Kako je prvi ministar finansija nezavisne Letonije vječno počivalište našao u Foči

Pojavio se iznenada u proljeće 1935. godine s brojnim koferima i skupocjenim ribolovačkim priborom kakvog niko do tada u gradu na ušću Ćehotine u Drinu nije vidio. Od jutra do mraka pecao je ribu na Drini, a, nakon smrti u sanatoriju Pantović u Beogradu, ostavio je oporuku da ga sahrane u Foči

Mnogo je harema i groblja u užem gradskom jezgru Foče, ali su dva svakako najpoznatija. Muslimansko mezarje Tekija iznad Careve mahale, u kome se do posljednjeg rata nalazila i jedna od starijih bh. tekija (Bajazit-babina) s turbetima osnivača, i tzv. novo pravoslavno groblje pored Ćehotine, na ulazu u naselje Čohodar-mahala, u običnom puku poznato kao Božovac. Vjerovatno prema ktitoru Boži Hadživukoviću. Mnogo je zanimljivih ljudi i sudbina skončalo u njima, a jednu od njih pokušat ćemo rasvijetliti na ovom potonjem, pravoslavnom.

Već više od sedam decenija, licem okrenut prema Ćehotini, njenim jablanovima i nekada prelijepoj, danas srušenoj Aladži džamiji (u toku obnova), nalazi se skroman nadgrobni spomenik od crnog granita s likom pokojnika, kome rijetko ko prilazi, pali svijeće i ostavlja cvijeće. Na spomeniku piše: „Ovdje počiva Ringolds Kalnings, inženjer metalurgije, rođen 24.10.1873., umro 24.10.1940. Počivaj u miru! Spomenik podiže supruga Elizabeta i zahvalni Valči i Ivan Rus“. Naravno, rijetki su i stari Fočaci koji se sjećaju Ringoldsa, a i priča o čudnom „ministru finansija“ iz daleke zemlje Letonije bila bi zauvijek zaboravljena da nije jednog kratkog novinskog zapisa iz marta 1941. godine, objavljenog u beogradskoj Politici, izvjesnog S.K., vjerovatno davno preminulog novinara.

IZNENADNI GOST U FOČI

Sve je počelo u proljeće 1935. godine, kada se Ringolds prvi put obreo u Foči s brojnim modernim koferima i skupocjenim ribolovačkim priborom, koji je vrijedio, tvrdili su upućeni, nekoliko desetina hiljada tadašnjih dinara. Takve štapove i mamce u Foči dotad niko nije vidio. Dovezle su ga bogato ukrašene kočije iz Srbije jer će uskotračna pruga i ćiro u Foču stići tek par godina kasnije.

Drevna Foča s prelijepim bosanskim kućama i cvijetnim avlijama, ukrašena brojnim starinama, vitkim minaretima 17 džamija, okružena brdima, lijepim i prijatnim oku i ljeti i zimi, ostavila je na njih predivan utisak, iako nije imala ni raskošnih hotela ni drugih luksuznih stvari na koje toliko polažu stranci. Izuzetak je možda bio Hotel Gerstl, današnji muzej, u kome će šest godina kasnije nekoliko mjeseci stolovati Josip Broz Tito s Vrhovnim štabom. Ringolds je kratko boravio u Gerstlu i onda se odlučio za privatni smještaj. Treba naglasiti da je u Foču doputovao u pratnji izuzetno mlade i prelijepe dame, također Letonke, Katarine Mineiko, rodom iz Rige.

Vijekovima su kroz Foču prolazili razni ljudi i karavani, umne glave, plemići, vojske i vojskovođe, svjetski trgovci i diplomati, ali i svakakva jalija i fukara, tako da Fočaci nisu puno obraćali pažnju na došljake, pogotovo ako nisu od biznisa i konkretna „ćara i šićara“. Stari Fočak, penzionirani inžinjer poljoprivrede Kemal Hadžimusić Kemo, inače višedecenijski direktor u lokalnoj UPI-jevoj Zadruzi, potvrđuje ovu tezu.

