Ko neće da ide u vlastitu školu, ići će u tuđu

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Da u Bosni i Hercegovini postoje određene “smetnje u komunikaciji” između različitih političkih aktera, barem u vezi s onim što se podrazumijeva pod podjelama, a što pod ljudskim pravima, pokazuje slučaj u Jajcu.

Kada se nakon više od dvadeset godina bošnjačka politika konačno probudila iz zimskog sna i shvatila da je obrazovanje na vlastitom jeziku neotuđivo pravo jednog naroda, ali i osnovna obaveza njegove politike, dio međunarodne zajednice i njenih “NVO” trabanata odlučio je pravo Bošnjaka da se obrazuju na vlastitom jeziku predstaviti kao “razdvajanje djece”.

Nakon silovite medijske kampanje, upornih zamjena teza, igranja na emocije, manipulacija djecom i njihovom instrumentalizacijom te pritisaka na roditelje, sve se završilo tako što su bošnjačka djeca, umjesto što su krenula u školu koja bi radila po bosanskom nastavnom planu i programu, nastavila pohađati škole koje rade po hrvatskom planu i programu, a u kojima im nacionalnu grupu predmeta i dalje predaju Hrvati na hrvatskom jeziku!

Tako smo, opet, došli do situacije da se diskriminacija najbrojnijeg naroda u Bosni i Hercegovini predstavlja kao borba protiv diskriminacije, pa čak i da sami Bošnjaci podržavaju diskriminaciju nad samim sobom.

Bošnjaci se konstantno pokušavaju naučiti i naviknuti da je samodiskriminacija nešto progresivno i dobro, da je pozitivno obrazovati se po tuđem nastavnom planu i programu, da je zajedništvo zapravo stanje kada tebe kao naroda nema, a ima nekog drugog, te, na kraju krajeva, da i dalje treba učiti da je Jajce hrvatski kraljevski grad.

Kao što vidimo, takvi napori daju rezultate i, naravno, bivaju zasluženo nagrađeni.

PROČITAJTE I...

Ko je god poznavao Nusreta Halačevića i njegovo djelo, bez izuzetka će reći kako je Nusret bio strasan fotoreporter i jedan od najvrednijih hroničara Sarajeva. Često je išao na dženaze da snimi nekoliko usputnih fotografija, a iz njih je nastajala čista umjetnost. Fotografirao je i stare sarajevske nošnje, i to mu je jedno vrijeme bila glavna preokupacija. Vjerovatno je na taj način želio sačuvati spomen o tadašnjim Sarajlijama Bošnjacima, njihovoj kulturi, tradiciji, običajima, vjeri i vjerovanju, o svemu onome o čemu više niko nema ni da priča ni da piše

Džamija u Slapovićima zapaljena je 1995. godine, ali nije srušena do temelja. Ostali su sačuvani masivni perimetralni zidovi, izrađeni od lomljenog kamena, kao i munara. Nakon povratka su mještani odlučili da je obnove. Godine 2008. džamija u Slapovićima je obnovljena, i to je jedina džamija na području opštine Srebrenica koja je nakon obnove uspjela zadržati stari, autentični izgled

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!