Ko se drži Kajimijinog gaja, ne treba se bojati belaja

Mustafin pohod na Kula-Grad kod Zvornika i Kaimijin mezar ponavljao se iz godine u godinu i s tim pohodima raslo je Mustafino znanje o poznatom šejhu i cijenjenom pjesniku. Turbe su zijaretili i bolesnici moleći se Bogu da im bolove olakša. I ostali svijet, ženski i muški, pohodio je pjesnika Hasana Kaimiju, tražeći od Boga put do ostvarenja nekog murada. Danas ga zijarete češće muslimani, a rjeđe pokoji pravoslavac

 

Mustafa je rođen u Zvorniku. Odrastao je na obali zelene Drine, koja je po boji dobila ime, pa je narod prozva Zelenka. S Diviča, gdje je rastao, gledao je još kao dječačić oronule zidine Kula‑Grada. Pitao se šta li ima na tom, u oblacima zidanom Kula-Gradu. Prvi put ga je vidio iz blizine kada je išao s majkom, jednom od onih žena koje su iskreno poštovale pjesnika Kaimiju, da zijarete mezar dobrog.

Tada mu se u sjećanje ureza ime Kaimija i zeleni nišan omotan u turban, i mezar preko kojeg bijaše razastrta čoha, zelena kao Drina. Ali, nije samo Mustafina majka cijenila i prepoznala Kaimijinu slavu. Hamdija Kreševljaković pričao je kako je turbe popravio oko 1908. godine Bakir-beg Tuzlić i da je ono bilo pod zaštitom države. Kad je bio u Zvorniku, tadašnji turbedar pokazao mu je na tablu koja je obilježavala turbe, kao kulturni spomenik i objekt koji je stavljen pod zaštitu, i rekao: “Ja mislim da je ovo suvišno, jer se Kaimi-baba čuva sam, a i narod ga poštuje.”

O turbetu su se starali turbedari. Jedan od njih bijaše šeh Mehmed, koji je iz Edirnea došao u naše krajeve. Turbedarska služba prenosila se s oca na sina. Šeh Mehmeda naslijedio je sin mu derviš Alija, ovog opet sin mu derviš Mehmed, a nje­ga je naslijedio derviš Hasan. Uz turbe je uvakufljeno stotinu dunuma zemlje čiji su plodovi nekada išli turbedaru, a danas se o turbetu brinu žene-turbedarke iz porodice Šehmehmedović, potomci nekadašnjeg turbedara Mehmeda. O Kaimijinoj slavi svjedočili su brojni napisi o njemu, legende, čitave pjesme koje su mu posvetili pjesnici iz Bosne i njegovi savremenici, kao i ve­liki broj rukopisa njegovog djela. Malo je bilo čak slavnih i priznatih osmanskih pjesnika čija su djela toliko prepisivana kao pjesme Kaimi-babe.

Mustafin pohod na Kula-Grad i Kaimijin mezar ponavljao se iz godine u godinu i s tim pohodima raslo je Mustafino znanje o poznatom šejhu i cijenjenom pjesniku. Turbe su zijaretili i bolesnici moleći se Bogu da im bolove olakša. I ostali svi­jet, ženski i muški, pohodio je pjesnika Hasana Kaimiju, tražeći od Boga put do ostvarenja nekog murada. Danas ga zijarete češće muslimani, a rjeđe pokoji pravoslavac koji, pritisnut grijesima, traži duši mira. Poharale su godine Mustafu prije nego je pronašao odgovor na pitanje šta bi to bio zadatak pjesnika. Reći istinu, stati na njen put i na tom putu istrajati.

