Ko je Hasan Nazir, graditelj-vakif poznate Aladže džamije u Foči

Iz dokumenata Dubrovačkog arhiva vidi se da je Nazir najveći dio svog života proveo u Foči, gdje je bio na dužnosti nazira, odnosno inspektora carskih prihoda. Poštenje i stručnost omogućili su mu mjesto među carskim velikodostojnicima koji su se direktno brinuli o prihodima države. Nazire je postavljala Porta, stavljajući u njihovu nadležnost niže službenike

Nakon deset godina Hasan Nazir vratio se s vojne u Foču. Ugledao je majku, pred njom Ćehotina teče. Gleda u haljine koje je ispirala. Kada joj priđe, ona podiže glavu:

“Selam, majko!”

“Alejkumus-selam, sinko”, prošapta.

“Kako si?”, upita.

“Hvala Bogu, dobro. Godine pritisle.”

“Što si sama, majko?”

Sagnu glavu pa je onda podiže:

“Imala sam sina jedinca, ali je davno otiš’o u Stambol. Nisam mu dala da ide, ali, kada se probudih, njega ne bi. Prođe sepet godina, ne znam je li živ. Hanuma mu od tuge preseli, a sa mnom je sin mu Ibrahim.”

“Da ti se sada sin vrati, majko, bi li ga poznala?”, upita.

“Na desnoj ruci imao je mladež, baš kao sabahska dûga. Uzvišeni mu ga dade.”

Kao da će mu rukav pobjeći, brzo ga je zavrać'o, a ona strašljivo gledala dok se nije pojavila duga na bijeloj mišici.

Ču njen vapaj:

“Hasane, sine…”

Zagrliše se, plačući… Stiskala ga uza se kao da će ponovo otići. I govorila:

“Kažu mi da se nećeš vratiti, a ti si mi u snu govorio da te ovdje čekam. I, eto, dočekah te.”

Onda je odmakla glavu:

“Ostario si, ali isti onaj moj Hasan, što pobježe od mene.”

Osjeti kako njen stisak popušta, a onda klonu niza njega. Uhvati je objema rukama, a glavom podiže njenu. Srce joj nije sreću izdržalo. Osjeti joj dušu kako iziđe poput lahora.

“Majko, naše će se duše spojiti u Džennetu, kao što su sada naša tijela. Ovdje ću napraviti džamiju…”

Ovo je predaja o dolasku Hasana Nazira s vojne (ratišta) nakon deset godina. Na tom je mjestu, na desnoj obali Ćehotine, Hasan Nazir sagradio džamiju.

Istinski prijatelj Dubrovčana

Kada je u Foči položen kamen-temeljac za ponovnu gradnju Aladže džamije, jedne od najljepših u Osmanskom carstvu koju su srpski vojnici minirali u augustu 1992. godine, pisalo se mnogo o ovoj fočanskoj ljepotici, najviše o njenom nastanku (legende), ali niko nije pisao o graditelju-vakifu Hasanu Naziru.

Još 1939. godine Mehmed Handžić pronašao je u Gazi Husrev-begovoj biblioteci drugi dio Ebul‑Lejs Semarkandijevog Komentara Kur'ana, koji je 1535. godine uvakufio Hasan Nazir. Na prvoj i posljednjoj stranici za sebe kaže da je “najslabiji Božiji sluga, Hasan, sin Jusufov, Fočak.” Knjigu je namijenio “svojoj dobroj djeci, da čitaju iz njega i svako ko bude za to dorastao od učenih ljudi u samoj Foči.”

U Dubrovačkom arhivu postoji pismo, pisano ćirilicom, na narodnom bosanskom jeziku, u kojem Nazir 1542. godine stavlja “na znanje” dubrovačkom knezu da je njegov “istinski prijatelj” te da je za mirno rješavanje svih sporova, posebno onih vezanih za naplaćivanje carina. Na dokumentu se nalaze njegov pečat s tekstom: “Rob velikog Dobročinitelja, Boga, ponizni i odani Hasan.”

