KAKO SAČUVATI LIJEPU MISAO

“A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?” Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići

“Tuzla je odlična tezga. Ma, k'o puterica. I da je se i prodaje”, rekao mi je poodavno, za slučajnog susreta, stanoviti netuzlak, hinjski dvosmisleno, podsmješljivo, uz ružan, iskrivljen kez koji je prosto mamio da se svojski hrakne u njega, što sam, osupnut i duboko uvrijeđen, i učinio, usput ga poslao u materinu, a kako se radilo o starijem (ne)čovjeku, od snažnog poriva da ga zveknem u glavu i povalim na zemlju obuzdao sam se na jedvite jade.

Jesam li takvom reakcijom pomogao Tuzli? Nisam. Jesam li time odbranio čast moje supruge, kćerke, sestara? Ni to. Jesam li ga uvjerio, doduše nimalo uljudno i jezikom koji jedino razumije, kako ne može i ne smije urinirati po mom rodnom gradu? E, to jesam.

Matori perverznjak, shvativši da je rekao pogrešne riječi pogrešnom čovjeku, blijed i prestravljen, pokunjeno me je zamolio za oprost.

Ova ružna i mučna crtica zapravo je plastičan primjer iz kakve vizure, ponaprije etičke, ovakvi i slični likovi doživljavaju Tuzlu. I šamarčina Tuzlacima, pa i meni, koji su dopustili da u njihovom gradu bude sve, ili gotovo sve, i dopušteno i moguće, za razliku od konzervativno-hermetiziranih okolnih selendri u kojima je takvo šta nezamislivo.

A nezamislivo je stoga što u njihovim zabitima nije ni dopušteno ni moguće raspojasavati se i, recimo, a to je najblaži i najčešći oblik primitivizma, dovikivati opscenosti seoskim djevojkama, jer epilog takvih istupa krajnje je prozaičan: letva, željezna šipka, toljaga, direk, vrljika, nož, sjekira i druga drevna, provjereno efikasna seljačka odgojno-edukativna sredstva.

U Tuzli, pak, nema ni toljage ni vrljike, pa im se može. I zato su raspojasani, a u svojim sredinama čedni, smjerni, a ni pobožnost im nije mrska.

– Tebi je baš dobro ovdje – rekoh nedavno jednom od takvih.

– I više nego dobro! Sve golo, razuzdano, podatno! Milina!

– A, reci mi, je li tvoja kćerka podatna? Ili žena možda? Razuzda li se ona?

Muk. Suženih očnih kapaka, izobličenog lica, fiksira me pogledom punim bijesa i mržnje. Ali, nije budala, zna šta ga pitam i, vidim, odlično razumije jezik kojim mu se obraćam. A kako nije na svom terenu, bez direka i toljage, razborito procjenjuje kako je, shodno situaciji, najbolje okrenuti se i otići. I odlazi.

On ode, a mene spopade tegobna tjeskoba. I zapitanost ne postajem li, govoreći svakodnevno njihovim jezikom, jedan od njima sličnih ili, ne daj mi Bože, već to jesam. Šta mi je, zaboga, sve ovo trebalo? I šta sam postigao? Ništa, kao i uvijek.

Plivam uz struju, branim neodbranjivo, vidim i osjećam, ali nikako da prihvatim i pomirim se s datostima ovog vremena, njegovim mijenama, pravilima, zakonitostima. Ne mogu, ne želim, neću. Dakle, do mene je, pa kako mi bude.

A misli, lijepe, čiste misli, koje iz mene iznjedrava tiha, mirna, samotna, blagoslovljena noć, dan, gotovo uvijek, nemilosrdno razbuca kao staru, dotrajalu krpu. Pa, sve ispočetka.

“(…) Kad ljudi pronađu lijepu misao, trebali bi da je čuvaju pod staklom, da se ne isprlja”, veli Meša Selimović.

Tako je, Mehmede! I, pride, tako se čuva sve, ne samo misao.

 

PROČITAJTE I...

Kad bi srbijanski tenkovi razvalili linije naše odbrane, tumbe isprevrtali rovove komadajući tijela bosanskih vojnika u njima i kad bi se kroz kovitlac prašine i gustog dima prosuli jezoviti krici ranjenih i urlajuće komande podoficira za povlačenje, izlazio bi Ibrahim naoružan RPG-om na spaljenu čistinu, oči u oči s tenkom T-72, mirno podešavao daljinomjer, nišanio, okidao i onesposobljavao ga, a potom još mirnije odlazio, nogu pred nogu, a da se ne osvrne i ne pogleda u gvozdenu grdosiju koju je razbucao

Uvijek kad je bilo Bošnjana, Bošnjaka i Bosne, bilo je i bosanskog jezika. Pazite, samo u doba osmanske Bosne u našoj Banjoj Luci u jednom trenutku (šk. 1867/68.) više od 1.000 djece u školi je učilo bosanski jezik, a, recimo, u Livnu približno 400, dok u drugim našim gradovima ovaj broj premašuje nekoliko hiljada (npr., u Sarajevu više od 2.000, u Tuzli više od 4.000). Ako, pak, provjerimo koliki su ovi brojevi danas, nećemo se mnogo iznenaditi. I u Livnu, i u Banjoj Luci, to je nula, ili, kako bi matematičari to mogli reći, taj broj teži nuli

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!