KO JE HASAN KAIMIJA

Uz tu istinu stajala je Mustafina predstava Kaimijinog lika, svojevremeno najzanimljivije ličnosti alhamijado književnosti u Bosni, pjesnika i tribuna sarajevskih siromašnih masa. Hasan Kaimija rođen je u prvoj polovici 17. stoljeća u Sarajevu, gdje je stekao osnovno obrazovanje. Po verziji sačuvanoj u tradicijama sarajevskih kaderija, Kaimija je nekoliko godina proveo kao murid kod šejha Ankarevije u jednoj sarajevskoj tekiji. Kao mladić se zaputio u svijet, odlazi u Sofiju, gdje je pred šejhom halvetijskog reda Muslihuddinom iz Užica stekao potpunije obrazovanje i pristupio halvetijskom tarikatu u kome je dobio i titulu halife. Neki su pretpostavljali, na temelju neke bilješke na knjizi teologa Zijauddina Ahmeda Enisul-vaizin, da bi Kaimija mogao da bude i rođeni sin pomenutog šejha Muslihuddina.

Isti pisac kaže na drugom mjestu da je Kaimija bio veliki do­brotvor i zaštitnik potlačenih. Mnogi progonjeni kršćani našli su u njegovoj kući sigurno utočište, koje ni sama vlast nije smjela oskrnaviti. Inače je bio čuven i cijenjen kao učenjak i poznavalac mnogih grana svjetovnih i vjerskih nauka, zbog čega su ga još za života njegovi savremenici proglasili evlijom, tj. čovjekom svetim, kome su dostupne mnoge tajne, nepoznate običnim smrtnicima. Mnogo je pomagao narodu i liječenjem raznih bolesti pomoću trava i sokova iz korijenja. Volio je poštenje i pravdu, pa nije dozvoljavao da se čine nasilja i zulumi. S mimbera je u džamiji često oštro jezikom šibao nesavjesne činovnike, janjičarske baše i visoke funkcionere vilajetske vlade. Zauzimao se za slabe i progonjene. Svijet ga je zbog toga neobično volio i cijenio, a njegova popularnost nije bila draga nosiocima vlasti i onima koji su progonili i pljačkali siro­tinju.

Mustafa je rijetko susretao derviše jer su vlasti zabranile njihovo djelovanje, ali, družeći se s ćitabom, saznao je kako je Kaimija pripadao i kaderijskom tarikatu. U nekim se rukopisima iza Kaimijinog imena može pročitati ri­ječ kadiri, sam Kaimija deklarira se riječima: “Naš je pir šejh Abdulkadir.” Pjesnički pseudonim kaimi, što znači postojani, dobio je kao šejh Sinanove tekije, jer bi provodio halvet stojeći. Njegovo je prezime Zerrin-Oglu ili Zrinović, zbog čega će ga neki istraživači, opravdano ili ne, povezivati sa Zrinskima.

Zalažući se za socijalna prava sirotinje, koja je 1683. godine tražila da se podijeli bogataško ži­to, predvodio je sarajevsku fukaru u buni koju su podigli, u godini kad su gospodarili glad, mito, skupoća, kuga i druge nevolje, protiv trgo­vaca koji su u hambarima čuvali žito s namjerom da ga po skupe pare prodaju sirotinji. Zavladala je strava i stradalo je mnogo ljudi na objema stranama, trgovci, bogataši, ali i kadija Omer i njegov zamjenik Adem-efendija. Šejh je došao u sukob s vlastima i sarajevskom ulemom, koji su zbog toga, ali i zbog njegovih proročanskih pjesama, isposlovali da ga se protjera iz Sarajeva. Muvekit bilježi kako je pogubljeno 19 začetnika bune. Nakon progona, Kaimija u Zvorniku provodi ostatak života, gdje umire 1691. godine. Iz velikog poštovanja, narod mu je odmah poslije smrti podigao malo turbe od lomljenog kamena, ćerpiča i drveta, pokriveno šindrom. Turbe je proširio Šemsi-beg Tuzlić iz Tuzle i dao mu da­našnji oblik.

