“Kakvo vrijeme ide, ni mrtvi više nisu sigurni”

Znala je svog muža u dušu, ili je barem tako mislila. Pred njom nije imao tajni. Bio je dosta šutljiv i povučen, ali je njoj sve govorio. Samo je njoj objasnio zašto je napustio Njemačku iako je zarada bila dobra, i zašto se s cestogradnje vratio na njivu. “Nije to za mene, moja Fatka”, govorio bi joj uz kahvu, “ne volim ti ja ta šegačenja i te večernje ludosti. Ondje ti dani izvlače snagu iz tijela, a noći iz duše. Nije to za mene i eto ti”

Smrt starog Huseina nije iznenadila nikog. Dugo se prevrtao na bolesničkoj postelji, a nerijetko bi se njegovo bolno ječanje, posebno noću, čulo do pola sela. “Rodio se!”, govorili su oni koji su željeli naglasiti kako razumiju kroz šta je Husein, a uz njega i njegova čeljad, prolazio skoro dvije godine. “Što je od Boga, slađe je od meda!”, bila je poštapalica onih koji su svoje riječi uvijek željeli zaodjenuti religioznim rečenicama. “Samo, Bože, po redu!”, govorili bi, pak, oni koji su smrt spominjali sa značajnom dozom straha i usplahirenosti.

Ni Huseinovoj porodici sve to nije teško palo. Istina, plakali su, ali, reklo bi se, više iz neke učtivosti ili običaja. Ipak, supruga se brzo utješila, a sinovi su već kroz nekoliko sati poduzimali sve kako bi njihov babo s ovog svijeta bio ispraćen na uobičajen način i kako bi dženazi prisustvovalo što više svijeta. Tako je jedan po susjednim selima užurbano lijepio osmrtnice, drugi je, uz stalne konsultacije s majkom, skoro neprestano telefonirao, dok je treći u nekoliko navrata bio kod mjesnog imama kako bi utanačio sve detalje u vezi sa sutrašnjom dženazom.

Dakle, cijelo se selo, na neki način, pripremalo da iz svog krila zauvijek pusti i crnoj zemlji preda još jednog od njih. Tako to obično i biva: jedni se rađaju, drugi žene i udaju, a treći umiru. Žalost je nekada veća, a nekad manja. O svakoj se žalosti na svoj način pripovijeda, izvlače se i najsitniji detalji, a, onda, kroz nekoliko sedmica, umrli gotovo da se i ne spominje, bilo da ga prekrije životna kolotečina ili njegovo mjesto ukrade drugi umrli.

Istini za volju, Husein i nije bio tako živopisna ličnost o kojoj bi se imalo bogzna šta kazivati. Rodio se pred kraj jednog rata, druga je dva pregrmio onako kako je bilo suđeno, a između njih je uglavnom bio vezan za selo i mučni zemljoradnički život. Radio je kratko na izgradnji puteva, a ruke su mu itekako osjetile težinu motorke kojom je jedne godine sjekao stabla po njemačkim šumama. Na kraju se skrasio u svom selu i na svojoj zemlji iz koje je ponikao i u koju je, eto, ponovo zasađen.

Ipak, o Huseinovoj dženazi pričalo se dugo, i to iz posve neobičnog i nejasnog razloga. Znajući da mu je smrt za vratom i da se svakog trena može rastati s ovim svijetom, sinove je zadužio neočekivanom obavezom: “Ukopat ćete me u Vrbik!” Na sve pokušaje da ga odvrate od takve nakane, ili da barem dobiju kakvo valjano objašnjenje, Husein je samo podizao slabašnu ruku i time supruzi i sinovima davao do znanja da je stvar riješena i da nikakvim raspravama i objašnjenjima nema mjesta. Nije im bilo druge nego da se pomire: zakopat će ga u Vrbik.

Vrbik je, zapravo, bilo staro mezarje s velikim kamenim nišanima obraslim u šipražje. Tek na ponekom od njih moglo se uočiti nešto nalik harfovima. Na jednom bijelom bili su otisnuti nekakvi krugovi koji su se postepeno sužavali. Na drugom je, opet, bilo nešto nalik bačenom sidru. Neki su se na vrhu završavali u obliku fesa ili turbana, a drugi bili posve ravni. Ni mjesni imam nije umio objasniti osebujnu historiju uklesanu na nišanima. Namjesto toga, skretao bi priču na čuvene stećke i moguću povezanost s njima te konstatirao kako bi bilo mudro, pa i korisno, pozvati nekoga ko je stručan i ko bi razjasnio misteriju natpisa i znakova. Nikada niko nije pozvan pa su sidro, krugovi i harfovi ostali nerazjašnjeni.

