Ko neće da ide u vlastitu školu, ići će u tuđu

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Da u Bosni i Hercegovini postoje određene “smetnje u komunikaciji” između različitih političkih aktera, barem u vezi s onim što se podrazumijeva pod podjelama, a što pod ljudskim pravima, pokazuje slučaj u Jajcu.

Kada se nakon više od dvadeset godina bošnjačka politika konačno probudila iz zimskog sna i shvatila da je obrazovanje na vlastitom jeziku neotuđivo pravo jednog naroda, ali i osnovna obaveza njegove politike, dio međunarodne zajednice i njenih “NVO” trabanata odlučio je pravo Bošnjaka da se obrazuju na vlastitom jeziku predstaviti kao “razdvajanje djece”.

Nakon silovite medijske kampanje, upornih zamjena teza, igranja na emocije, manipulacija djecom i njihovom instrumentalizacijom te pritisaka na roditelje, sve se završilo tako što su bošnjačka djeca, umjesto što su krenula u školu koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, nastavila pohađati škole koje rade po hrvatskom planu i programu, a u kojima im nacionalnu grupu predmeta i dalje predaju Hrvati na hrvatskom jeziku!

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Bošnjaci se konstantno pokušavaju naučiti i naviknuti da je samodiskriminacija nešto progresivno i dobro, da je pozitivno obrazovati se po tuđem nastavnom planu i programu, da je zajedništvo zapravo stanje kada tebe kao naroda nema, a ima nekog drugog, te, na kraju krajeva, da i dalje treba učiti da je Jajce hrvatski kraljevski grad.

Kao što vidimo, takvi napori daju rezultate i, naravno, bivaju zasluženo nagrađeni.

PROČITAJTE I...

Neko bi se mogao zapitati: A zašto još niko nije rekao javno da bi Srebrenica mogla biti nešto kao bošnjački Alamo. Odgovor bi se mogao naći u samom poznavanju svega što se izdešavalo u Srebrenici. Ona spada u mnogo složeniju tragediju i obimniji zločin nego što je trinaestodnevna opsada Alama. Stoga je bolje što u Bosni i Hercegovini takvih komparacija zasad nema, makar ne javnih

“Postoji za to više razloga, od brzog načina života do povećanog broja ljudi koji žive u urbanim sredinama, gdje fizički nije ni moguće zaklati kurban. Također, ono što se još prakticira po manjim sredinama kod podjele mesa, da se dio mesa dijeli i komšijama, iz godine u godinu se sve manje dešava u urbanim sredinama, a prije svega zbog nepostojanja svih potrebnih uvjeta za klanje kurbana u gradskim jezgrama”, pojašnjava Karalić, osnivač organizacije “Pomozi.ba”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!