Svijet je pričao da je Kaimija, došavši u Zvornik, odsjeo u musafirhani kod neke begovice, pa se s njom oženio. U Kaimijinu turbetu, na zvorničkom Kula-Gradu, do 1962. godine čuvala se jedna rukopisna rasprava iz gramatike, kojoj je kao autor označen Kaimijin sin. Usmeno se prenosi, među Šehmehmedovićima, kako su Gaibija i Đul-baba, čije je turbe u Budimpešti, Kaimijina braća. Historičar Pečevi Đul-babu smješta stoljeće ranije, smatra da je Đul-baba bio budimski valija između 1581. i 1582. godine.

Izvjesno je kako Kaimija bijaše “jedna gigantska figura, pojava jednog iskrenog narodnog borca, tribuna, književnika i pjesnika, čovjeka kod kojeg je socijalni osjećaj bio razvijen do konačnih granica i kad nikakva žrtva, pa i sam život, nije bila preskupa u borbi za socijalno dobro svoje sredine. To je bio skroman čovjek, koji nije niti u jednoj prilici zauzimao nikakav politički položaj u turskoj upravi, koji nije težio nikakvoj vojnoj ili političkoj slavi iako je po svojoj duhovnoj vrsnoći mogao postati prvi među prvima. I bio je prvak, ne na vlasti nego među skromnim dervišima, upamćen kao kristal u kristalu i svjetlo svjetiljke, što baca zrake kao da veli: ‘Ja sam vidik bez granica.'”

RIJEČJU, DJELOM I PJESMOM UZ ISTINU

Šejh Hasan Kaimija bavio se se ilmi-džifrom, naukom o brojevima, što je uobičajeno za čovjeka tog vremena i na Istoku i na Zapadu. Pisao je na turskom jeziku i ostavio dvije stihovane zbirke: Waridat i Diwan. Poznate su i dvije njegove pjesme na bosanskom jeziku koje su se najviše prenosile usmenim putem, jedna o osvojenju Kandije i druga o štetnosti duhana. Ni stotinu godina kasnije neće biti dovoljno da se okonča rasprava i prepozna istina na kojoj je bio šejh Hasan Kaimija. Poslije poznati pjesnik i šejh tekije na Oglavku Sirri-baba sto­ji na drugoj strani. On ne samo da ne vidi ništa loše u pušenju nego ga otvo­reno preporučuje:

Neznalica je i glupan ko duhan grdi / Taj nikako ne zna šta je užitak. Za duhan u samom zakonu nema izričite zabrane / Pa zašto bi onda bio zabranjen jedan suh list…

Kaimijina kasida o tutunu ili duhanu nastala je neposredno po pojavi duhana u Osman­skom carstvu i, dok su se vodile polemike za i protiv pušenja žutog lista, Kaimija se priklonio onima što su u duhanu vidjeli haram štetan po zdravlje i ime­tak.

Pošto je Kaimija dugo pisao stihove kojima je “proricao” budućnost i kako je kao ličnost bio veoma popularan, pripisivana su mu svojstva dobrog čovjeka, oko njega su se ispreplele priče u kojima je teško razdvojiti maštu od istine. Po jednom predanju, gdje ne treba zaboraviti njegovu pravednost, Kaimija se, iako već star, uhvatio u kolo djevojaka i počeo igrati. Neki mu to strašno zamjere, ali im on odgovori: “Kad budete ka i ja, hvatajte se de i ja!” Tako pričaju da se događalo da je ponekog zločesta čovjeka koji bi posjetio turbe udarila sa zida levha u glavu, a to je bio znak da je njegov boravak u turbetu nepoželjan.

Iznad Kaimijinih nišana usađeno je koplje, njegovo oružje, a u kutu turbeta bijaše smješten njegov bajrak. Ovaj bajrak samo je jedanput nošen iz tur­beta, a to je bilo 1878. godine. Nosio ga je hadži Hasan-aga Krtičić na Glasinac, kad su naši preci junački branili svaki komad Bosne. Kada je htio uzeti baj­rak, pohodio je se­dam dana Kaimijin grob i tu se Bogu molio, a kada je osmi dan u turbe došao, našao je baj­rak kod vrata. To je bio znak da ga slobodno može u boj ponijeti. I taj bajrak, prošavši kroz sve oluje i nadljudske borbe, opet je donesen čitav na staro mjesto.
O smrti Kaimijinoj također se oču­vala priča u narodu.

