Kazaz konačno izašao iz ormara

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Napokon se otkrilo ono što su upućeni znali, a mnogi drugi naslućivali. Enver Kazaz izašao je iz ormara i priznao da nije Bošnjak.

Svoj outing izveo je u reakciji na knjigu Bitka za prošlost Zorana Milutinovića, a u kojoj se ovaj bavi svojevrsnom kritikom “bošnjačke kritike” Ive Andrića, naravno, iz srpske nacionalističke vizure. Kazaz, nesretan i razočaran što ga Milutinović nije naveo i priznao kao jednog od istomišljenika, već ga je, užasa li, svrstao u suprotni – bošnjački kamp – bio je, čini se, prisiljen na potez koji je dugo izbjegavao, a to je otvoreno se svrstati ondje gdje i pripada.

Rezolutni Kazaz nije birao riječi, pokušavajući, valjda, konačno potvrditi svoj nebošnjački kredibilitet: “Na pitanje da li se osjećam Bošnjakom, uvijek bih odgovorio da mi je svaki takav oblik pripadanja stran, a da se u današnjoj Bosni i Hercegovini ne osjećam Bošnjakom, već loše, zbog vonja nacionalizma koji u njoj sve više i više zaudara. A ako me se pita da li pišem kao Bošnjak, onda je odgovor, naravno, negativan, zbog toga što kao podlogu za pisanje ne mogu, čak i kad bih to htio, prihvatiti narative na kojima se utemeljuju različite, pogotovo ne hegemonijske, projekcije bošnjaštva.”

Iako ima nešto i smiješno, ali i tužno u ovom Kazazovom servilnom pokušaju da se omili srpskom književnom nacionalizmu, ipak je riječ o odličnom i za Bošnjake više nego dobrodošlom razvoju događaja.

Kazaz je do sada, u svom pohodu protiv onoga što on naziva “bošnjačkim nacionalizmom”, a što uključuje bilo kakvu manifestaciju bošnjačke posebnosti u bilo kojoj sferi javnog života, nastupao s insajderskih pozicija, kao neko ko pripada kolektivu kojeg kritizira i stoga ima svako pravo tvrditi da se nešto ne može činiti u njegovo ime, jer i on, kao pripadnik iste porodice, ima pravo i glas za “trpezarijskim stolom”.

Od danas to definitivno više nije slučaj.

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Kazazove kritike i mišljenja na račun bošnjačke politike, književnosti, bošnjačkih javnih ličnosti i medija više nemaju legitimitet drugačijeg mišljenja unutar istog kolektiva već tek upitnu korektnost opservacije Drugog.

Sad ga se može staviti u skupinu kojoj pripadaju, recimo, Nenad Kecmanović, Nino Raspudić, Ivana Marić, Vuk Bačanović, Ivan Šušnjar i drugi njima slični kritičari i analitičari.

Ovaj izlazak iz ormara bio je, možda, mali korak za Kazaza, ali veliki za bošnjaštvo. Aferim!

PROČITAJTE I...

Princip našeg instituta jeste da u državama u kojima djelujemo ne promoviramo samo turski jezik i tursku kulturu već i da jezik i kulturu tog podneblja i naroda prenesemo u Tursku. Jedan od najboljih pokazatelja i jedan od najznačajnijih projekata koji smo do sada uradili jeste uvođenje bosanskog jezika kao izbornog predmeta u turskim školama. Koliko znamo, ovo je prvi put da je bosanski jezik negdje u svijetu postao izborni predmet

Prema zvaničnim policijskim izvještajima, izvršeni su pretresi u više od 40 kuća, a 98 Bošnjaka privedeno je na “informativni” razgovor. U izvještajima stoji da su pretresi i “razgovori” vršeni korektno, bez nasilja i oštećenja imovine, dok iz objavljenih svjedočenja žrtava policijskih tortura saznajemo pravu istinu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!