Ko to kaže

Pravi oblik naše narodne izreke ipak glasi: Gledaj ko ti kaže, a ne šta kaže. Zašto? I šta bi ovo imalo da znači? (Je li onda onaj koji govori ne treba ni pričat’, dovoljno je samo da gledamo u njega?) U protivnom, desit će se da neko, umjesto slona, vidi cijev od vodovoda (jer je u mraku napipao samo surlu), neko džinovsku lepezu (jer je u mraku napipao samo slonovo uho), neko vidi stub (jer je u mraku napipao slonovu nogu)..., i tako, mrak za mrakom. Čekajte, da i ovdje hodžu pozovemo upomoć

U rečenici: Više volim majku od oca – šta ste pročitali? Neko više voli majku nego oca? Ili, nego što je voli otac? Ili, zapravo, neko više voli očevu majku? Ili ništa od ovoga? Ma hajde, bitno je da se voli. I da uvijek može više, tj. bolje. Ili da pitamo ko kaže, tj. da pitamo onoga ko kaže, pa ćemo znat’?

Svjedočio sam kako jedna djevojčica predškolskog uzrasta dobija kovanicu petaka na peškeš, a misli da je dobila dvicu. Učinilo joj se.

Tačka gledišta zanimljiv je pojam u sistemu razumijevanja poruke i čitanja znakova. Zato se nerijetko i sami nađemo u prilici da, naprimjer, tvrdimo da vidimo šest, a naš oponent vidi devet. I svađamo se ko je u pravu. A, oboje u pravu. Baš, jesu li? Šta ćemo s onom nevidljivom tačkom? Neko bi ovdje opet u sjećanje prizvao ljude koji su u mraku opipavali slona i svi bili u pravu opisujući šta su vidjeli/osjetili. Baš svi? Ili niko?

I onda tako čujete nešto i najednom vam naumpane ona poznata: Ma, ko to kaže? Čuj, ko kaže, pa nije bitno ko kaže. Nije li? Je li se zato kaže: Radi šta hodža kaže, a ne radi šta hodža radi?

A opet: Kada izgovoriš riječ, ona je tvoj vlasnik, a ne ti njen – ili: Izgovorena riječ i odapeta strijela ne mogu se vratiti – dvije su prepoznatljive izreke našeg prepoznatljivog miljea koje neodoljivo stoje u obrnutoj proporciji prema jednom odlomku iz isto tako poznate književne priče, one pod naslovom Alisa u zemlji čuda:

“Kad upotrijebim neku riječ”, reče Humpy Dumpty prilično prezrivim tonom, “ona znači ono što ja odaberem da znači – ni više ni manje od toga.” “Pitanje je”, reče Alisa, “možeš li natjerati riječi da znače toliko mnogo različitih stvari.” “Pitanje je”, reče Dumpty, “ko je Gazda” – i to je sve.

E sad, kad smo kod interpretacije (književne) poruke, pitanje je hoćemo li po konceptu “smrt autora” ili “šta je pisac htio da kaže”? Rezultat, doduše, možda može biti isti, ali ne mora, i vjerovatno neće.

Metafora. Dvostrukost. Doslovno i nedoslovno. Odnosno, najmanje dvije linije interpretacije, koje god bile. Sve je ovo povod da pitamo šta je pisac htio da kaže, a ne šta je pisac rekao? Jer, često je rekao jedno, a pod tim mislio sasvim drugo. Ili, često u tekstu piše jedno, a znači nešto sasvim drugo. Ili (može da) znači i jedno i drugo. A “smrt autora”? Nek’ svako čita kako hoće (ako se ne stidi).

Pravi oblik naše narodne izreke ipak glasi: Gledaj ko ti kaže, a ne šta kaže. Zašto? I šta bi ovo imalo da znači? (Je li onda onaj koji govori ne treba ni pričat’, dovoljno je samo da gledamo u njega?) U protivnom, desit će se da neko umjesto slona vidi cijev od vodovoda (jer je u mraku napipao samo surlu), neko džinovsku lepezu (jer je u mraku napipao samo slonovo uho), neko vidi stub (jer je u mraku napipao slonovu nogu)…, i tako, mrak za mrakom. Čekajte, da i ovdje hodžu pozovemo upomoć. Kazivao tako Nasrudin hodža da on isto vidi, i po danu i po mraku. I kad su ga pitali što onda po noći nosi fenjer, kaz'o im je: To ja zbog vas, da vi ne biste udarili u me.

Da im je u ruci svijeća, razlike bi iščezle iz njihovih riječi. – upozorava autor one lijepe priče o slonu. Da, upozorava. Iako nije živ.

Put Yout Lights On – što bi rek’o Santana. Šta rek’o. Otpjev’o!

P. S. Pošto nam je rečeno i to da “Govorimo lijepe riječi, jer bi, onom on, mogao da se umiješa i stvori neprijateljstvo između nas” – pitanje je, onda, kako se to miješa, gdje, i kud baš iz riječi neprijateljstvo?

PROČITAJTE I...

Situacija je postala sve nervoznija, čekalo se odobrenje iz komande brigade da se dopusti paljba po autobusu punom neprijatelja zaglavljenom u blatu. Sve je bilo nanišanjeno, čekao se trenutak udaranja po okidaču. Gledali smo u komandira s motorolom, zavladao je totalni muk. Pucati ili ne pucati – pitanje je sad. Neko je doviknuo: “Ma pucaj, pobjeći će nam”

Prigovori kur’anskom Džennetu, ukratko, glupi su, licemjerni i buržujski. Želimo hljeb, želimo vodu, želimo ljubav, želimo iskonsku nevinost. Džennet nije hedonistički raj; njegova je poetika kategorička imaginacija lišenosti. Kur’an govori jezikom manjka. Umjesto da govorimo o kur’anskom Džennetu, njegovim izvorima i rijekama, divanima i ljepoticama, kažimo ponešto o gladi iz tog perioda, o svemu onome čega je Poslanik islama i prosječan ashab bio lišen

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!