Kad je pro­gnan iz Sarajeva i kad se nastanio u Zvorniku, često je posjećivao mjesto na kojem mu se danas nalazi grob. Pred svoju smrt je stanovao kod nekog bega. Jedne noći rekao je begu da prenese selam njegovim poznanicima i da mu halale, jer da on sutra ide na drugi svijet. I sutradan su ga našli mrtva u njegovoj sobi. Sahranili su ga na mjestu koje je rado pohodio za života. Narod je neobično poštovao ovo turbe, hodo­častio ga i kod njega klao kurbane. A bilo je i onih koji su pokušavali perom demistificirati njegov lik. Posegnuvši za parodijom, Derviš Sušić dao je Kaimiji ljudske osobine koje nikako ne priliče šejhu. Predstavljen je kao kukavica, licemjer, razvratnik, sarhoš, lažov.

Za vremena Velikog rata, Zvornik je i pored žestoke topov­ske paljbe ostao pošteđen. U zadnjem ratu Kula-Grad sav je spaljen, nije pošteđeno ni turbe, u koje je udarila slijepa i s druge strane Drine upućena granata.

“Za zemlju se umolismo, za drvo i kamen ne mogosmo”, izreka je koja bi pristajala i nedavnim ratnim vremenima, a nastala je nakon protjerivanja Kaimi-babe iz Sarajeva, poslije čega Sarajevo planu i do temelja izgori. Nisu samo nekadašnja vremena nalik onom za Kaimijina vakta, i danas su prisutni mito, pohlepna vlast i povodljiva ulema, samo još nedostaje kuga. Po jednom kazivanju, Kaimija je jedne ramazanske noći pošao u džamiju. Kad mu vjetar ugasi fenjer, on izvadi svijeću i pruži je prema kandiljima na munari i svijeća se upali. Ljudi koji su gledali ovo čudo opaze da je Kaimija pravednik i dobri. Vidjevši šta je učinio, pokaje se i rekne: “Eh, šta učinih! Ja se otkrih da sam sveti čovjek!” Da bi pokazao da to nije, on ode u mejhanu… O njemu su se pričala i druga čuda koja je pravio ne samo za života nego i poslije svoje smrti. Kako se vjerovalo da je njegovo turbe čuvalo Zvornik od nesreća, skovana je uzrečica: “Ko se drži Kajimijinog gaja, ne treba se bojati belaja!”

MUSTAFINA SUDBINA

Mustafa je bio visok starac, čangalast, mršav, lijepog uskog lica. Njegova se hanuma zvala Mejrema. I teško je reći da li je Mustafa pratio sudbinu šejha Kaimije ili ga je ona sama sustigla, tako su Mustafa i Mejrema protjerani iz svog grada. I ne treba porediti njihove sudbine i vagati koja je tragičnija. Dovoljno je što su istjerani i što su postali tuđinci i podstanari pred sami kraj života. Podstanarstvo, kao i progonstvo, nikako ne pristaje ljudima u sedmoj deceniji života, ali šta da čini pred nevoljama. Nebo visoko, zemlja tvrda. Mustafa bijaše vrijedan i nije birao poslove. Mejrema je gasulila mrtve, mejtove. To je lahko uočljivo zanimanje, nije isto biti učitelj, trgovac, pekar i gasuliti mrtve. Smrt je upečatljiva i pred njom život gubi posljednju bitku, a mrtvi? Mrtvi se ne bune, ne bore se, nisu prijetnja. S njima je lakše nego sa živima.