I narednih godina Hasan Nazir dopisivao se s Dubrovčanima, a 1546. godine Vijeće umoljenih omogućilo mu je pravo na slobodnu trgovinu u Dubrovniku. Iz dokumenata Dubrovačkog arhiva vidi se da je Nazir najveći dio života proveo u Foči, gdje je bio na dužnosti nazira, odnosno inspektora carskih prihoda. Poštenje i stručnost omogućili su mu mjesto među carskim velikodostojnicima koji su se direktno brinuli o državnim prihodima. Inače, nazire je postavljala Porta, stavljajući u njihovu nadležnost niže službenike.

Prema dostupnim podacima nije moguće odrediti tačno mjesto rođenja Hasana Nazira. Neki istraživači smatraju da je rođen u selu Vikoč kod Čelebića u okolini Foče, gdje su i dva zemljišna posjeda koji su sve do Prvog svjetskog rata bili vezani za Aladžu džamiju. Pretpostavlja se da je ovim posjedima Nazir osigurao izvore finansiranja za održavanje džamije. Ima i izvora koji upućuju da je Nazir rođen u Foči, tada kasabi. I sam Nazir napisao je da je “najslabiji Božiji sluga, da je sin Jusufov i Fočak.”

Kada je Nazir završavao svoju najljepšu zadužbinu – Aladžu džamiju, zadesila ga je porodična nesreća. Umro mu je sin Ibrahim. Toliko je bio pogođen nesrećom da je turbe, koje je namijenio sebi, ustupio mrtvom sinu. Ibrahim je najvjerovatnije poginuo u nekom vojnom pohodu, o čemu i govori natpis na nišanu turbeta – “umro je pomilovani, pokojni, sretni, šehid.” Sahranjen je s desne strane džamije.

Predaja o gradnji

Postoji predaja i o završetku gradnje džamije. Kada su neimari počeli praviti kube, neimar-baša izmjeri duvarove (zidove) i jednu mjeru dade hair-sahibiji Hasanu Naziru, a drugu uze sebi i – uteče. Hasan Nazir se naljutio, jer bez njega nije mogao džamiju zgotoviti, a kada se ovaj pojavio, nakon što je protekla cijela godina, htjede ga ubiti. Neimar-baša zamoli hair-sahibiju da malo stane i da mu da mjeru koju mu je on dao prije godinu dana, a izvadi i onu koju je ostavio za sebe i njima izmjeri duvarove džamije. Pokazalo se da su duvarovi za cijeli aršin manji, jer se toliko za godinu dana kamenje sleglo. Onda neimar-baša reče Hasanu: “Da sam onda po tvojoj zapovijedi kube na duvarove metn'o, džamija bi se srušila za malo godina. A sada, kada metnem kube, smijem se zakleti da će stajati sve do kijameta i da joj ništa neće faliti.” Hair-sahibija Hasan Nazir vidje da neimar-baša ima pravo, oprosti mu što se od njega cijelu godinu skrivao, učini mu zahvalu, lijepo ga nagradi i džamiju završi.

U svom ljetopisu 1664. godine Evlija Čelebija kaže da “ovoj džamiji nema ravne u bosanskom ejaletu, ni u zvorničkom sandžaku, niti šeheru Taslidži (Pljevlje), a ni drugdje. Njen je neimar‑baša Ramadan-aga, glavni zastupnik (baš-halifa) slavnog neimara Kodža Mimara Sinana, sina Abdul-Mennan-agina. On je uložio svu svoju sposobnost dok je napravio ovu krasnu i divnu džamiju, kojoj ne može biti ravne.” Drugih podataka o neimar-baši nema, ali prema načinu projektiranja i tehnici gradnje, riječ je zaista o majstoru poniklom u školi čuvenog neimara Sinana, glavnog arhitekte Carstva.

PROČITAJTE I...

“U današnje vrijeme dosta su popularne i aktuelne društvene mreže. Bilo mi je zanimljivo da su na godišnjicu preseljenja rahmetli predsjednika Alije Izetbetgovića brojni studenti kojima sam predavao u Turskoj objavljivali statuse posvećene Aliji Izetbegoviću i njegovim mislima. Ili, s druge strane, ako odete sada u Teheran i naiđete na čovjeka mojih godina ili malo starijeg, vjerujem da će vam tu odmah, na licu mjesta, moći ispričati, opisati i prepričati govor predsjednika Alije Izetbegovića na Samitu OIC-a u Teheranu od prije 20 godina”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!