Kako sam oslobađao Sanski Most

Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka

Mjesec oktobar 1995. godine u sjećanju Bošnjaka ostat će zapamćen kao mjesec velikih pobjeda. Nakon što je u augustu uspješno okončana akcija “Oluja”, a Bihaćki okrug deblokiran nakon 1.201 dana opsade, V korpus Armije Bosne i Hercegovine došao je u posjed značajnih količina materijalno-tehničkih sredstava neophodnih za dalje vođenje oslobodilačkih akcija. Prirodno nemirnog duha i vođeni željom da krenu u konačno oslobođenje države, Krajišnici su krenuli da u svoju nepreglednu listu upisuju nove pobjede nad dušmaninom. Tako, jedan za drugim, oslobađaju 13. septembra Bosanski Petrovac, 16. septembra Ključ, 17. septembra Bosansku Krupu. Ubrzo je došao na red i Sanski Most. U Bužimu, krajiškom herojskom gradiću, tih dana bilo je veoma živo. Jedinice proslavljene 505. viteške bužimske brdske brigade jedna po jedna upućivane su u rejon Lušci-Palanke, koja je tad već bila oslobođena. Svi su znali da se priprema oslobođenje Sanskog Mosta i niko nije krio svoje oduševljenje.

BIJEG GOSPODARA SMRTI

Čini se da u Bužimu nikad do tada nije bila popularnija pjesma Ibre Selmanovića o 505. bužimskoj i stihovi: “Pjevaj, Sano, nek se zna, doći će vam upomoć Viteška brigada.” Iz mnogih kuća i auta mogli su se čuti zvuci ove pjesme. Nekako prijepodneva, 8. oktobra, prema Lušci‑Palanci krenuo je jedan vod policije SJB Bužim, formiran većim dijelom od bivših boraca 505. viteške, uglavnom onih koji su bili ranije ranjeni. U tom vodu bio sam i ja. Krenuli smo u dva kamiona. Kratko smo zastali u Bosanskoj Krupi, nekad prelijepom, a tada skoro potpuno razrušenom krajiškom gradu. Bio je to mali bosanski Vukovar. U oči upada prizor zapaljene i minirane džamije i pored nje potpuno očuvana pravoslavna crkva, čiji su veći dio sagradili Bošnjaci svojim prilozima. Produžili smo put prolazeći kroz srpska podgrmečka sela. Bila su potpuno pusta i na njima se vidjelo da su napuštena u velikoj žurbi. Nigdje ni traga onima koji su prije svega mjesec dana lijevu obalu Une svakodnevno zasipali granatama, onima koji su mrcvarili i ubijali zarobljene Bošnjake i onima koji su, prseći se pred kamerama, govorili da će nas sve do posljednjeg protjerati za Tursku. Nekadašnji gospodari života i smrti odjednom su postali mali miševi.

Nekako popodne istog dana stigli smo u podnožje Glavice, nadomak Lušci-Palanke. U blizini je bilo nekoliko srpskih kuća, kažu da su to Predojevići, od kojih vuče porijeklo čuveni osvajač Bihaća Hasan-paša Predojević. Duž puta nalazilo se mnoštvo vozila. Neka od njih vukla su i pokretnu kuhinju. Kuhalo se u hodu. Bilo je poprilično živo. Među borcima V korpusa bilo je manjih grupa boraca iz drugih jedinica. U Lušci-Palanku ušli smo marširajući u sumrak. Krenuli smo putem prema Jelašinovcima i zaustavili se u zaseoku Praštala. Tu smo se rasporedili. Linija nije bila dobro utvrđena, tako da su najpouzdaniji zakloni bili okolni kameni i betonski objekti. Sa mnom je bio moj prijatelj i ratni drug Šefket. Pričljiv, interesantan tip s kojim nikada nije bilo dosadno. U opasnim situacijama smrtno ozbiljan i oprezan. Visok, koščat, ispijena lica, s malo duljom šeikovskom bradom i mahramom ispod šljema, odavao je lik prekaljenog i pouzdanog borca.