Mustafa je u tuđini razmišljao o kormoranima, velikim vrancima, crnim pticama koje u potpunosti uništavaju ribu. Helem, izgradnjom zvorničke brane nastalo je jezero, s njim su došle velike crne ptice, štetočine zvane “crna smrt”. Kormorani jedu malu ribu, a ponekad jedu i veliku pa se njome udave. Divič je mjesto koje je, kada se pravila hidroelektrana, progutala Drina. Njegove kuće, mezarja, mrtve, voćnjake, sve osim ljudi. Ljudi su pobjegli na uzvišenja i nastavili da žive, napustili su svoje stare domove gradeći nove, ali su ostali u zavičaju. Voda nije istjerala Mustafu i njemu slične, ali ga je istjerala politika i s njom bezumlje, mržnja, rat i obijest njegovih komšija. Ni slutio nije kakve su zmije milile oko njega. Među zadnjima je nekakvom srećom izvukao živu glavu, možda što je star, pa pod stare dane potucaj se po tuđim kućama, a i Kaimiji je ostala glava na ramenima samo jer je vlast strahovala da bi njegova smrt vlasti nanijela više štete nego reda. Kormorani su najavili nevolju koja dolazi, ptice su uništile ribu, a i komšije nisu imale mira. Ciljna grupa prvima i drugima, mali i nejaki.

Pod stare dane o Mejremi i Mustafi brinula su se njihova djeca, raštrkana po tuđini. Preuredili su im neuslovnu kuću, u tuđem gradu, dovoljno daleko od Zvornika, i uselili ih u nju. Mustafa se prisjećao kako je nekad imao čamac, volio je da lovi ribu, da odmara ploveći zvorničkim jezerom. O Zvorniku je uvijek pričao s osmijehom, nikada s tugom. Sjećao se prošlog, prijeratnog sretnog života. Porodica, djeca, rodna gruda, sve se nastanilo i pretvorilo u sjećanja. Poslije rata, Mustafa je među prvima obišao Zvornik, Divič i svoj dom. Bilo je to uz pratnju međunarodne i policije iz Zvornika. U kući je zatekao Srbe, nesretnike iz nekog drugog sela ili grada, a na Diviču srušenu džamiju i na njenom mjestu crkvu. On podstanar u tuđem, pod stare dane, a oni u njegovom, u kući koju je on s Mejremom pravio, kao što je obrazovani i imućni šejh Kaimija u Sarajevu podizao tekiju, vekilhanu, tako što je svoju kuću u Ćumuriji ulici, u kojoj je rođen, pretvorio u tekiju.

U toj vekilhani, vjerovatno u njezinu dvorištu, nalazio se grob Kaimijine žene koja je umrla prije nego što je šejh protjeran u Zvornik. Za života je bila njegov vekil-zastupnik, u vekilhani kao mjestu gdje se obavlja zikir. Nije poznato ime Kaimijine žene, ali je poznato da su sarajevske kaderije zasnivale ženske medžlisi-zikre. Posjedovala je deredžu ili stupanj u duhovnom napredovanju, a i grob joj se nakon smrti dobro hodočastio. Tekija je stradala u požaru prilikom napada princa Eugena Savojskog na Sarajevo 1697. godine, ali ju je obnovio sarajevski kadija Zihni-efendija 1762. godine. Izgradio je Kaimija u šeheru most koji prozvaše Šejhanija, ali ga njegovi dušmani nagrdiše nazvavši ga Šejtanija ćuprijom. A glupost k'o glupost, ulazi u uho i lahko se prima.

Sjećao se Mustafa, gledavši pažljivo avliju, svoju kuću, vrijednu kao tekiju, rojile su mu se misli o prijeratnom životu, obilazio je baštu, milovao i ljubio zapušteno voće. Pomno obilazeći i razgledajući, preplavi ga tuga. Sve neuredno, bez pravog domaćina. Hitro, Mustafa uđe u kuću uz pratnju policije. Svi pomisliše zlo i nužda čovjeku, policija i tadašnji stanari. Jok! Legao je Mustafa koliko je dug na pod, na hladne pločice, pa skide rozetnu s kade, gurnu ruku ispod i izvadi vreću s parama i paket zlata. Prisutni su gledali s izrazom nevjerice, u čudu, a Mustafa ustade i, uz odlučan izraz lica, reče: “Idemo, dovoljno sam vidio, čeka me žena.”

