Kako je nastajao Memorijalni centar Srebrenica – Potočari: “Vlasti su htjele da se naša djeca kopaju u Kladnju”

Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo ih htjeli ukopati. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”

U julu 1995. godine zaštićena zona UN-a Srebrenica pala je u ruke vojske i policije Republike Srpske, nakon čega je nad Bošnjacima počinjen genocid. Više od osam hiljada dječaka i muškaraca ubijeno je na najsvirepiji način, a žene i djeca transportirane su iz Potočara autobusima na teritorij pod kontrolom Armije RBiH.

Kako je postajalo izvjesnije da veliki broj muškaraca koji su krenuli prema slobodnoj teritoriji neće doći preko šume, sve se više počelo pričati o masovnim grobnicama i genocidu, a samim tim i o prvim obilježavanjima i okupljanjima preživjelih žrtava.

OD RAVNI DO POTOČARA

Prvo obilježavanja srebreničkog genocida desilo se 11. jula 1997. godine u mjestu Ravne kod Kladnja pod sloganom “Ne zaboravimo mrtve, mislimo na žive”. U prisustvu više od 3.000 ljudi klanjana je dženaza za sve žrtve. Dženazu je predvodio tadašnji reisul-ulema Mustafa‑efendija Cerić. Iste godine, preživjeli građani Srebrenice posjetili su Nezuk, naselje na nekadašnjoj slobodnoj teritoriji i prvo mjesto u koje su stigli Srebrenčani koji su se probili iz okruženja.

Godinu dana poslije, obilježavanje je održano u Sportskoj dvorani Mejdan u Tuzli, gdje je više od 5.000 žena Srebrenice tražilo krivce za genocid. Ovo tragično okupljanje održano je pod motom “Ako nema živih, nema ni Dejtona”.

Obilježavanje treće godišnjice proširilo se na više gradova u Bosni i Hercegovini pod sloganom “Ko nas je izdao”, a organizirane su i posjete mezarjima u Boriću, Golom brijegu u Tuzli, Sarajevu, Živinicama, kao i komemorativnim centrima u Tuzli i Visokom, u kojima se i danas nalaze posmrtni ostaci ekshumiranih a još nepokopanih Srebreničana.

Četvrta godišnjice genocida obilježena je ispred kapije bivše Fabrike akumulatora u Potočarima u kojoj su Srebrenčani bili zatočeni, a muškarci od 12 do 80 godina odvajani od žena i odvođeni na strijeljanje. Tu je klanjana još jedna dženaza.

Skup u Potočarima bio je isključivo vjerskog karaktera, a jedini govor posvećen srebreničkoj tragediji održao je dan ranije u Sarajevu tadašnji visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovini Wolfgang Petrich, otvorivši tim povodom izložbu ručnih radova žena Srebrenice.

“Vlasti su htjeli da se naša djeca kopaju u Kladnju. Mi smo našu djecu željeli vratiti ondje odakle su ih i odveli. Zbog toga smo proveli anketu među preživjelima. Potočari su bili jedino mjesto na kojem smo htjeli da kopamo našu djecu. Visoki predstavnik Wolfgang Petritsch donio je odluku prema našoj anketi”, prisjeća se Munira Subašić, predsjednica Udruženja “Majke enklava Srebrenica i Žepa”.

Nedugo zatim, 25. oktobra 2000. godine, odlukom visokog predstavnika, određena je lokacija u Potočarima za mezarje i spomen-obilježje za žrtve genocida, a 10. maja 2001. godine, također odlukom Wolfganga Petritscha, osniva se Fondacija “Srebrenica-Potočari”, ustanovljena kao neprofitna organizacija koja ima za cilj izgraditi i održavati kompleks u znak sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici iz 1995. godine.

Peto obilježavanje održano je u Potočarima 2001. godine na lokalitetu na kojem će biti ukopavane identificirane žrtve. Tada je, nakon klanjanja podne-namaza, proučena dova i postavljen kamen temeljac za gradnju Memorijalnog centra. Osim vjerskog obreda, 11. jula 2001. postavljen je nišan s tekstom dove proučene prethodne godine u Potočarima, koji je ujedno označio početak gradnje Memorijalnog centra Potočari.

Naredna godišnjica srebreničkog zločina obilježena je na istoj lokaciji.