Niko u selu ne pamti da se neko zakopao u mezarju koje je, uslijed blizine potoka i velikog broja povijenih vrba, nosilo ime Vrbik. Selo se čudilo Huseinovoj odluci, jedni su se divili spremnosti sinova da ispoštuju tako neobičnu očevu želju, drugi su gunđali i komentirali kako je naopako da se čovjek kopa mimo ostalog svijeta, “i to u potoku”, treći su bili samo naizgled ravnodušni. Istina je bila da se cijelo selo gorljivo pitalo šta je razlog tome. Ipak, Vrbik je dobio novog stanovnika, a istinski razlog nije znao niko. Ustvari, gotovo niko.

Nije ga znala Huseinovica, kako su po nepisanom seoskom običaju zvali ženu kojoj je pravo ime bilo Fatima. Znala je svog muža u dušu, ili je barem tako mislila. Pred njom nije imao tajni. Bio je dosta šutljiv i povučen, ali je njoj govorio sve. Samo je njoj objasnio zašto je napustio Njemačku iako je zarada bila dobra, i zašto se sa cestogradnje vratio na njivu. “Nije to za mene, moja Fatka”, govorio bi joj uz kahvu, “ne volim ti ja ta šegačenja i te večernje ludosti. Ondje ti dani izvlače snagu iz tijela, a noći iz duše. Nije to za mene i eto ti!” Huseinovica bi slušala i šutke, nekim čudnim signalima, poput mahanja glavom ili tupim pogledom punim odobravanja, sokolila svog muža. Znala je da nije neki veliki vjernik, ali i da iz dna duše prezire pijanke, tračanja i sve ono što je terenskim radnicima bilo posve uobičajeno. Znala je i to da mu je familija svetinja i da bi učinio sve da je drži na okupu, sretnom i čestitom. Znala je i to da joj je govorio i ono o čemu mnogi muževi ne bi ni pomišljali da kažu, a kamoli rekli svojim ženama. Vrbik ju je ostavio u velikoj nedoumici.

U nedoumici su ostali i Huseinovi sinovi.

Tahir, najstariji, prvi je popustio. “Tako je želio i tako će biti!”, tim riječima riješio je novonastalu dilemu. Tahir i nije bio toliko vezan za oca. Rano se otisnuo u svijet i s vremenom ga sve rjeđe i viđao. Studij medicine rano ga je odveo iz roditeljskog krila u kojem, istini za volju, uslijed očevog kratkog rada po drumovima i šumama, nije dugo ni bio. Poslije fakulteta uslijedilo je stažiranje, a ubrzo i stalno zaposlenje. Tahir je tako postao liječnik, što je zvanje koje u ovakvoj sredini ima posebnu težinu. U selo bi dolazio rijetko, više turistički. Očeva bolest to je donekle promijenila, ali samo do trenutka u kojem je doktor shvatio da je stvar gotova. Tada bi, uglavnom vikendom, kratko telefonirao i kod majke ili Nezira se kratko i učtivo raspitivao o očevom zdravlju. Očeva posljednja odluka nije ga iznenadila. Zapravo, nije joj ni pridavao, po njemu, prenapuhanu pažnju.

Enes je bio najbliži ocu. Fizički je poprilično ličio na njega, karakterom se gotovo nisu ni razlikovali, a neki je skriveni gen, izgleda, proradio pa se Enes latio motorke. Isprva je radio na više mjesta, ali se s vremenom osamostalio i otvorio manju pilanu. Posla je bilo pa se Enes poprilično lijepo snašao u životu, ali i odselio od roditelja. Uprkos tome, često je dolazio u selo i pomagao ocu na njivi. Uglavnom su vrijeme provodili radeći, uz poneku šalu i bez pretjeranog međusobnog zalaženja u privatne živote. Za razliku od Tahira, Enes je bio poprilično iznenađen očevom odlukom. Ipak, prihvatio ju je bez oklijevanja.

Nezir, najmlađi među braćom, iako fizički najbliži, bio je najdalji od oca. Nisu se razumijevali niti su se, u tom pogledu, uopće trudili. Nezir se, premda već u lijepim godinama, nikada nije ženio i bio je znatno privržen Huseinovici. Otac je zbog toga često gunđao i prigovarao, redovno ga oslovljavajući sa “ženskonja”. Kad god bi se rasplamsala priča o ženidbi, majka bi stala na stranu sina, a kada bi se Nezir, ozlojeđen očevom grubošću, povukao u svoju sobu, Fatima bi ga porekoravala: “Pusti ga! Nema ništa bez sudbine!” “Sudbinu treba malo i poćerati!”, othukivao bi Husein dok bi se hvatao za svoj omiljeni argument. Ono što je oca posebno iritiralo bila je Nezirova neobjašnjiva potreba i poluskrivena čežnja za ženskim sijelima. Čim bi se u kući zavrnule dvije žene, on bi bio treći i, kao opčinjen, slušao bi dosadna ženska čavrljanja. “Ženskonja!”, mrmljao bi Husein.