Poslije par godina Mustafa i Mejrema su se među prvima vratili u Zvornik, na Divič, da dovrše na svom svoj život. Pričali su mu da je nakon njegove prve poslijeratne posjete kući tadašnji stanar danima rovio svaki njezin kutak kako bi našao blago. Poslije je prekopao avliju, bašču, voćnjak, tražeći da nema negdje nešto vrijedno. Uzalud. Proteklo je od tada Drinom mnogo vode, nema Mustafe na Diviču, i Mejrema je, rahmet joj duši, mrtva. Čitav život je gasulila mrtve dok nije na nju došao red. “Neka mi je svjedok onaj od koga boljeg svjedoka nema”, zazivao je Mustafa prilikom prve poslijeratne posjete Kaimijinom mezaru, “kako nikada nisam svojom voljom otišao iz svog grada i sa svoje zemlje. Mogli su me samo istjerati, teže anamo njihovi, jer sam se grčevito za svoje borio, i prije bih glavu pod svilen gajtan prinio nego što bih odustao od svog, jer bez moje zemlje ni glava mi na cijeni nije, a lakše ovamo naši, jer čime se boriti, kako, dragi Bože, glavu dati boreći se protiv svog?

A ako bi uspjeli u tome, znam da bi tada otišlo samo pola mene. A nije da se ne trude, jedni i drugi, i nije da ne pokušavaju, i nije da im usta nisu puna Boga kojeg prevariti ne mogu, i Bosne s koje ne silaze i koju k'o istrošenu kobilu jašu. Dobrano sam star, i dovoljno sam putovao bijelim svijetom, a i ćitab mi biješe vazda u rukama, i dovoljno sam upoznao ovu zemlju, na jedan i drugi način. Znam kakve su njene vode; Sava, Neretva, Sana i Vrbas, i Una, Miljacka i rijeka Bosna i zelena Drina… i takav ću moći makar bio i ranjena srca ili prazne duše prepoznati kakvo je to bogatstvo, kakvo je to blago i kakva je to raznolika ljepota ostala iza mojih leđa… Duša može biti prazna, ali mi je obraz Kaimijin, kao kristal, kao kap jutarnje rose, čist…”

 

PROČITAJTE I...

Strahovita je snaga zaborava! Čim sam saznao za postojanje tunela (ljeta 1993. godine), krenuo sam u sređivanje dozvola da iziđem na slobodne teritorije, dokle mi bude dopušteno, da svojim očima vidim rađanje jedne narodne vojske, da opišem to što vidim, da ta buduća vojska vidi svog “narodnog” pjesnika, s obostranom nadom da će možda od toga susreta i njemu i njima biti ljepše i lakše. Pamtim da smo preko Igmana “putovali” punih sedam dana. – Ali da nije urađena TV reportaža (s Mirzom Huskićem), da nisu urađeni ovi zapisi, sve bi požderala zvijer zaborava. Data u ovim zapisima, živa, neposredna historija pokazuje svoju žilavost i činjenicu da su se mnogi od naših današnjih problema koprcali u povijesnoj bešici već tih dana i godina. Hvala redakciji Stava što je prepoznala gotovo zaboravljenu životnost i živopisnost ovih zapisa. I oni su dio naše historije

Ove godine, 20. oktobra, navršava se stotinu četrdeset godina od austrougarske okupacije naše domovine, događaja u kojem je hiljade Bošnjaka svjedočilo svoju ljubav i odanost prema svojoj domovini, vjeri i narodu. Hiljade naših predaka i prethodnika dalo je tada svoje živote da bismo mi, njihovi nasljednici i potomci, danas živjeli. I evo, sto četrdeseti put dočekujemo godišnjicu okupacije bez ijedne riječi ili slova o njima. Za sto četrdeset godina nismo podigli nijedan spomenik našim junacima niti smo se puno trudili da bar sačuvamo njihove mezaristane, kojih je iz godine u godinu sve manje

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!