Kako pronaći tračak nade

Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji

Naslonjen na drvo, pokušavao sam doći do daha. Već smo neko vrijeme nas trojica nastojali protrčati kroz šljivik do kuće ispod koje je bio sakriven naš protuavionski top, koji je maksimalno zakamufliran gledao u brda iznad puta za Vogošću. Neprijateljski vojnik za “sijačem smrti” primijetio je naše kretanje i stao nas s distance od možda jednog kilometra nasumice proganjati. Ne znam ko je odlučio da se smjena treba obaviti u po bijela dana, ali za promjenu plana bilo je kasno. Dan je bio naprosto prekrasan, priroda se nudila u svom najljepšem izdanju, ali ljudi za “sijačem” imali su svoju agendu. Radovanov mitraljezac gledao nas je kroz optiku predviđajući naše kretanje. Obasipao nas je valovima olova koji su se zabijali u stabla, ispred naših nogu ili nam prelijetali iznad glava. Još pedesetak metara dijelilo nas je od spaljene kuće u čijem je podrumu čekala kakva-takva sigurnost. Tu gdje smo bili mogao nas je i tenk “usrećiti” šaljući koju granatu… Stisnuh petlju, uhvatih se za pancir i trk kroz šljivik. Kiša metaka opet nas je zasula; prvo čuješ daleka ispaljenja, a onda započne zujanje. Dotrčasmo do ruševina smijući se kao da smo učesnici “igre bez granica”, ili kakve druge zabave za odrasle u kojoj neko uvijek mora biti donji.

Naslonjen na drvo u Centralnom parku, posmatrao sam kako se na vjetru povijaju grane, kako se lišće vrti u malim vrtlozima s plastičnim kesama i papirima, kako se pas olakšava, a njegov vlasnik s rukom u kesi kupi drek. Beskućnik umotan u slojeve prljavih krpa spavao je na klupi. Pokraj njega protrčala je djevojka s najnovijom i najskupljom opremom za džoging. Tinejdžeri su drmali neku cugu pokušavajući je, koliko je god to moguće, sakriti od neželjenih pogleda. Parkaši, sa svim mogućim ovlastima, naoružani pištoljima i pendrecima, kružili su naokolo o državnom trošku u preskupim terencima brinući da se neko slučajno ne popne na drvo ili eventualno zaigra lopte na dijelu travnjaku koji za to nije predviđen. Odjednom se prolomi prasak. Biciklista se sudario s pješakom koji je izletio na biciklističku stazu zanemarujući upozorenja. Obojica su ležali na zemlji i jaukali, narod se skupio, biciklisti su optuživali pješake, a pješaci bicikliste.

Naslonjen na drvo, zadihan, zvjerao sam na sve strane. Po drveću Treskavice pao je prvi snijeg. Kontrolirali smo naše minsko polje zasijano tridesetak metara ispred linije. Prije mjesec smo postavili potezne mine i okružili ih klackalicama. Sad je trebalo vidjeti jesu li još tu. Svako malo smo usred noći mogli čuti potmule detonacije. U potrazi za hranom divlje svinje prolazile su kroz minska polja ostavljajući iza sebe krvav trag. Nije bilo teško uočiti gdje je i šta je eksplodiralo: velika crna mrlja vidjela se izdaleka. Preko jedne žice potezne mine pala je grana, ali nije do kraja izvukla osigurač. Pažljivo smo ju prekinuli kliještima. Mina je još pažljivije skinuta s koca, detonator odvrnut. Vratili smo se u smrdljivu, ali toplu bajtu. Barem smo drva imali koliko smo htjeli. Gurali smo ih u vatru maštajući o prolasku kroz tunel i o povratku u smrznuti grad pod opsadom. Ali ne da šejtan mira: uzeh mehanizam za okidanje upravo skinute potezne mine. Ma nisam ni pipnuo stvar, a opruga je opalila. Sva sreća, uprazno.

Naslonjen na drvo u parku pokraj Muzeja savremene umjetnosti, fotografirao sam haos oko sebe. Uragan je udarao svom silinom o švedsku obalu. Mali priobalni gradić Landskrona, u kojem sam radio neku izložbu, bio je izložen vjetrovima velike brzine i snage. Krupne grane lomile su se kao grisini i padale oko mene. Bio sam neoprezan. Činilo se da je vjetar toliko jak da sve može podići u zrak. Mještani su se zavukli u svoje kuće i provirivali kroz zavjese, ibreteći se sili prirode. Prošao bi tek poneki automobil velikom brzinom. Nas nekoliko umjetnika postavljali smo svoje radove u muzeju usred parka, nismo slušali vijesti pa nas je “zateklo”. Na otvorenje niko nije došao, ko bi bio lud po takvom kijametu nos promoliti. Kad sam se dosta kasnije vraćao u hotel, primijetio sam gužvu u jednoj ulici. Kompletna skela otkinula se i strovalila na zgradu preko puta.

Naslonjen na željezni potporni stup podzemne željeznice, čekao sam voz (koji mi redovno pobjegne ispred nosa pa moram čekati na drugi). Vremena za razmišljanje ima mnogo; kako god okrenem, valja mi svaki dan nekoliko sati provesti vozikajući se do posla i natrag. Koliko god želio odmoriti mozak od bilo kakvih sjećanja, ona nezaustavljivo nadiru. Flešbekovi iz cijelog se života prepliću, padaju na pamet veseli i tužni doživljaji, vjenčanja i dženaze, kataklizme rata i mira, sve se miješa u vrtlogu misli koje je nemoguće kontrolirati. Sjedoh u kupe preko puta žene koja je u naručju držala dijete. Klinac je tako slatko spavao, kako samo dijete spavati zna. Skupa s nekoliko putnika s osmijehom sam gledao u klinca. Zaboravih na sva svoja trvenja i shvatih kako ipak ima nade za sve nas.

PROČITAJTE I...

Negdje na početku rata u toj istoj zgradi momak moje sestre izgubio je svoj mladi život u nekoj bezazlenoj i nesretnoj situaciji. Rukovanje oružjem nikad ne završi dobro, uvijek se nešto zaboravi, previdi, posljedice ostaju tu da još dugo vremena zadaju nesanicu i nemir svima koji su to gledali svojim očima, ili su u to na bilo koji način bili umiješani

Objašnjavali smo jedni drugima u dugoj i zadimljenoj večeri godišnjice mature ko smo i šta smo nakon tih mukotrpnih trideset godina dobrovoljne razdvojenosti. Poslije nekog vremena, sve je izgubilo smisao, vratili smo se u kolotečinu izgubljene mladosti. Bilo nam je jasno da se posljednji put gledamo, da nema te sile koja će nas ponovo skupiti zajedno u istom broju i na istom mjestu. Brojali smo minute

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!