Uredbom visokog predstavnika Paddyja Ashdowna od 25. marta 2003. godine utvrđeno je da “Fabrika akumulatora, zgrada koju je holandski bataljon koristio kao svoje sjedište 1994. i 1995. godine, treba pripasti Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari, spomen obilježje i mezarje za žrtve genocida iz 1995. godine”. Memorijalni centar zvanično je otvorio bivši američki predsjednik Bill Clinton 20. septembra 2003. godine.

NA UKOP ČEKA VIŠE OD HILJADU OSAMSTO ŽRTAVA

Prva kolektivna dženaza u Memorijalnom centru u Potočarima obavljena je 2003. godine, kada je u tri faze ukopano gotovo hiljadu žrtava, tačnije 969.

“Mi smo našu djecu vratili u tabutima u Srebrenicu, na nišanima su ispisana njihova imena. Svi trebaju doći u Srebrenicu. Neki da nauče nešto, da opominju, a neki da traže oprosta. Nakon otvaranja Memorijalnog centra, i svijet je počeo spoznavati razmjere genocida i istinu o Srebrenici. Srebrenica je opomena cijelom svijetu”, kaže Subašić, dodajući kako Srebrenica treba biti ogledalo cijelom svijetu.

Hajra Ćatić, predsjednica Udruženja “Žene Srebrenice”, kaže da je put od inicijative do otvaranja Memorijalnog centra bio dug i težak. I ona podsjeća kako je postojala ideja da se posmrtni ostaci žrtava genocida kopaju u Kladnju. “Mi smo kategorično bili protiv toga. Godine 2003. bilo je već dosta identificiranih osoba i trebalo je hitno odrediti mjesto za mezarje. Jedino pravo mjesto za mezarje bili su Potočari”, kaže Ćatić, naglašavajući kako još nisu pronađene sve nestale osobe.

Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice”, kaže da je Srebrenica ogledalo Ujedinjenih nacija.

“Bilo je normalno i pravedno da Memorijalni centar bude u Potočarima. Porodice su zahtijevale da se njihovi najmiliji vrate na mjesto odakle su krenuli. To je naša druga Meka. Žalosno je da i danas postoje oni koji negiraju genocid i sve što se dešavalo u Srebrenici”, ističe Mehmedović.

Memorijalni kompleks sastoji se iz dva dijela. Prvi je dio sakralni, u kojem se ukopavaju posmrtni ostaci identificiranih osoba. Drugi dio Memorijalnog kompleksa zauzima površinu od 120.000 kvadratnih metara, a to je bivša Fabrika akumulatora Srebrenica. U okviru ove fabrike smješteni su spomen-soba, multimedijalna soba i arhiva, te muzej holandskog bataljona sa stalnom postavkom fotografija i eksponata.

U Memorijalnom centru Potočari do sada je ukopano 6.504 žrtava genocida iz jula 1995. godine. Žrtve potječu iz različitih općina, a najviše ih je s područja Srebrenice, Bratunca, Vlasenice, Zvornika i Milića. Žrtve genocida pronađene su na 150 različitih lokaliteta, od čega je riječ o 77 masovnih grobnica. Najmlađa do sada ukopana žrtva u Potočarima bilo je novorođenče, djevojčica Fatima Muhić, a najstarija nana Šaha Izmirlić, rođena 1901. godine.

U okviru obilježavanja 22. godišnjice genocida nad Bošnjacima “sigurne zone UN-a” Srebrenica, 11. jula ove godine u mezarju Memorijalnog centra Potočari ukopano će biti sedamdeset identificiranih žrtava genocida.

PROČITAJTE I...

Neumorno se pokušavajući priključiti koracima hrabrosti, ponosa i sjećanja onih koji su preživjeli “put smrti” 1995. godine od Srebrenice do Tuzle, stalno sam zaostajao i uporno bježao od spoznaje da moji nikada neće biti tako hrabri, ponosni i sjetni, noge tako snažne, a pluća ispunjena slobodom kao u preživjelih Srebreničana. Nikada me neće hod kroz ove šume podsjetiti da sam živ, da i dalje hodam, da i dalje dišem. I zbog toga, neka mi Bog oprosti na svemu što ću napisati o Srebrenici. I neka mi oprosti na onome što neću

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!