Bili smo oprezni jer su nas upozorili na mitraljesku vatru sa srpskih položaja. Kažu da tokom dana na postolje postave mitraljez, naciljaju naše položaje, fiksiraju oružje, a onda preko noći pucaju kad se čovjek najmanje nada. Da je istina, sami smo se uvjerili kad smo iznenada, negdje oko ponoći, zasuti vatrom. Ružan, neprijatan osjećaj. Smjenjivali smo se na straži do zore. Jutro je bilo hladno i maglovito. Sa svjetlom dana oživjela je i naša okolina. U koloni po jedan, napuštene od vlasnika, izlazile su krave na pašu u polje i gubile se u gustoj magli. Svinja je bilo bezbroj, vrzmale su se okolo, tako da smo svoje ruksake s hranom morali stavljati na visoka i sigurna mjesta. Kada je zasjalo sunce, prošetali smo linijom i vidjeli ko nam je u komšiluku. Do nas su bili neki momci iz Cazina. Puščana i artiljerijska vatra povremeno se smjenjivala. Iznenadilo nas je da sa srpskih položaja manje puca. “Vidiš, jaro, kako sada manje pucaju!? Znaju oni da ćemo odgovoriti na svaki metak i granatu. Prošla su vremena kad su nas granatirali po nekoliko dana uzastopno. Sad i mi imamo”, kratko je prokomentirao jedan borac.

Osvanuo je 10. oktobar. U samo jutro začula se jaka vatra s neprijateljskog položaja. Neko nam reče da se položaj zove Otiš. Vidio se i gust dim. “Ljudi, ‘Hamze’ su rasturile i digle četnike, razbježali su se. Možda ćemo danas ući u Sanu?”, uzbuđeno kazuje jedan borac. Do nas je odjednom doprla naredba. “Spremajte se odmah i u stroj!” Rečeno nam je da krenemo putem uz Palanačko polje prema Jelašinovcima. Marševskim korakom kretali smo se u koloni po jedan držeći se razmaka i po desetak metara. To je bilo iz predostrožnosti u slučaju da nas zaspu mitraljeskom ili artiljerijskom vatrom. Ubrzo se putem vijugala ogromna kolona.

Nismo znali kud idemo. Pucalo se rijetko. Izbili smo u neko selo. Nekoliko je krovova već gorjelo, a malo iznad njih vidjeli su se četnici koji su bježali u šumu. “Ne pucajte, već su pobjegli! Štedite municiju, trebat će nam!”, neko je upozorio. U selu smo zastali i osvježili se vodom. Bili smo poprilično žedni i zagrijani. Kratko nakon toga, opet nam je naređeno da se postrojimo i u koloni krenemo nazad prema Palanci. Tu smo se kratko odmorili i ručali, a onda krenuli autobusom prema Sanskom Mostu. Vozeći se predjelom koji je većini bio potpuno nepoznat, kratko smo zastali kod prvih kuća. Vidjelo se da je selo bošnjačko. Kuće lijepe i ugusto poredane, prilaz kućama dobar, dvorišta lijepa. Desno se vidi još veće selo. Veliko i gusto, među kućama ostaci porušene džamije. Kasnije sam saznao da se selo zove Gorice.

Uzbuđenje je veliko. Neki su od radosti počeli plakati. Za kratko vrijeme nailazimo na još jedno selo. Rekli su da se zove Fajtovci. “Izađite svi, ne može se dalje, srušen je most!”, neko je izjavio. Zaista, pred nama, na rječici Blihi, nalazio se eksplozijom srušen most. Nedaleko od njega postavljen je privremeni pontonski most. Izišli smo i rasporedili se u nekoliko kuća. Čudno, kuće su bile tople kao da se vatra u peći tek ugasila. Bilo je i struje od koje smo se u posljednje tri godine potpuno odvikli. Šefket je otišao u kupatilo i ubrzo se vratio okupan i namirisan. “Vidio sam da je bojler bio pun tople vode pa sam se okupao. Ostalo je još, uđi i okupaj se dok neko drugi nije zauzeo!” Tako je i bilo. Ušao sam i nabrzinu se okupao. Nakon toliko dima, prašine i znoja blagodat tople vode i sapuna, a ratno doba.

