Kazaz konačno izašao iz ormara

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Napokon se otkrilo ono što su upućeni znali, a mnogi drugi naslućivali. Enver Kazaz izašao je iz ormara i priznao da nije Bošnjak.

Svoj outing izveo je u reakciji na knjigu Bitka za prošlost Zorana Milutinovića, a u kojoj se ovaj bavi svojevrsnom kritikom “bošnjačke kritike” Ive Andrića, naravno, iz srpske nacionalističke vizure. Kazaz, nesretan i razočaran što ga Milutinović nije naveo i priznao kao jednog od istomišljenika, već ga je, užasa li, svrstao u suprotni – bošnjački kamp – bio je, čini se, prisiljen na potez koji je dugo izbjegavao, a to je otvoreno se svrstati ondje gdje i pripada.

Rezolutni Kazaz nije birao riječi, pokušavajući, valjda, konačno potvrditi svoj nebošnjački kredibilitet: “Na pitanje da li se osjećam Bošnjakom, uvijek bih odgovorio da mi je svaki takav oblik pripadanja stran, a da se u današnjoj Bosni i Hercegovini ne osjećam Bošnjakom, već loše, zbog vonja nacionalizma koji u njoj sve više i više zaudara. A ako me se pita da li pišem kao Bošnjak, onda je odgovor, naravno, negativan, zbog toga što kao podlogu za pisanje ne mogu, čak i kad bih to htio, prihvatiti narative na kojima se utemeljuju različite, pogotovo ne hegemonijske, projekcije bošnjaštva.”

Iako ima nešto i smiješno, ali i tužno u ovom Kazazovom servilnom pokušaju da se omili srpskom književnom nacionalizmu, ipak je riječ o odličnom i za Bošnjake više nego dobrodošlom razvoju događaja.

Kazaz je do sada, u svom pohodu protiv onoga što on naziva “bošnjačkim nacionalizmom”, a što uključuje bilo kakvu manifestaciju bošnjačke posebnosti u bilo kojoj sferi javnog života, nastupao s insajderskih pozicija, kao neko ko pripada kolektivu kojeg kritizira i stoga ima svako pravo tvrditi da se nešto ne može činiti u njegovo ime, jer i on, kao pripadnik iste porodice, ima pravo i glas za “trpezarijskim stolom”.

Od danas to definitivno više nije slučaj.

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Kazazove kritike i mišljenja na račun bošnjačke politike, književnosti, bošnjačkih javnih ličnosti i medija više nemaju legitimitet drugačijeg mišljenja unutar istog kolektiva već tek upitnu korektnost opservacije Drugog.

Sad ga se može staviti u skupinu kojoj pripadaju, recimo, Nenad Kecmanović, Nino Raspudić, Ivana Marić, Vuk Bačanović, Ivan Šušnjar i drugi njima slični kritičari i analitičari.

Ovaj izlazak iz ormara bio je, možda, mali korak za Kazaza, ali veliki za bošnjaštvo. Aferim!

PROČITAJTE I...

Zbunjeni ljudi ili ne znaju ili odbijaju da znaju kako skoro sve društvene turbulencije od devedesetih godina proističu iz prethodne države i njenog režima. Radije će to gledati kao dvije suprotstavljene ideologije, ne želeći da slušaju činjenice kako je većina ratnih zločinaca s ovih prostora svoje karijere počela u komunizmu, i to nerijetko u Titovom periodu

Kako bi Bosanci i Hercegovci reagirali da, recimo, Njemačka ili Austrija zabrane njihovoj djeci da idu u školu? Po čemu se razlikuje migrant iz Sirije od migranta iz BiH? Ni po čemu, i jedni i drugi žele raditi u Njemačkoj, samo što je migrant iz Sirije zapeo na granici, niti može naprijed niti ima kuda nazad. A Bosanac, hvala Bogu, može i jedno i drugo. 

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!