan ostati, bilo bi mi jako drago! A?

– Neću, hvala ti. Došao sam zbog tebe. Sutra popodne vraćam se kući.

– Hm! Tako, veliš… A ovo u Bosni, sva ova dešavanja… Nije dobro, je l’de?

– Nije. Zlo nam je pred vratima, a hoće li ući u kuću, ne znam. Valjda neće. Amidža, sve je moje u Bosni, pa neka bude šta treba biti, ali bježati neću!

– Sigurno si gladan – mudro prekinu starina osjetljiv razgovor. – Idi, sine, pojedi nešto! Amirova žena čeka te s večerom! I ne ustručavaj se, dobra je Andrea, ona će ti pokazati gdje ćeš spavati i sve drugo što treba! Hajde, znaš ono, k’o u svojoj kući, a sutra ćemo ponovo razgovarati!

Večeram s Amirom u ugodnoj trpezariji. Njegova žena Andrea, vitka i ljepuškasta brineta, posluživala nas je brzo, nenametljivo, nečujno klizeći od kuhinje do trpezarije i, s osmijehom na licu, lošim, ali simpatičnim bosanskim jezikom zapitkivala me, tipično ženskom radoznalošću, čime se bavim, imam li djevojku i šta sve ne. Odgovarao sam ništa manje lošim njemačkim jezikom, što joj se dopalo, pa je naša, drž’ – ne daj međujezična konverzacija rezultirala salvama smijeha.

Rekoh, bio je to posljednji susret s amidžom Halidom, a, nedugo potom, zlo nam je poput vatrenog ognja protutnjalo kroz kuću, strašnije no što sam mogao i zamisliti. Ipak, katkad se zapitam kako li me je tada, u Grazu, amidža doživio, šta je mislio o meni – da sam nedozrela budala ili iskreni bosnoljubac? Ili, možda, oboje? I uvijek nanovo uvidim da je takva zapitanost besmislena. Bilo je šta je bilo i onako kako je, valjda, trebalo biti.

Sljedeći članak

Muhabet bez šifre

PROČITAJTE I...

I, eto, umrli je bio u gasulhani, desetak metara od sobe u kojoj sam spavao. Bože Svemogući, šta da radim? Ako kažem džematu da ne smijem gasuliti, svi će reći: “Pa, kakav je to hodža?” Opet, ako budem gasulio, crknut ću od straha

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!