Kako preživjeti kad ti ukradu invalidninu

M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi”

Komšija M. sjedi za kuhinjskim stolom u mojoj kući i halapljivo jede, guta zapravo. Da ga ne povrijedim, nesmotrenim pogledom ili gestom, pravim se da to ne primjećujem, okrećem mu leđa, pa prčkam nešto po kuhinjskim elementima, perem već oprane tanjure i escajg. I tužan sam, pretužan.

M. se tog dana pojavio pred mojim vratima kasno popodne: blijed, iznuren, ispaćenog lica i zgaslog pogleda. Avet. Jedva je stajao na nogama, pa sam priskočio, obgrlio ga, uveo u kuću, a on je, nakon što sam ga pažljivo posjeo za kuhinjski sto, na jedvite jade prošaputao: “Umirem od gladi. Pomozi.”

Kasnije, dok pijemo kahvu, a on izgleda mrvicu bolje, priča mi da je izgubio invalidninu, skroman i jedini prihod, ili mu ju je, veli, neko ukrao, nije baš siguran, pa kad je od ionako skromnih zaliha hrane pojeo sve što se moglo pojesti, preostala mu je samo kila šećera u kocki, i to je, veli, jeo posljednja tri dana. Šokiran i u nevjerici, bez riječi gledam u njegovo ispaćeno, obamrlo lice.

M. je demobilizirani pripadnik Armije RBiH i “demobilizirani” zatočenik koncentracijskog logora Batković. Živi sam u skromnoj, neuvjetnoj kućici, narušenog je zdravlja i budući da je, između ostalog, šećeraš, u šećer ne bi smio ni pogledati, a kamoli jesti ga tri dana. A, eto, jeo je. Sugeriram mu da idemo do ljekara, ali odbija. Ne insistiram, dobro ga poznajem. Kad nešto neće – neće. I obrnuto.

– Do nove invalidnine, dok ne prevladaš krizu u kojoj jesi, ovdje ćeš jesti, piti i sve drugo šta ti treba, a ti najbolje znaš šta ti sve treba. Imat ćeš to. I ni slučajno ne odbijaj ovaj prijedlog, uvrijedit ćeš me – rekoh.

– U redu. Hvala ti – prošaputa iznenađujuće pomirljivo.

Tog je dana bio petak, džuma, a i ja u džamiji, skrajnut u ćošku, oborene glave i zagledan u floralne motive na tepihu. U prigodnom obraćanju prisutnima koje se hutbom zove, a nakon neobavezujuće i bajkovite srednjovjekovne priče o nekome ili nečemu, što je, valjda, imalo za cilj relaksirati i psihološki pripremiti džematlije za udar koji slijedi, mlađahni imam, najprije oprezno i okolišajući, a potom sasvim otvoreno, obavještava prisutne, a i one koji nisu tu, da su u obavezi plaćati porez, zekat, na poljoprivredne proizvode.

Čuo sam samo to, a dalje ga nisam slušao, nisam mogao, naprosto sam se isključio.

Poslije džume, u džamijskom haremu žamor, nimalo prijatan i prepun nezadovoljstva koje se može gotovo pa opipati. Dok prolazim, čujem:

– Ovo je prevršilo svaku mjeru – reče prvi.

– Tačno! Nadavat’ im se ne može! Samo traže, traže, traže – reče drugi.

– Džamiju smo izgradili! Plaćamo struju, vodu, grijanje, a sad još i ovo! Šta je sljedeće? Šta li će smisliti – reče treći.

– Čekajte, ljudi! Ovo veze s mozgom nema! Pa, ovo je grad, zaboga! Otkud nama njive i krave?! Znaju li oni to?!

– Znaju, ali ih ne zanima – reče peti.

– Ljudi, ja moram platiti porez – reče šesti.

– Šta – graknuše svi.

– Priznajem – nastavi šesti – moja je žena na balkonu u saksijama posijala i uzgojila mrkvu, peršun i drugo začinsko bilje! Za peršun i začinsko bilje ne znam, nisam siguran, morao bih to provjeriti, ali mrkve, brat bratu, ima sigurno dvije kile!

Svi spontano prasnuše u smijeh, mrgodna lica umah se ozariše, baš kao što treba, kao što priliči lijepom mubareć petku, danu radosti i veselja, pa se i ja nasmijah, a zatim polahko, nogu pred nogu, ka kući ili nečemu što se kućom zove.

A hodže? Šta je s njima? Ništa, ne bih ih “kupao”, neka čine ono što misle da trebaju činiti, a ja ću ovako: nastavit ću biti u hizmetu mojoj ostarjeloj majci, pomagat ću od gladi obamrlog komšiju M., hranit ću pse, mačke, ptice, ježa koji već godinama obitava u mojoj avliji, a pritom zauzvrat neću tražiti ništa, ama baš ništa.

Eto, ja tako, drugi kako hoće.

Prethodni članak

POZNANICI NA ULICI

Sljedeći članak

SVI SMO IZIŠLI IZ KNJIGA

PROČITAJTE I...

Kako to u jednoj od svojih etnografskih studija navodi Alija Hamzić, “Dževad Agić, pisac i hroničar svog djetinjstva i života, školskih dana u Tuzli, tradicije, prošlosti i događaja u Koraju od 1931. do 1943. godine, kad mu se gubi svaki trag, rođen je u Koraju 1923. godine i potiče iz ugledne ulemanske porodice. Mekteb i osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a tri razreda gimnazije i Tehničku školu u Tuzli. Studij na Rudarsko-metalurškoj školi započeo je u Zenici, odakle su ga Nijemci ili ustaše tokom rata deportovali bez traga o njegovoj daljoj sudbini”

Čitam onako kako mislim da valja čitati, ne onako kako su drugi pročitali za mene. Ako u knjizi piše izvor, ja ga čitam kao izvor, a ne kao neki metafizički izvor. Ako u knjizi piše zabranjen izvor, ne čitam ga drukčije nego tako. Ako u knjizi piše grožđe, ne čitam drukčije, niti piće od grožđa o kojem u knjizi piše. Zato sam ukleti čitač. Drugi znaju bolje od mene šta zapravo piše. Oni kojima su samozvani stručnjaci objasnili

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!

error: Sadržaj je zaštićen!