U KAMENGRADU

Napolju veselo. Smijeh i graja. Vojska k'o vojska, stalno gladna. Odmah negdje našli i zaklali janje pa ga na ražnju okreću. Ali, nisu imali sreću i zadovoljstvo da ga i pojedu. “Uzimajte stvari i oružje i pokret”, glasila je nova zapovijed. Ukrcali smo se u autobus i nakon kratke vožnje stigli u Kamengrad. U naselju živo, veoma živo. Pred nekim kućama grupice vojnika i civila. Vide se žene u dimijama. Plaču i smiju se. Neki su zbunjeni, neki uplašeni, neki nepovjerljivi i zatvoreni u kućama. “Naši su, naši!”, viče jedna žena. “Izađite napolje slobodno, naši su!” Ljudi polahko izlaze. Potpuno zbunjeni, ne znaju kako postupiti. “Dide, kako si, gdje su ostali ukućani?”, pita Meho iz Bužima. “Ne znam ja… ništa ja ne znam!”, uplašeno odgovara starac. “Ne boj se, dide! Mi smo iz Bužima, naši smo, muslimani”, pokušavaju neki ohrabriti starca. Odnekud dolazi Husein ef. Kovačević, moralista 505. bužimske. U Donjem Kamengradu bio je do rata imam nove džamije. Bivše džematlije ga prepoznaju, grle ga, plaču… Stvarno dirljiv prizor. Povjerenje im se polahko vraća pa počinju pričati o grozotama u zatočeništvu.

Nakon noći provedene na položaju na brdima iznad Kamengrada, spustili smo se ponovo u selo. Ljudi su ovaj put puno opušteniji i slobodniji. Pričaju o torturama koje su proživjeli. “Kod mene u komšiluku bio je jedan četnik”, započinje kazivanje jedna starija žena iz Kamengrada. “Doselio je u jednu našu kuću. Nema dana kada mi nije psovao tursku majku i prijetio mi. ‘Zaklat ću te ja, bulo, da znaš!’, stalno je to govorio. Bila sam uvijek u strahu. Dobro je da sam još pri zdravoj pameti. Ovdje je bio i jučer. Nije bjež'o jer je mislio da naši neće ući u Kamengrad. Kad je vojska ušla, on je odjednom nestao. Bojala sam se da će naši otići, a on će se ponovo pojaviti i ubiti me. Zovnula sam nekoliko naših momaka iz Bužima. Ispričala sam im sve i zamolila ih da pretraže kuću, da se nije negdje sakrio. Sve su pretražili, kuću, štalu, oko kuće… baš sve. Kažu mi: ‘Ne boj se, majko, nema ga, pobjeg'o je!’ Tamam kad su krenuli dalje, pogledam i vidim šaht za vodu. ‘Djeco, Bog vam dao, hajte još pogledajte da nije u šahtu.’ ‘Ma jok, majka, kakav šaht, ko će se tu sakriti?’ reče jedan momak, a ja ću. ‘E jes’ bogami, tu je, lipo imam neki išaret da je tu.’ Oni će ti, moj sinko, dići taj poklopac, a on se šćućurio i sakrio u šaht. Nije više bio onako hrabar i erefica. Jedva su ga izvukli iz šahta jer nije šćeo sam da izađe.”

“E djeco draga, da ste došli ranije samo nekoliko sati, spasili biste više od sto pedeset duša!”, kazuje jedan starac. Nije nam jasno šta priča, pa ga pitamo da nam pojasni. “Eto, prije nego što ćete ući u selo, oni su pokupili ljude koji su morali ići na radnu obavezu i odveli ih. Neke su i pobili dolje u ‘Keramici’.” Saznajemo da mještani tvornicu keramičkih pločica “Sanakeram” nazivaju “Keramikom”. Nas nekoliko kreće prema tvornici da vidimo šta se to dešavalo. Ispred zgrade jeziv prizor. Uz samu fabriku, ispod neke nadstrešnice, ležali su ljudi. Mrtvi ljudi. Njih dvanaest ležalo je pokriveno dekama. Četnici su ih strijeljali prilikom povlačenja. Zastao sam i kratko se zagledao u njihova izmučena lica. To je bilo dovoljno da i danas, nakon 23 godine, još vidim njihove otvorene oči s pogledom uprtim negdje u nestvarnu i nedokučivu daljinu. Oči koje se nisu dovoljno nagledale lica svoje djece i drugih dragih osoba. Oči koje su ostale željne dunjaluka.