Braća su rijetko bila na okupu, a i kad bi se to desilo, Nezir bi se vješto iskradao iz kuće. Isto bi činio i doktor Tahir, koji bi odvažno šetao porodičnim livadama, uobraženo se zanimajući za stanje brojnih voćaka, ili bi jednostavno čeprkao po cvijeću koje je Huseinovica ljubomorno njegovala u ovećoj avliji ispred kuće. Enes bi bio uz oca.

Te večeri bili su zajedno. Dženaza je obavljena, svijet se razišao i valjalo je pregurati noć. Zajedno. “Ženskonja” nije imao načina da se iskrade, doktor nije imao obraza da tako brzo napusti kuću “žalosti”, a Enes nije ni planirao ići. Pričali su o koječemu, trudeći se da kućom ne zavlada tišina. Jedino bi tišina bila mučnija od ovog mučnog i izvještačenog razgovora. Iako se u zraku osjećalo da misle o tome, sinovi nisu rekli ni riječ o ocu i Vrbiku. Nije ni Huseinovica.

Gotovo svaka kuća u selu imala je svoju verziju mogućeg objašnjenja priče. Nije je imao jedino Ibrahim. Živio je tri kuće od Huseinove i jedini je znao istinu, ali nije govorio.

Sjećao se, onako za sebe, svojih druženja s rahmetli Huseinom. Bili su poprilično bliski i mnogo su toga prošli skupa. Zajedno su bili u Njemačkoj – istina, Ibrahim je ostao mnogo duže – zajedno su probijali mnoge tunele i iste su se godine i iz armije vratili i oženili. Samo je Ibrahim znao Huseinovu malu tajnu čija zagonetka danas, evo, muči cijelo selo.

Desilo se to dva puta.

Prvo u Njemačkoj. Cijeli dan su rezali stabla, hrastovi su padali i poslodavci su bili vrlo zadovoljni. Jedan Švabo zapazio je njih dvojicu kao posebno vrijedne i vješte radnike pa ih je, tokom pauze za ručak, pozvao ustranu i zatražio da rade za njega. Nisu znali njemački i nisu ga razumjeli. Uslijedilo je mlataranje rukama, razne gestikulacije i grimase. Međutim, kada je Švabo iz džepa izvadio komadić papira i na njemu napisao broj 120, Ibrahim i Husein shvatili su da je to vrlo primamljiva dnevnica koju im novi gazda nudi. Prihvatili su i vrlo brzo našli su se u automobilu koji ih je vozio k novom odredištu. Dočekala ih je nepregledna šuma sred koje je hučala nekakva omanja rijeka ili veći potok. Prihvatili su se posla i pridružili trojici radnika koji su već krčili teren.

Radilo se vrlo naporno, ali je i zarada bila dobra, pa su obojica zadovoljno trljali rukama. Jednog se dana Husein spustio do vode da se umije i okrijepi. Onako saget, čuo je paničnu viku i riječi koje je teško razumijevao. Nešto je zapucketalo i on se, poput kakve gazele, hitio preko potoka. Tek što se domogao druge strane kopna, kraj njega je trasnulo teško hrastovo stablo. Nekoliko trenutaka je nijemo posmatrao šta se dešava i tek onda ga je obuzela nesavladiva drhtavica uslijed koje nije mogao stati na noge. Drhtao je kao da pred njim stoji najveći lav, a ne posječeno hrastovo stablo.

Ponovo su se začuli panični glasovi i Husein je primijetio kako, s onu stranu potoka, Ibrahim s drugom dvojicom pokušava odgurnuti povaljeno stablo. Motorka se ponovo pali i vrlo brzo gasi. Uslijedila je tišina.

Tog dana kada je hrast ubio njihovog kolegu, kojem još ni imena nisu znali, i svojom silinom zamalo poklopio i njega, Husein se prisjećao još jednog događaja.

