Kazaz konačno izašao iz ormara

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Napokon se otkrilo ono što su upućeni znali, a mnogi drugi naslućivali. Enver Kazaz izašao je iz ormara i priznao da nije Bošnjak.

Svoj outing izveo je u reakciji na knjigu Bitka za prošlost Zorana Milutinovića, a u kojoj se ovaj bavi svojevrsnom kritikom “bošnjačke kritike” Ive Andrića, naravno, iz srpske nacionalističke vizure. Kazaz, nesretan i razočaran što ga Milutinović nije naveo i priznao kao jednog od istomišljenika, već ga je, užasa li, svrstao u suprotni – bošnjački kamp – bio je, čini se, prisiljen na potez koji je dugo izbjegavao, a to je otvoreno se svrstati ondje gdje i pripada.

Rezolutni Kazaz nije birao riječi, pokušavajući, valjda, konačno potvrditi svoj nebošnjački kredibilitet: “Na pitanje da li se osjećam Bošnjakom, uvijek bih odgovorio da mi je svaki takav oblik pripadanja stran, a da se u današnjoj Bosni i Hercegovini ne osjećam Bošnjakom, već loše, zbog vonja nacionalizma koji u njoj sve više i više zaudara. A ako me se pita da li pišem kao Bošnjak, onda je odgovor, naravno, negativan, zbog toga što kao podlogu za pisanje ne mogu, čak i kad bih to htio, prihvatiti narative na kojima se utemeljuju različite, pogotovo ne hegemonijske, projekcije bošnjaštva.”

Iako ima nešto i smiješno, ali i tužno u ovom Kazazovom servilnom pokušaju da se omili srpskom književnom nacionalizmu, ipak je riječ o odličnom i za Bošnjake više nego dobrodošlom razvoju događaja.

Kazaz je do sada, u svom pohodu protiv onoga što on naziva “bošnjačkim nacionalizmom”, a što uključuje bilo kakvu manifestaciju bošnjačke posebnosti u bilo kojoj sferi javnog života, nastupao s insajderskih pozicija, kao neko ko pripada kolektivu kojeg kritizira i stoga ima svako pravo tvrditi da se nešto ne može činiti u njegovo ime, jer i on, kao pripadnik iste porodice, ima pravo i glas za “trpezarijskim stolom”.

Od danas to definitivno više nije slučaj.

Kazaz više ne može imati takvu privilegiju, legitimitet, niti slobodu. Ono što je mogao do jučer reći i napisati danas prelazi granice političke korektnosti jer se može sasvim slobodno tumačiti šovinizmom prema drugom i drugačijem.

Kazazove kritike i mišljenja na račun bošnjačke politike, književnosti, bošnjačkih javnih ličnosti i medija više nemaju legitimitet drugačijeg mišljenja unutar istog kolektiva već tek upitnu korektnost opservacije Drugog.

Sad ga se može staviti u skupinu kojoj pripadaju, recimo, Nenad Kecmanović, Nino Raspudić, Ivana Marić, Vuk Bačanović, Ivan Šušnjar i drugi njima slični kritičari i analitičari.

Ovaj izlazak iz ormara bio je, možda, mali korak za Kazaza, ali veliki za bošnjaštvo. Aferim!

PROČITAJTE I...

Inače, sama operacija “Neretva ’93” već je dugo jedna od omiljenih tema velikohrvatske propagande koja ju je često, uprkos svim dostupnim dokumentima, pa čak i originalnoj karti operacije s ucrtanim pravcima napada i napredovanja – iz kojih je i najvećem laiku jasno o čemu je riječ – predstavljala i kao “pokušaj muslimanskih snaga da osvoje Neum i Ploče i izađu na Jadransko more”.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!