„Niko ih ne bi ni primjećivao da stari Ringolds, iako je prevalio šezdesetu, nije svako jutro išao na pecanje na Drini go do pojasa. Prvi smo to primijetili mi, radoznala djeca, kako go svako jutro odlazi na Drinu sa skupocjenim štapovima i ribolovačkim priborom, lovi po cijeli dan i tek se uvečer vraća s dobrim ulovom. Sa strašću čovjeka koga ne more nikakve materijalne ni druge brige, on se potpuno predavao pecanju od juta do mraka, a u Drini je imao svega u izobilju: mladica, pastrmki, lipljena, klijenova, mrena… Čitava jata plotica i škobalja. S drinskog mosta mogla su se promatrati jata riba satima, kako se ležerno prevrću i taj bljesak njihovih srebrenih krljušti prema suncu pamtit ću vječno. Ritual se ponavljao svakog jutra. Stari odlazi na Drinu da lovi, a mlada pratilja, kako su nam stariji objasnili, ostaje kući i vrijeme ubija čitajući romane“, prisjeća se Kemo, poznati privrednik, boem i zaštitnik fočanskih beskućnika, među kojima je bio najpoznatiji Oskar Kustek.

NESTAŠNA KATARINA

Međutim, čim je nastupilo ljeto, mlada Katarina počela je izlaziti i redovno se kupati na gradskim kupalištima, na plaži na Sastavcima, na Krvavcu, ispod Aladže džamije, pod Musalom, Tabacima… Fočaci tvrde da nije bila nimalo sramežljiva, naprotiv, obožavala je druženje i razgovor, naravno, ko je znao njemački, ruski ili francuski. Ljeto je te godine u Foči bilo vrelo, a i zavodljivo. Krenuli su i derneci. U društvu mlade Litvanke počeli su se odjednom viđati sinovi najviđenijih gazda, aga i begova, kako se razmeću očevim blagom i nadmeću ko će biti bliži srcu Katarininom. Čaršija k'o čaršija, nije joj dugo trebalo da nađe zabavu. Puče priča, a u njoj se sve pretjeruje i uveličava. Kako su ih viđali vesele i razuzdane na drinskim splavovima, pod rakitama na skrovitim mjestima pa čak i na plaži na Biser Pijesku. Čaršijski su sveznadari “sa sigurnošću tvrdili“ da su je napaljeni Fočaci obasipali srebrom i žeženim zlatom, svilom i kadifom, najboljom robom iz Dubrovnika, Venecije i Stambola. U detalje su opisivali ko je, odnosno čiji sin, bio najizdašniji u poklonima prelijepoj Litvanki, ko omastio brke, a ko suhih opanaka razgonio tugu po fočanskim birtijama…

Momci su navodno izgubili kontrolu, izbila je zavađa i fočanske gazde reagirale su logično, kao i svi praktični ljudi. Platili dobro i poslali jednog ribolovca pod Spile, na Drinu ispod Musale, da se ko slučajno nađe uz Ringoldsa i uvjeri ga „da ne vjeruje čaršijskim pričama već svojima očima“. Ubrzo potom, negdje oko Aliđuna ili Ilindana došlo je do žestoke svađe između dvoje Letonaca i Katarina je morala zauvijek napustiti Foču, a i Ringolds ju je posljednji put vidio pri razvodu, mjesec kasnije, u Okružnom sudu u Sarajevu. Ostao je sam u Foči do potkraj jeseni, sve dok je mogao pecati na Drini i odjednom nekud otputovao. Vjerovalo se da se nikad više neće vratiti, kao i mnogi drugi stranci koji su iz dalekih zemalja dolazili u Foču i nenadano odlazili.

Na opće iznenađenje, čim je granulo proljeće 1936. godine, opet se obreo u Foči i nastavio po starom. Pecao je ribu od jutra do mraka. Ništa ga nije zanimalo osim Drine i ribolova. U kafane nije zalazio niti se s kim družio. Tek za promjenu, upoznao se s poznatim fočanskim trgovcem i bogatim gazdom Božom Hadži Vukovićem (danas se piše Hadživuković) i počeo redovno svraćati u neki od njegovih dućana. Tada se prvi put i saznalo nešto više o njemu. U Rigi je imao ženu Elizabetu, kćerku ljekara i dva sina inžinjera. Puno ih je volio i Božo je to odmah primijetio iz njegove priče. „Bio je rijetko obrazovan čovjek“, govorio je, „pravo zadovoljstvo bilo je družiti se i razgovarati s njim.“