NEĐIN POVRATAK

Krenuli smo dalje istražujući po Kamengradu. Na ulazu u naselje, na tabli s nazivom mjesta, pored naziva Kamengrad, crnim sprejem ispisana je riječ “Turci”. Na ulicama svinje. Puno njih. Hrokću i skiče. Traže ostatke hrane. Vojska ih tjera od sebe. U središtu sela tužan prizor porušene džamije. Hrpa zidova, kupola i stubova kazuje priču o “srpskoj dobroti i toleranciji”. U selu je još življe nego prethodnog dana. Čini se da su svi vani. Raja opuštenija. Priča, smije se. Ispred nekih kuća ispija se kahva kao nekada.

Na cesti nekakav bradat čovjek u uniformi skrojenoj od šatorskog krila. Na rukavu prišiven grb Patriotske lige BiH. O desnom ramenu automatska puška “Thompson”, a u lijevoj ruci plastični kanister od ulja. U njemu municija. “Evo Neđe, evo Neđe!”, radosno povikaše neki. “Kakav Neđo!?”, trznuše se i narogušiše neki borci, ali, kad vidješe da mještani pridošlici prilaze s osmijehom, smiriše se. “Ma Neđo, Nedžad, naš komšija”, pojasniše nam. Priđemo i mi, a čudni stranac već je kazivao svoju priču. On se, zapravo, čitav rat skrivao od četnika. Živio je u šumi, u zemunici, a povremeno bi silazio do kuće po hranu i da obiđe porodicu. Kaže da je povremeno znao obiti i mjesnu prodavnicu i snabdjeti se potrebnim namirnicama. “Sve vrijeme sam ja pratio kako naši napreduju. Imao sam neki tranzistor i slušao vijesti.” Pričao je Nedžad i pričao, a mještani i borci su prilazili i slušali priče o njegovim zgodama. I tako, dok su jedni pili kahvu i ugodno pričali, drugi slušali Nedžadove priče, bilo je i onih koji su tražili ljubav svog života. Jedan mladi borac iz Bužima i djevojka iz Kamengrada bili su u vezi već dva dana. Izgleda da su se zaljubili na prvi pogled. Na nekakvom motociklu stalno su se vozikali selom. Nekoliko dana kasnije, odlučili su da se uzmu. Mladić je dobio odsustvo i odveo svoju dragu.

Drugog dana boravka u Kamengradu krenuli smo za Stari Majdan. Stigli smo predvečer. Muslimanske kuće u kojima su tokom rata stanovali Srbi bile su prazne. U naselju samo vojska. Nakon dva dana provedenih na položajima u okolini Starog Majdana i Stare Rijeke vratili smo se u Kamengrad. Prije povratka, došlo je do napada srpskih snaga koje su zaustavili bužimski borci nanoseći neprijatelju velike gubitke. U petak 13. oktobra okupili smo se ispred porušene kamengradske džamije. Harem prepun. Džuma. Husein ef. Kovačević, nakon skoro četiri godine, ponovo je zaučio ezan. Ovaj put na ruševinama džamije. Zvuk ezana razbio je tišinu i odjeknuo dolinom. Bio je to zvuk koji je najavio kraj stradanja i početak slobode. Zvuk koji najavljuje obnovu porušenih gradova i sela i zvuk koji najavljuje ljepše i sretnije dane.

PROČITAJTE I...

“Cazinska medresa zatvorena je odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata, a ponovo je otvorena odmah nakon početka posljednjeg rata, odnosno agresije na našu zemlju. Medresa je zatvorena 1920. godine zbog nedostatka materijalnih sredstava, a otvorena je 1993. godine zbog duhovnih potreba muslimana ovog kraja. Cazin i cijela Bosanska krajina nisu mogli više podnositi stanje prekinute tradicije, već su odlučili obnoviti kontinuitet pamćenja. Medresa je ponovo svečano otvorena 8. septembra 1993. godine”

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!