Ko se sjeća ćorave kokoške

Nije u pitanju samo tzv. angažman i odgovor politici na sve što ona čini, pogotovo u tako izoliranim prostorima kao što je tad bio argentinski, nego je to zapravo elementarno opredjeljenje čovjeka posvećenog svojim rukotvorinama / umotvorinama u velikoj političkoj sjeni

Svi se zapravo družimo sa svojim piscima. Čak i oni koji to nikad ne bi priznali. Možda zato što nisu svjesni. Ili to jednostavno ne žele priznati.

Bilo kako bilo, čitalac zna kad je nešto kazao i naglasio njegov pisac. Onaj drugi, onaj anamo, gluho bilo i daleko, nije ni bitan.

Pisci imaju svoje uzrečice, poštapalice, fraze za svaki trenutak. Svoj stav prema svijetu.

A iskustvo je nešto što niko neće uzeti olahko.

Zrno.

Zrno.

Našla zrno.

Kakvo zrno?

Poslovično.

Jeste li čitali Ernesta Sabata?

Sudbine pisaca ponekad su živopisne i zanimljive, stješnjavane i pokretane različitim elementima promjena, ali Sabatova je doista posebna i dovoljno dramatična samom činjenicom što je, nakon učenjačke karijere, odlučio biti samo pisac. I slikar.

Između fizike i tragičnog osjećaja života, između politike, književnosti i slikarstva, Sabato je izabrao svoj gotovo stogodišnji pogled na svijet. Iza njega su ostala tri romana i veliki broj eseja, ali kakva tri romana!

Zapanjujuće, već je Tunel postavio neka pitanja koja su uglednog fizičara odmah distancirala od njegova egzaktnog i posvećenog posla. Šta je pronalazak? Jesi li pronašao ono za čim si tragao ili nešto posve drugo (dragocjeno, ali drugo!).

Najednom se tako u romanu otkriva i novi pogled na istraživanje Marije Skłodowske-Curie, odnosno na sve ono što je Sabato dotad u nauci činio.

I tu se već vidi neobična prisutnost ćorave kokoške.

Kao u nekoj hipotetičnoj pustolovini, tipa “pošli smo da pronađemo posebnu vrstu zaboravljenih malih slonova, a otkrili smo nevjerovatnog mravojeda koji nam otad opsjeda mozak…”

Pokušajte sad zamisliti mravojeda našeg vremena.

Tako je, nakon Pariza i drugih svjetskih čvorišta gdje je istraživao svoj nauk, pronašao u argentinskim brdima primjereniji (vjerovao je u to i to je smisao odluke) pogled na svijet kojem je ostao vjeran do kraja. Naravno, bile su tu i nadrealističke pariške noći, kao i nevjerovatni razgovori o egzistencijalizmu s Albertom Camusom, naprimjer, s kojim je odmah pronašao mnoštvo zajedničkih tema.

Tu su negdje i korijeni kasnijeg posebnog odnosa s Jorgeom Luisom Borgesom koji obiluju suprotnostima i napetostima.

Iza Tunela, O junacima i grobovima, te Abadona, anđela uništenja priče su o ljubavi. Izvještaj o slijepima toliko je koherentan dio romana O junacima i grobovima da bi se mogao nazvati samostalnim djelom, a istovremeno je, za znalce, gorka polemička knjiga koja na neobičan pseudonaučan način instalira teoriju zavjere. Naravno, uz neupitnu činjenicu da je riječ o vrijednoj romanesknoj tvorevini.

Istodobno, ta knjiga raščlanjuje i pokazuje razlike u onome što bi se moglo nazvati borgesovski pogled na svijet i suprotno njemu – sabatovski.

Nije u pitanju samo tzv. angažman i odgovor politici na sve što ona čini, pogotovo u tako izoliranim prostorima kao što je tad bio argentinski, nego je to zapravo elementarno opredjeljenje čovjeka posvećenog svojim rukotvorinama / umotvorinama u velikoj političkoj sjeni.

I tu je, naravno, raskol između Sabata i Borgesa.

Možemo li samo bdjeti nad svojom malom kulom od bjelokosti ili je sagledati kao dramatični mali život u dramatičnom okruženju? Bez obzira na to šta u kuli jest.

Zaista postoje suprotni pisci. Gotovo po svemu. Omiljeno mi je u toj šikari priča podsjećanje na Henrija Barbussa i Auguste-Mauricea Barrèsa. Mnogo bi se o njihovim različitostima moglo govoriti, ali na kraju će bibliotekarkina ruka njihove knjige uložiti jednu do druge. I pitanje je da li je to samo zbog alfabeta.

Taj trenutak kad knjiga dolazi na svoje bibliotečko mjesto zaista osjećam. I pamtim.

Sabato i Borges nisu alfabetski bliski, ali su u istinskom književnom smislu gotovo dioskuri.

Što se mene tiče, tako godinama pokušavam razgovarati s njima.

Zato, kad ponovo sretneš svog pisca, onog koji na neki način i jeste ti, ne moraš ga ništa pitati – on će ti odgovoriti. Zato što tvoje pitanje i jeste gnijezdo u kojem je izgradio čitav svoj svijet.

I danas, kad razmišljam o piscu koji se zove Ernesto Roque Sabato, stalno vidim tu ćoravu kokošku, koja, nakon iznenađujućeg, slučajnog nalaza, postaje povod za razmišljanje o svim bitnim istraživanjima i prosvjetljenjima u ljudskom životu.

Je li doista vrijedno promatrati to, vidjeti i zapisati kao pisac?

Sabato je mislio da jeste.

I hvala mu na tome.

Naravno, nikad ne treba zaboraviti noć.

Ni Lejlu.

Lejlu s dvadesetsedam otvorenih pogleda.

PROČITAJTE I...

Nisam bio tu kad se to dogodilo. Doputovao sam odmah, autobusom, i krenuo kući najkraćim putom. Dok nisam začuo: “Stoj!” Načinio sam još nekoliko koraka. “Stoj! Pucam!” Tad sam stao. Vojnik je tražio da podignem ruke i onda sam shvatio da iza te prečice ima nekoliko zlatarskih radnji. I da je on tu zbog pljačkaša koji su se poput lešinara obrušili na grad

Držim se svoje slike iz djetinjstva i pokušavam je nekako uklopiti u veliku sliku koju živimo, a nikako je ne možemo ni vidjeti. Oni koji je vide, vide samo bilješke svojih obavljenih i predviđenih poslova, a mi smo u toj slici samo kolateralna šteta. Šta bismo drugo i bili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!