VELIKI BORAC ZA SLOBODU LETONIJE

Tek kad je umro saznalo se i ono o čemu nije volio pričati. Otac Kristijan bio je čuveni borac za oslobođenje Letonije od carske Rusije. On je bio nekrunisani kralj Letonije. Borbu svog oca nastavio je i Ringolds, a, kad je postala slobodna zemlja, on je ušao u Vladu kao ministar finansija. Poslije nekoliko godina morao je bježati iz domovine. Zašto, u Foči se nije saznalo. Da li je u pitanju strah od moćne sovjetske Rusije i Staljinovog NKVD-a ili su u pitanju unutrašnji, letonski problemi, oko državne blagajne, može se samo nagađati. Možda je u pitanju bila samo ljubav i avantura, ko zna?

Bogat kao rijetko ko, kad je napustio Letoniju, počeo je lutati svijetom. Kako je sam ispričao Boži, obišao je cijeli svijet, cijeli Jadran i na kraju, kao strastveni pecaroš, dospio u Foču, a sve zbog Drine gdje je mogao pecati u izobilju, kao nigdje na svijetu. A prijao mu je i zrak, jer je imao problema s plućima. Da je bio silno bogat, nije nikakva tajna. U Srpskoj banci u Foči imao je često i po 100.000 dinara i uzimao koliko mu je trebalo. A u Foči u to vrijeme, da bi bilo jasnije, za hiljadarku ili dvije, mogao se kupiti najveći bik. U jednoj banci u Beogradu čuvao je 800.000 dinara, ali i veće sume u nekim primorskim gradovima i inozemnim bankama. U Foči je proveo tri godine. U jesen odlazio, u proljeće se vraćao. Fočaci, zbog njegovog osobenjaštva, često su mu otkazivali stan pa je 1939. godine za 60.000 dinara u naselju Gornje Polje, kod Pilavske džamije, nedaleko od kasnije direkcije Trgovinskog preduzeća Perućica, kupio prelijepu bosansku kuću na sprat, renovirao je i opremio.

Te je godine u nju uselio i bračni par iz Slovenije, Ivan Rus i njegova žena Valči. Oni su preuzeli vođenje poslova u njegovoj kući da se on može potpuno predati pecanju ribe. Ali ne zadugo. Baš te godine savladao ga je potpuno karcinom od koga je bolovao. Morao je radi liječenja najprije u Sarajevo, a potom u sanatorij Pantović u Beogradu. Umro je u augustu 1940. godine. Pred smrt je izrazio želju da bude sahranjen u Foči koju je toliko volio. Želja mu je ispunjena. U sumrak jedne jesenje večeri, što je neuobičajeno za mještane, ispraćen je od velikog broja Fočaka, na vječni počinak u Božovac.

Ubrzo mu je podignut i spomenik, a riječi uklesane u mermer kazale su puno Fočacima. „Zahvalni Ivan i Valči Rus“ ubrzo su za velike pare prodali njegovu kuću, a, šta je s ostalim novcem, nikad se nije saznalo. Sreski sud u Foči slao je opunomoćnike u Beograd da saslušava neke bolničarke u vezi njegove oporuke, a novinar Politike, mjesec prije Hitlerovog napada na Beograd, zaključuje „da se cijela stvar neće brzo i lako riješiti“. Bilo kako bilo, stari letonski ministar finansija Ringolds „sve je riješio“ i zauvijek je ostao na pravoslavnom groblju u Foči, sa svim svojim tajnama i pričama koje su kolale oko njega.

 

PROČITAJTE I...

Sukobi u Saboru počeli su prilikom rasprave o Nacrtu zakona o poštanskoj štedionici krajem 1910. i početkom 1911. godine, a pokretanje jezičkog i agrarnog pitanja u Saboru prekinulo je definitivno sporazumni rad i dovelo do pregrupiranja i traženja saveznika među političkim grupama te do nastojanja Zemaljske vlade da stvori radnu većinu, sastavljenu od poslanika iz sve tri vjersko-nacionalne grupe

Bez ZAVNOBiH-a, i na njemu izgrađenih institucija javne vlasti, ne bi bilo ni aktualne državne neovisnosti. Bošnjaci su uvijek Bosnu smatrali svojom domovinom, baš kao i danas, te tradiraju sve pozitivne tekovine jedne takve ideje, bez obzira na to u kakvim se povijesnim kontekstima ona razvijala

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!