Kada ucjenjivanje postane najnormalnija politička praksa

: Je li povećanje akciza uistinu neophodno za izgradnju puteva, pitanje je na koje odgovor trebaju ponuditi ekonomski stručnjaci, a šta je Šemsudinu Mehmedoviću, Salki Sokoloviću, Sadiku Ahmetoviću i Senadu Šepiću važnije, vlastita pozicija nakon 2018. ili sve moguće putne komunikacije u BiH, uopće nije upitno. Samo su naivni skloni povjerovati da su se o spomenutoj odluci izjašnjavali vodeći računa o interesima građana

Hoće li neizglasavanjem prijedloga o povećanju akciza na naftne derivate infrastrukturni projekti u Bosni i Hercegovini biti zaustavljeni – nameće se kao važno pitanje preko kojeg se ne može tek tako prelaziti. No, objašnjenja koja bi argumentirano uvjerila javnost u ispravnost jedne od dviju ponuđenih solucija još uvijek nema. Za šefa delegacije Evropske unije Larsa‑Gunnara Wigemarka prilika je to koja se nije smjela propustiti. Uz to, teška milijardu eura. Njegove sugestije, međutim, nisu niti mogu biti mjerilo ispravnosti ponuđenih solucija jer on, kao i drugi međunarodni predstavnici, daleko više brine o interesima MMF-a i stranim ulagačima, nego o BiH, njenim brzim cestama i autoputovima.

Izostanak razložnih objašnjenja otvara prostor za parlamentarno ratovanje i sva “pravila borbe” podređena su političkim planovima i ambicijama, zbog čega je gotovo nemoguće razaznati koja bi odluka bila politički mudrija. Ne ulazeći u razložnost bilo koje od ponuđenih solucija, način na koji se u Parlamentu nastoji “iznuditi” podizanje ruku više je nego zabrinjavajući. Naravno, ne samo sa stajališta mogućih reperkusija vezanih za akcize, odnosno finansijska sredstva za infrastrukturne projekte, nego i sve drugo što se događa u Parlamentu. Tamo je, na nesreću, više nego očigledno klasično ucjenjivanje ustoličeno kao najnormalniji način političke prakse, što je vrhunac apsurda.

Slučaj četverice članova SDA BiH koji su se odlučili za samostalno djelovanje u Parlamentu BiH na najilustrativniji način potvrđuje takvu praksu. Da li je povećanje akciza uistinu neophodno za izgradnju puteva, pitanje je na koje odgovor trebaju ponuditi ekonomski stručnjaci, a šta je Šemsudinu Mehmedoviću, Salki Sokoloviću, Sadiku Ahmetoviću i Senadu Šepiću važnije, vlastita pozicija nakon 2018. ili sve moguće putne komunikacije u BiH, uopće nije upitno. Samo su naivni skloni povjerovati da su se o spomenutoj odluci izjašnjavali vodeći računa o interesima građana. Na koncu, ta podsjećanja samo su usputne opaske, poštapalice koje mahom većina u tom poslu izgovara. Da se, valjda, ne zaboravi.

Da su pozicije i privilegije u pitanju, najilustrativnije dokazuje činjenica da se njihov navodni bunt protiv generalnog vođenja stranačke politike poklapao s gubitkom uloga koje su priželjkivali, odnosno nastojali očuvati. S druge strane, za principijelnost su imali podosta vremena i ranije. Možda čak i previše. U politici su toliko prisutni da čovjek više nije siguran čega više imaju – političkog staža ili godina života.

Kad još taj “buntovnički rezon” i brigu o državi Sadik Ahmetović, čija je sklonost atraktivnim ugostiteljskim destinacijama sa širokom lepezom usluga, “začini” objašnjenjima o vlastitim duhovnim sposobnostima u prakticiranju istihara i putovanjima po predjelima berzaha, nedvojbeno je da iz svega stoje ništa drugo nego lični interesi. Da je kalkulacija ispred principijelnosti, kao načela o kojem stalno govore, najilustrativnije svjedoči činjenica da je Šepić SDA napustio tek kad je iz nje izbačen. Sokolović, opet, komentirajući odluku Predsjedništva SDA, izjavljuje kako ne želi ostati na brodu koji tone. Ako je uistinu uvjeren da tone, bilo bi prirodno da iskoči i spašava se, a ne da čeka kad će ga neko baciti s palube.

Ipak, spomenute bi bilo isuviše neozbiljno i neodgovorno doživljavati kao jedini problem. Oni su samo produkt jedne nakaradne konstrukcije koja je politiku utemeljila kao unosno zanimanje, posao koji ne osigurava samo pristojno primanje nego osnovu za niz privilegija koje prevazilaze svaki razumni limit. Svaka promjena kursa, načina na koji bi se politički angažman drugačije vrednovao za ljude uključene u politički život, nepoželjna je i neprihvatljiva. Sama činjenica da SDA od javnosti uopće ne krije da je spomenutu četvorku nastojala izlobirati da glasaju za usvajanje akciza, na najbolji način pokazuje jedan “princip” koji se odomaćio u svim političkim strankama. SNSD i HDZ su to, naravno, učinili na isti način, samo bez potresa jer navedene stranke ne poznaju pojam unutrašnje opozicije. Zašto je četvorka, uključujući i petog koji po nalogu “svog šefa” iz istih razloga nije došao na sjednicu, glasala protiv? Odgovor je jednostavan; tražili su više nego im je ponuđeno. U tome je cijela mudrost ne samo ove nego i svih naših političkih priča.

No, ta će se priča još nekako i završiti. Obeshrabrujuće je, međutim, da se na navedenoj matrici regrutiraju mladi kadrovi koji izvan golog interesa i karijere ne prepoznaju ni jedan važan razlog zbog kojeg bi se odlučili za politiku. Raznorodnost razloga zbog kojih se odlučuju da uđu u politiku kod njih se mjeri samo brojem upravnih odbora, komisija, stručnih ekskurzija, pozicija za zapošljavanje članova uže i šire porodice i drugih beneficija. Država?! Država je samo tu da bi navedeno osigurala, i to isključivo za njih. I što je još gore i morbidnije, da bi drugima koji ne brane njihove boje onemogućili i samu pomisao na bilo kakav profitabilan angažman.

PROČITAJTE I...

Povećanje izbornog praga neminovno bi vodilo do kreiranja predizbornih koalicija ili ujedinjavanja stranaka, što bi u konačnici imalo efekt na stabilnost vlada na svima nivoima, ali i što bi dovelo do savjesnijeg rada i borbe za svaki glas tokom mandata. Oponenti uvođenja većeg izbornog praga protive se istom zbog činjenice da bi povećanje dovelo do smanjenja broja zastupnika hrvatskog i bošnjačkog naroda u Narodnoj skupštini RS-a, odnosno Srba u Parlamentu FBiH. Ali, ovaj argument pada u vodu

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Podržite nas na Facebooku!