Bilo je to lani. Probijali su jedan veliki tunel i poprilično se mučili s tim. Husein je bio dosta iscrpljen. Iznenada ga prestrašilo pucketanje drveta. Pojurio je napolje, u čemu su ga slijedili neki od radnika. Drugi su ih s čuđenjem gledali. Ubrzo je drvena konstrukcija popustila i dobar dio tunela se urušio. Epilog je bio sedam poginulih i trinaest teško povrijeđenih radnika. Husein je i tada zamalo pobjegao ispred smrti.

Te noći, negdje u Njemačkoj, Huseinu san nije htio na oči. Nije ni Ibrahimu. Jedno vrijeme mirno su ležali i pravili se da spavaju. U neka se doba Husein uspravi na krevetu.

“Znaš, Ibrahime, stalno nešto kontam. Čudan je ovaj naš život.”

“Kako misliš?”, uzvrati Ibrahim, koji je, očito, jedva čekao da se zapodjene razgovor.

“Dva puta sam zamalo poginuo, a opet sam ostao živ. Moram ti to opričati.”

Husein je pričao o svom bijegu iz tunela, pogibiji radnika…

“Vidiš, i danas sam za dlaku umakao. Ima tu nešto što ti moram reći. Slušaš li ti mene?”

“Slušam, slušam. Samo ti nastavi!”

“Nećeš vjerovati, oba puta, i u tunelu i danas, spasila me je vrba!”

Ibrahim ne reče ništa, samo se uspravi na krevetu i time Huseinu dade znak da ga živo interesira kako to da mu vrba spasi život.

“Moj babo Kadro, rahmet mu duši, uvijek mi je govorio da je vrba sirotinjsko drvo. A sirotinja je muka. Nije džabe rečeno da je i Bogu teška. Pogledaj ti samo nas, mene i tebe! Ovaj vražiji Švabo nam dušu iščupa. Misliš da mu nas je žao? Jest malo sutra! Boli njega neka stvar za mene i za tebe, a o našoj djeci da i ne govorim. Slušaš li?”

“Slušam!”

“Sirotinji ti svak živ vadi dušu, šuti i ubija te, isto ovaj naš Švabo. I Azrail kad sirotinji dođe, svak šuti. Jedino te vrba upozorava. To sam od babe upamtio i to me dvaput spasilo.”

“Ne razumijem. Pričaj”, dobaci Ibrahim vidno zainteresiran.

“Vrba čuva sirotinju, zato i jest sirotinjsko drvo. Ona ne šuti kad ti zagusti. Ona, znaš, pucketa. Čim pođe pucketati, bježi!”

“To nisam znao.”

“Svako drugo drvo se samo slomi, pukne i eto ti ga na glavu. Vrba te upozorava. Čuo sam je onaj dan u tunelu. Čuo sam je i danas. Ja se sageo, pijem vodu i čujem vrbu. Da nisam onako sihnuo preko potoka, ko zna…”

“Stvarno čudno!”, tiho je ponavljao Ibrahim.

“I znaš šta ću ti reći, ali molim te da ostane među nama?”

“Reci slobodno!”

“Znaš onaj naš Vrbik u selu?”

“Koji Vrbik? Greblje?”

“Aha!”

“Odakle ti sad Vrbik naumpade?”

“Slušaj! Možda će ti biti čudno, ali, ako me pamet bude služila i ako budem u mogućnosti, naredit ću djeci da me u Vrbik kopaju.”

“Tamo ti se niko ne kopa!?”

“Ja ću, ako Bog da!”

“Što tamo?”

“Jedino tamo u nas ima vrba, zato i jest Vrbik.”

“Kakve ti fajde od vrba kad odapneš papke?”, kroz smijeh procijedi Ibrahim.

“E moj jarane, kakvo vrijeme ide, ni mrtvi više nisu sigurni. Vrba me dvaput od smrti spasila. Ko zna, možda me treći put spasi od ovih živih zvijeri!?”

“Ti to ozbiljno?”

“Nikad nisam bio ozbiljniji.”

“E svašta. Ali svaka ti je na mjestu.”

“Samo, molim te, ovo nek ostane među nama. Nikome nikad ni riječi o ovome!?”

“Nikom ni riječi.”

“Ni Fatki!”

“Ni Fatki!”

 

PROČITAJTE I...

Usred agresije na Bosnu i Hercegovinu i dotad nezapamćenih zločina nad Bošnjacima, njihova kulturna i politička elita sazvala je Prvi bošnjački kongres u Sarajevu 1993. godine, na kojem je donesena historijska odluka o službenom povratu nacionalnog naziva Bošnjak. Od tada, ni kod kuće ni u svijetu nema dileme, ili je ne bi trebalo biti, o nazivu, identitetu, kulturnom i civilizacijskom subjektivitetu Bošnjaka

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!